Da li je nauka demokratična?

 


Ako smo već došli do zaključka da nauka nije apolitična, treba razmotriti još jednu stvar: da li je nauka demokratična?

Odgovor je, kao i u mnogo slučajeva, dvojak. Naime, nauka je demokratska u smislu da je otvorena za sve, ali na način da svako ima mogućnost da odabere studij neke bazične ili primijenjene nauke, obrazuje se u toj oblasti i nastavi karijeru u njoj. Tehnički, nauka je otvorena, ali poslije dolazi do problema – pojedine grupacije imaju manji pristup ili manju vidljivost u naučnoj zajednici.

Naučnici iz siromašnih zemalja, zbog ograničenih sredstava, teže mogu dati rezulate na svjetskoj sceni, ali projekti kolaboracija su tu da bar djelomice amortiziraju ovaj nesretni ekonomski efekat. Međutim, i u bogatim zemljama duge naučne tradicije određene grupe imaju smanjenu vidljivost – čak i kada im je pristup akademskoj zajednici slobodan. Osobe iz manjinskih, ekonomski slabijih grupa ili teže ulaze u naučnu zajednicu ili, često zbog nedostatka sredstava za školovanje, više odustaju od naučne karijere. Žene, LGBTIQ osobe su često žrtve mobbinga i uznemiravanja u akademskoj zajednici koja je i dalje visoko hijerarhizirana, a njihova vidljivost je manja nego vidljivost bijelih cis-rodnih heteroseksualnih muškaraca. Često ne dobijaju prizanja za svoja postignuća. 

Naučna zajednica, stoga što je hijerarhizirani sistem, plodan  je teren za svakojake vrste diskriminacije, pa i nepotizam, mobing, seksualno uznemiravanje i diskriminaciju po različitim osnovama. To je problem akademske zajednice, na kojem se mnogo radi da se stvari poprave. 

Nauka jeste sistem traženja objektivnog odgovora na pitanja kako priroda funkcioniše, ali naučnu  zajednicu, institucije i dalje čine  ljudi sa svim svojim greškama i manama. I treba raditi na poboljšanju ovog i sistema i većoj otvorenosti nauke.


Ali da li je nauka, kao sistem demokratična?

Demokratičnost nauke se ne ogleda u tome da svako može reći bilo šta, a pogotovo ne u tome da svako može na društvenim mrežama i u medijima govoriti sve što hoće o nauci, komentarisati naučne radove i rezultate, a da pri tome nema operabilna znanja koja to dozvoljavaju. Također, demokratičnost nauke se ne ogleda ni u tome da je svako mišljenje jednako vrijedno, pa čak ni svaki naučni rad.

U nauci postoji hijerarhija dokaza ali i metoda dolaženja do podataka, ispitivanje jednog problema, pitanja. U nauci nema „licentia poetica“, nego se radi o vrlo strogom sistemu i ako nešto izlazi iz okvira tog sistema i načina dolaženja do odgovora – onda nije nauka. Naučna metoda je ono što obezbjeđuje integritet nauke i vjerodostojnost naučnih dokaza i zaključaka. Znate, to je kao master chef – u jednom restoranu, ako imalo drži do ugleda, svaki tanjir jednog jela koje iznesete pred goste mora imati iste sastojke, isto okus, isti recept, istu količinu sastojaka i izgled.



Ako ne možete nešto standardizirati i uvijek isporučivati isti kvalitet – onda to nije kuhinja, to su „Đurine kućne čarolije“. Ako u nauci ne možete obezbijediti mjerljive, ponovljive, skalabilne rezultate do kojih se došlo određenim pravilima i koji su postali javni poštujući se određena pravila objavljivanja naučnih radova – onda to nije nauka.


Hijerarhija dokaza -jačina studija



U nauci postoji nešto što zovemo naučni konsenzus. To je mišljenje, zaključak, baziran na dokazima više studija i velikog dijela naučne zajednice. Moguće je da postoje naučnici koji ne zastupaju konsenzus, ali istorija nauka je pokazala da, kada zaista postoje, onda, čak uprkos osporavanjima, njihov rad i dokazi budu prihvaćeni, onda ako su zasnovani na naučnoj metodi ako drugi potvrde njihove nalaze i ako su im argumenti zaista na čvrstim nogama. Naučna paradigma se može oboriti samo naučnim dokazima i to se već nekoliko puta desilo.

Naučni konsenzus se ne donosi glasanjima u naučnoj zajednici. To je jednostavno naučni pogled na svijet za koji ima puno dokaza da je ispravan. No to ne znači da je naučni konsenzu okamenjen i da se u budućnosti ne može promijeniti – samo su potrebni jaki, čvrsti dokazi koji idu u prilog novog pogleda na svijet, na neki fenomen da bi se konsenzus promijenio. Upravo kroz primjere promjene naučnog konsenzusa, vidimo koliko je nauka, bolje rečeno naučna zajednica fleksibilna otvorena i demokratska.


Primjer promjene konsenzusa: maske u pandemiji

Veliki i važan primjer promjene naučnog konsenzusa je bilo to kada je promijenjeno mišljenje da se COVID-19 prenosi samo putem kapljica, nego da see može prenositi i aerosolom (manje raspršene kapljice) te da maske jesu efikasne u smanjenju širenja infekcije.

