Nauka nije apolitična. Evo i zašto



„Nauka je apolitična“ -  misao je  koju bi svako ko je završio srednju školu trebao izbaciti iz glave. Praktično, niti jedna oblast ljudskog djelovanja ili aktivnost nije apolitična i ne stoji sama za sebe, odvojena od društva i reperkusija (za one mlađe, riječ iz latinskog, značenje – posljedica)  koje može imati na društvo.

  • kroz školovanje mnogo učimo naučne činjenice, ali gotovo ništa o tome kako nauka funkcioniše, pa se stvara slika da je nauka odijeljena od društva i politike
  • nauka i politika se prepliću i utječu jedna na drugu - ponekad je to pozitivno i jača demokratiju, a ponekad politika negativno utječe na nauku
  • finansiranje nauke zavisi i od političkih centara moći, a nauka je preduslov za stvaranje odluka u politici baziranih na činjenicama.

Zašto često i mnogo ljudi doživljava nauku kao nešto što nema veze s politikom?

Jedan od uzroka te zablude je i to što se s naukom srećemo rano u životu, čak i prije osnovne škole. Navikli smo na popularne naučne emisije, primjerice one o dinosaurima i ajkulama, na „kućne eksperimente“, gledamo kako rastu biljke iz sjemena i znamo da je i to nauka. I to je dobro – trebamo svi biti izloženi nauci, naučnom razmišljanju i konceptima još od ranih faza razvoja. Međutim, taj infantilni stav prema nauci se prečesto zadrži i kod odraslih.

Previše „učimo“ nauku – „štrebamo je, a premalo učimo o njenoj strukturi i koracima. Premalo u školi raspravljamo o implikacijama nauke na društvo. Time se stvara iluzija da je nauka jedna plemenita, uzvišena ljudska aktivnost koja je potpuno odvojena od „prljavosti“ svakodnevnog života i političkih manipulacija. Zamišljamo naučnike kao učenjake iz Hesseovog romana „Igra staklenih perli“ koji u nekoj vrsti izolacije, društvenog geta, na miru razmišljaju o tome kako svijet funkcioniše.

Istina je, postoje naučnici koji rade u udaljenim naučnim stanicama poput nekih opservatorija, koji jesu fizički prilično izolirani, ali to i dalje ne znači da je ono što rade potpuno izdvojeno iz društva. Ima naučnika koji su u nekoj vrsti svog svijeta i sami se deklarišu kao apolitični, ali to ne znači da su svi naučnici takvi, niti da njihovo odbijanje da iznose političke stavove u javnosti (ili iskreno nemanje takvih stavova, što je teško zamislivo u modernom društvu) čini nauku apolitičnom.

S druge strane, politiku doživljavamo kao „prljavu“. Naviknuti na korupciju, nepotizam i klijentelizam u našim ex-Yu državama, mi smo izgubili percepciju politike kao diplomatske vještine i vještine upravljanja složenom strukturom države.

Ova percepcija svjetlosti i mraka, „dobrog“, „plemenitog“ i „lošeg“, „prljavog“,  gdje  se nauka doživljava kao nešto uzvišeno, neka vrsta Beatrice Pontinari, neokaljene  i nedostižne svetosti, zapravo je vrlo opasna. Politiku shvatamo kao politikanstvo, vječnu borbu sitnih interesa, a nauku kao dobru silu. I onda jednom, kada vidimo i neki skandal u nauci, gubimo vjeru u tu „svetost“. I upravo se to događa, posebno u pandemijskom periodu, ali dešavalo se i prije.

Oni koji shvataju da nauka nije tek „dobra sila plemenitih ciljeva“, nego razumiju da je to, baš kao politika, religija i umjetnost, jedna od ljudskih aktivnosti te da je neodvojiva od društva kao takvog – sa svim njegovim manama i željom za progresom, dotle će razočarenje u nauku često rezultirati i okretanjem pojedinaca od nje. 

