Da li su oktopodi vanzemaljci?



Već sam primijetila naslove po portalima kako su naučnici otkrili "da su oktopodi  vanzemaljci" jer im je genom toliko čudan i ne nalikuje drugim živim bićima.


"To je prvi put da smo sekvencionirali nešto poput vanzemaljca", u šali je za Nature magazine izjavio neurobiolog Clifton Ragsdale, aludirajući na neobičnost nalaza koji su objavljeni 12.8.2015. u Nature.

Oktopodi su mekušci koji pripadaju klasi cefalopoda, odnosno ako vam je lakše, glavonožaca i to redu Octopoda, što bi u prevodu sa grčkog značilo "osmonožci".

Analiziran je genom  (kompletna genetička informacija unutar jedne stanice) kalifornijskog Octopus bimaculoides.

Oduvijek su oktopodi golicali ljudsku maštu - bića neobičnog izgleda, mijenjaju boju, pokazuju određen stepen inteligencije, razvijene nervne veze i mozak,  imaju osam krakova - nogu, tri srca. Priče o džinovskih oktopodima, nemanima koje uništavaju brodove i ubijaju mornare nisu rijetke. Njihov izgled je inspirisao filmadžije i pisce SF priča da kreiraju vanzemaljska bića po uzoru na građu ovih morskih čuda . A to nam ipak ne smeta da oktopode jedemo u salati od morskih plodova.

Dakle, niko od naučnika nije rekao da su oktopodi vanzemaljci, ali takav naslov uvijek dobro dođe novinarima. 

Šta je otkriveno?

Pa, prvo - da oktopodi imaju više gena nego mi. Njihovih oko 33 000 naspram naših nešto manje od 25 000. Ipak, geni oktopoda su nešto kraći, tako da genom broji oko 2.7 milijardi parova baza (bn) što je nešto manje od našeg genoma, koji ima oko 3 milijarde  parova baza. Parovi baza su ona "slova" genetičkog koda - A, T, C, G.

Naučnicima još nije jasno kako je genom oktopoda ovako narastao. Prije se smatralo kako je do toga došlo usljed duplikacije gena, kao u drugim velikim skupina poput riba ili sisara, ali to ipak nije tako. Genom oktopoda sadrži dvije velike porodice gena, koje kontrolišu nervne funkcije. U svakom drugom pogledu, genom oktopoda liči na genome drugih beskičmenjaka, samo što su ove dvije grupe gena jako razvijene.

Treba razumjeti da je nervni sistem oktopoda potpuni drugačiji od nervnog sistema kičmenjaka. Duga nervna vlakna (aksoni) kod kičmenjaka su obložena masnom supstancom zvanom mijelin, koja se mjestimično prekida. Zapravo, nervna vlakna kičmenjaka izgledaju kao kabal za struju, izoliran plastikom, samo što na nekim mjestima te izolacije nema, pa nervni impuls (koji je po prirodi električni impuls) "preskače" sa jednog neizoliranog mjesta na drugo.Ta, neizolirana mjesta se zovu Ranvierovi (Ranvijeovi) čvorovi. Na taj način, preskačući, nervni impuls putuje brže. Upravo je postojanje mijelina dopustilo kičmenjacima da narastu do gigantskih dimenzija jer je bilo moguće brzo kontrolisati pokrete (udaljenih) dijelova tijela, poput udova ili repa.

Beskičmenjaci nemaju mijelin. Ni oktopodi, budući da su beskičmenjaci, nemaju mijelin, pa je nervni sistem ovih životinja morao razviti drugačiju strategiju prenošenja impulsa. Svaka od osam oktopodovih tentakula (pipaka, krakova) ima određenu neuralnu slobodu da djeluje nezavisno kako bi brzo mogla reagovati.

Ključ ove "drugačijosti" nervnog sistema oktopoda leži u tajnama spomenutih porodica gena. Kada kažem "porodica gena", mislim da gene koji su zajedno evoluirali i kodiraju slične proteine. 

Jedna porodica su tzv. "zink finger trancription factors" (transkripcijski faktori cinkovih prstiju), a druga protokadherini. I jedna i druga porodica postoje i kod kičmenjaka (pa tako i kod sisara), samo u okviru ovih porodica gena kod oktopoda postoje i geni koji kod kičmenjaka ne postoje. Zink finger transcriptional factors regulišu stopu i brzinu kojom se proteini sintetiziraju, dok protokadherini imaju ulogu u razvoju nervnog sistema. 

Nekada se vjerovalo kako su protokadherini zastupljeni samo kod kičmenjaka, ali je potom otkriveno da nekoliko takvih gena postoje i kod beskičmenjaka, mada nema nekog diverziteta. Onda je u ovom radu otkriveno da Octopus bimaculoides ima duplo više tipova ovih protokadherina nego čovjek! 



Naučnici smatraju da je postojanje raznolikosti ove grupe gena ( i njima pripadajućih proteina) razlog što oktopodi imaju neobičan nervni sistem i što su najodvedeniji tip beskičmenjaka u pogledu razvoja delikatnog i fascinantnog nervnog sistema.

Inteligencija oktopoda podrazumijeva određene radnje, poput rješavanja labirinta, što, opet, zahtijeva postojanje kratkoročne i dugoročne memorije. Također, može ih se "dresirati" da prepoznaju različite oblike, nauče da otvaraju tegle, a pokazuju i interesovanje za igru.

Hobotnice imaju prilično složen nervni sistem sa preko 500 miliona nervnih ćelija, imaju devet mozgova, a sposobne su za reflekse i viđenje boja te intenzivno osjećaju bol. Hobotnice, ali i jastozi i još neki rakovi su prepoznati kao živa bića sa sviješću i osjećajem u Ujedinjenom Kraljevstvu nakon što su nova istraživanja pokazala da imaju središnji živčani sistem i mogu osjećati bol.

Amandman zakona o dobrobiti životinja u UK iz 2021. će spriječiti nehumane prakse prema ovim životinjama, poput kuhanja živih primjeraka ili odsijecanja krakova živim hobotnicama te druge oblike zlostavljanja ovih životinja. U naučnim laboratorijama ove grupe bića se već tretiraju humano, ali bilo je potrebno praksu proširiti i izvan laboratorija.

Ovaj zakon predstavlja ključno jamstvo da se dobrobit životinja s pravom uzima u obzir pri izradi novih zakona. „Nauka je sada jasna da desetonošci i glavonošci mogu osjećati bol i stoga je ispravno da su obuhvaćeni ovim vitalnim zakonom.“, rekao je Lord Zac Goldsmith, ministar za pitanja okoliša i dobrobiti životinja u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Zaključak nakon svega - nisu oktopodi vanzemaljci, nego je način njihove evolucije bio posve drugačiji od načina evoluiranja drugih organizama na Zemlji, naročito različito od onoga što znamo za kičmenjake.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Soda bikarbona i "alkalna prehrana" - opasni mitovi koji ne umiru

Klitoris: vrh ledenog brijega užitka

Ne, nije tačno da potpuno vakcinisani zdravstveni radnici imaju 251 puta veće virusno opterećenje i da su opasnost za nevakcinisane