Prvo su WHO i CDC te druge institucije rekle da zdravi ne trebaju nositi maske, ali onda su novi dokazi o širenju virusa uputili na promjenu ovog stava i došlo je do preporuka o univerzalnom nošenju maski kao sredstvu kontrole. Naime, prvo se smatralo da samo oboljeli trebaju nositi maske, ali onda se otkrio da postoje i asimptomatski slučajevi i da zapravo bez testiranja ne znamo ko je zdrav,a ko bolestan, te je najbolje nositi maske čak i ako izgledamo zdravo i nemamo simptome u situacijama kada se nalazimo u zatvorenim prostorima, ili na otvorenom gdje je gužva, u prevoznim sredstvima.

Početne upute da maske ne nose svi bile su dijelom iz zbog racionalizacije opreme na samom početku pandemije, kada maski nije bilo dovoljno za zdravstvene radnike. Danas mnogi žele prikazati ovo kao dezinformaciju koja je potekla iz nauke i optužiti čak pojedine naučnike za širenje neistina - ali, nažalost, jednostavno u prvim mjesecima pandemije je preovladala jedno mišljenje, ali kada se brzo steklo dovoljno dokaza da taj stav nije tačan - došlo je do promjene preporuka. To nije primjer dezinformacije, nego primjer da nauka nije okamenjena i da prihvata nove dokaze i mijenja se.

Slično se desilo i sa dokazima da se SARS-CoV-2 prenosi aerosolom, za što je WHO trebalo neko vrijeme da prihvati, ali grupa naučnika je bila uporna u argumentiranju. Ovo je također primjer promjene naučnog konsenzusa. 


Nauka prihvata nove dokaze i mijenja se

Zapravo, nauka je fleksibilnija od mnogih drugih djelatnosti ljudskog društva. Novi dokazi i naučne istine potiskuju stare. Ako i onda kada neki stari model, poput Ptolomejovog geocentričnog sistema funkcionišu (objašnjavaju fenomen) – ako se nađe bolje objašnjenje ili greška u starom objašnjenju, napuštaju se. Često se društvo u drugim oblastima drži dogme i nespremno je na promjene – to nije slučaj s naukom, ali je istina da se i u nauci sporo mijenjaju stvari.

Slika usamljenog, neshvaćenog ismijavanog genija čije teorije naučna zajednica ne prihvata, odavno je napuštena. Zapravo, u većini ovih slučajeva radi se u lunaticima koji se bave pseudonaukom i koji imaju određenu sljedbu. S druge strane, Kopernik, Einstein, Barbara McClintock su uspjeli da se izbore s važećom naučnom paradigmom i pruže valjane i čvrste dokaze za ono što tvrde.

Naučna paradigma se ne mijenja jednim radom – jedan rad nasuprot zaključaka velike većine naučne zajednice ne ruši konenzus – recimo konsenzus da su vakcine najsigurnije i najefikasnije sredstvo zaštite od određenih bolesti ili da su klimatske promjene s kojima se čovječanstvo sada suočava posljedica antropogenog djelovanja. U tom smislu - da ne može svako govoriti šta jeste objektivna činjenica u nauci, nauka nije demokratska, ali jeste demokratska za validne dokaze velike težine i ozbiljnosti.

Kada nauka (u metaforičkom smislu, kao naučnici, naučna zajednica) promijeni mišljenje, to ne znači da je lagala, nego da je naučila nešto novo.

Također, nauka je jedan od temelja demokratskog društva, koje bi se trebalo, je li, bazirati na odlukama koje su donesene na temelju naučnih činjenica. Napuštanje ili zloupotreba nauke u procesu donošenja odluka karakteristika je autokratskih režima strahovlada i desničarskih pokreta.

Nauka jeste demokratska vrijednost.

Za one koji žele više saznati o tome kako se nauka mijenja i jedni modeli napuštaju, a drugi usvajaju, preporuka je knjiga Thomas Kuhn „Struktura znanstvenih revolucija“ u izdanju Naklade Jesenski i Turk ili u nekom drugom izdanju (možda pod naslovom Struktura naučnih revolucija, u originalu The Structure of Scientific Revolutions) te Ljubomir Berberović „Nauka i svijet“.

Osnovne stvari o naučnim revolucijama možete naći i u tekstu na ovom blogu

Kako nauka funkcioniše: struktura naučnih revolucija

Prehodni tekst u okviru projekta "Nauka politika i demokratija: političnost nauke, naučnost demokratije": Nauka nije apolitična.


Autor teksta: Jelena Kalinić

Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta "Nauka, politika i demokratija: političnost nauke, naučnost demokratije", koji provodi UG "Nauka i svijet". Podržano grantom Fonda Otvoreno društvo BiH  i European Endowment for Democracy.



 

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Sastav Pfizerove i Modernine RNK vakcine i osobine RNK vakcina

Klitoris: vrh ledenog brijega užitka

Ne, nije tačno da potpuno vakcinisani zdravstveni radnici imaju 251 puta veće virusno opterećenje i da su opasnost za nevakcinisane