Drugi, danas nažalost čest način posmatranja nauku, jeste da je nauka marioneta politike, i da su naučnici  „plaćenici" i da nauka nije objektivna jer „tamo neko plaća naučnike da govore ono što krugovima moći odgovara“. Ovaj stav vidimo i kod protivnika vakcina, epidemioloških mjera, GMO tehnologije, zagovornika alternativne medicine i ovaj stav je zapravo jednom nogom u teorijama zavjera. 

Krajnja, najlošija instanca ovakvog reagovanja može biti i radikalizacija protiv nauke. I ovo nam se dešava.




Evo zašto nauka nije apolitična

U jednom od mojih popularnih predavanja o nauci, govorila sam o značaju Richarda Feynmana maturantima jedne sarajevske gimnazije. I, naravno, vidjela sam da dio razreda pomno prati, to je bio onaj „Big Bang“, nerdy dio razreda, dok me sportsko-društvene-nauke dio razreda prati tek iz poštovanja, da me ne uvrijede. Da, to se dešava i jednostavno ne očekujem od sviju da će im biti zanimljiva priča o nauci, pa čak ni o šarmantnom Feynmanu, koji je bio toliko harizmatična ličnost i imao toliko zanimljiv život da je nezaobiolazan u svakoj naučno-popularnoj "eskpediciji". Ono što sam znala iz razgovora s tom omladinom u razredu jeste da postoji njih nekoliko koje zaista zanima pravo, istorija, filozofija. Zato sam drugi dio svog izlaganja o Feynmanu posvetila utjecaju tadašnje američke politike, ere makartizma (eng. McCarthyism). I zaista, tipnula sam na pravi dugmić  - objašnjavanje utjecaja politike jednog vremena na nauku i na pojedinca koji je prominentni pripadnik naučne zajednice, s digresijama prema Oppenheimeru i na kraju čitavoj priči o Manhattan projektu i post scriptum o Pugwash konferenciji, dočekan je s širom otvorenim očima te mlade, ali nimalo naivne i vrlo ozbiljne publike.

U tom izlaganju u gimnaziji, spomenula sam tek nekoliko istorijskih primjera preplitanja nauke i politike. No i dalje, ljudi su slabo svjesni ove veze. Istovremeno, postalo je skoro pa deplasirirano govoriti o l'art pour art i nekako prihvatamo da je umjetnost politički aktivna. Zašto nam nije tako lako prihvatiti da je i nauka takva?

Vatikan, tada, a i sada veliki politički influenser, zatvorio je Galilea i prisilio ga da se odrekne svojih znanstvenih tvrdnji da se Zemlja okreće oko Sunca.

Pod Staljinovom paskom, u SSSR je zvanična nauka bila ona koju ju je blagoslovio Trofim Denisovič Lisenko. Oni koji su se protivili toj pseudonauci, po kojoj živa bića stiču osobine pod utjecajem svoje okoline, a koncept gena se zanemaruje, ne samo da su bili diskriminirani, nego su gubili živote po gulazima. Lisenko je odbacio osnovna načela u biologiji, jer su njegove teorije podržavale principe marksizma, a iz ovoga skandaloznog primjera nauke pod političkom represijom je nastao lizenkoizam, izraz koji se koristi za upućivanje na manipulaciju naučnog procesa radi postizanja ideoloških ciljeva.

U ex-Yu državama je bilo pokušaja odbacivanja evolucije kao naučne teorije koja objašnjava razvoj vrsta, pa čak i pokušaja uvođenja kreacionizma, kao alternativne teorije u školama, a isto se pokušalo i pokušava i u SAD.

2001. predsjednik George Bush uveo je zabranu vladinog finansiranja istraživanja embrionalnih matičnih stanica - zaustavljajući potencijalni razvoj lijekova za neke bolesti. I ne samo to – istraživanja razvoja embrija u ranim fazama nam mogu dati informacije o procesima koji se događaju na nvou ekspresija gena koji zapravo vode stvaranju tkiva i organa. Objasnio je zašto je to učinio: "Moj stav o tim pitanjima oblikovan je duboko uvriježenim uvjerenjima". Bush je zapravo znao kome se obraća – obraćao se svom glasačkom tijelu koje je je u jednoj priličnoj mjeri protiv abortusa i istraživanja embrionalnih matičnih stanica i razvoja embrija.

2019. Planned Parenthood koja, doduše, nije naučna organizacija, nego je neprofitna organizacija koji pruža reproduktivnu zdravstvenu zaštitu milionima žena u SAD (uključujući i obavljanje pobačaja) ali sarađuje s naučnim institucijama, izgubila je $60 miliona federalnog finansiranja koje je namijenjeno za obezbjeđivanje kontracepcije i skrining na spolno prenosive bolesti, zbog pravila i odluka Trumpove administracije.

Prije toga, 22. aprila 2017. bili smo svjedoci Marša za nauku, događaja koji je započeo kao nestranački protest naučnika prenstveno u SAD kojim su htjeli ukazati na važnost donošenja odluka i legislativa na temelju naučnih činjenica – kako odluka vezanih za klimatske promjene  i zaštitu okoliša i ugroženih vrsta, do odluka vezanih za istraživanje embrionalnih stanica. Zapravo, prostesti su bili jedna vrsta nenasilne reakcije na nove uslove rada s kojima je bio sučen dio naučne zajednice prvenstveno u SAD, nakon dolaska Donald Trumpa za predsjednika. Trump, koji je negirao klimatske promjene, govorivši da je to prevara koja dolazi iz Kine, napravio je je potres na političkoj sceni, dao legitimitet određenim nenaučnim stavovima, praktično ih svojom pozicijom sa koje govori, legitimizirao.


Marš za nauku, 2017.


I tu nije kraj: pokrenut je praktično rat protiv nauke koji je kuliminirao u toku pandemije COVID-19. Još kao predsjednički kandidat, Trump je obećao da će nastaviti gradnju cjevovoda Keystone XL i povući propise Američke agencije za zaštitu okoliša (EPA) koje je usvojila Obamina administracija.

Prije nego što je uopšte ušao u ured, Trumpov tranzicijski tim zaprepastio je naučnu zajednicu zatraživši popis naučnika Agencije za zaštitu okoline (Environmental Protection Agency -EPA) i Odjela za energetiku (DOE) koji su prisustvovali konferencijama o klimatskim promjenama, što je natjeralo naučnike da pokušaju zaštititi vladine podatke o klimatskim promjenama iz brisanja iz javnih zapisa. Onda je bilo obećano smanjivanje budežeta EPA za oko 30%, upravo za borbu s klimatskim promjenama, primoravanje EPA da se povuče termin „klimatske promjene“ sa svog sajta i najzad, formalno povlačenje SAD iz Pariškog sporazuma.  U februaru 2017. William Happer, tada mogući Trumpov savjetnik za nauku sa skeptičnim pogledima na globalno zagrijavanje uzrokovano čovjekom, opisao je područje klimatskih nauka  kao "stvarno više poput kulta".

Trumpov dolazak na čelo SAD imao je dubok  utjecaj na naučnu zajednicu, ali ni ovo nije jedini istorijski primjer preplitanja nauke i politike. U tom kontekstu, bitno je napomenuti da prosto nije tačno da politika uvijek ima negativan utjecaj na nauku i naučnu zajednicu.

Naučnicima politički i društveni aktivizam nije stran. Tridesetih godina 20. vijeka američki naučnici su osnovali Udruženje za američke naučne radnike (AAScW) s ciljem pozivanja naučnika da zauzmu moralne stavove i izravno se uključe u politička i društvena pitanja. U to su se vrijeme odlučno suprotstavili fašizmu, a nauka je već tada prala ruke od eugenike 19. vijeka. 

2. avgusta 1939, predsjedniku  Franklinu D. Roosveltu upućeno je pismo koje je napisao mađarsko-američki fizičar Leo Szilard u konsultaciji s Edwardom Tellerom i  Eugenom Wignerom, a koje je potpisao i Albert Einstein. U pismu se sugeriralo da Njemačka ima svoj atomski program i da bi i SAD trebale razvijati svoj program. Ovo je rezultiralo pokretanjem Manhattan projekta i stvaranjem prve atomske bombe.

1946. Albert Einstein kritikovao je rasizam u Americi u svom rječitom eseju „Pitanje crnaca“, gdje je rasizam okarakterizirao kao "bolest bijelaca“ te je bio jedna od osoba koje su predvodile kampanjom protiv linča. 1954. spomenuti Edward Teller daće kontrovezno svjedočenje koje nije išlo na ruku Robertu Oppenheimeru i koje je zaprepastilo naučnu zajednicu, a svjedočenje je bilo osnova za praktično političko proganjanje Oppenheimera i niz problema koje će kasnije imati Richard Feynman.

Počevši od toga da za neke projekte nauka često ovisi o politici, do toga da se naučnici trebaju slušati pri donošenju određenih zakona – o okolišu, zaštiti životne sredini, vantjelesnoj oplodnji, abortusu, energetici, genetički modifikovanih organizmima, poljoprivredi, šumarstvu – vidimo kako nauka jednostavno ne može bez politike. Ali, u modernom društvu, u kojem su demokratske vrijednosti postavljene na pijedestal, ni politika ne može bez nauke, kao saveznika i savjetodavca, alegorijski rečeno.

Naučna istraživanje ne mogu lebdjeti u nekom zraku, kao „čardak ni na nebu ni na zemlji“, potpuno odijeljena od stvarnog svijeta i ljudskih života. A čim je nešto povezano s društvo – neodvojivo je od politike.

Naučna se istraživanja ne odvijaju u vakuumu, mogu se dogoditi samo uz blagoslov društva. Na taj je način nauka politička institucija de facto, kojom upravlja društvo i poštuje svoju političku volju.“, napisao je  Ubadah Sabbagh, neuronaučnik s MIT za Scientific American  2017.

Društvo, odnosno politika, određuju koliko će se naučna istraživanja finansirati i koja. 

Horizon Program Evropske unije je ključni program finansiranja naučnih istraživanja i inovacija i ima budžet od 95.5 milijardi eura. Istovremeno, politika EU je i uobličila nauku putem ovog programa – naime, u program se ne može aplicirati ako istraživanje dolazi iz samo jedne zemlje, nego je potrebno ostvariti saradnje s drugim institucijama unutar EU ili zemalja koje pristupaju/očekuje se da stupe u dogledno vrijeme u EU. Ovako Horizon ohrabruje kolaboraciju i protok ideja i ljudi.  CERN, evropski centar za istraživanje subatomskih čestica također ovisi o politici i finansiranju iz zemalja koje su članice ove internacionalne kolaboracije.

Postoji i cijeli jedan koncept „naučne diplomatije“ koji se ne odnosi samo na kolaboracije kakva je CERN ili napore Evropske komisije, nego se prelijeva i na svemirsko pravo  te na korištenje i kontrolu nuklearne energije, posebno vezano za aspekt nuklearnog naoružanja.

Naučna diplomatija je upotreba naučne saradnje među državama za rješavanje zajedničkih problema i izgradnju konstruktivnih međunarodnih partnerstava, a jedna od vodilja ove aktivnosti svakako je UNESCO.

Politika upravlja naukom. Nauka nije slobodna, nego je dio političkih procesa. Političari kontrolišu novac,  itekako potreban za razvoj nauke između ostalo, a naučna zajednica je tu da daje informacije političkim akterima kako bi donosili informirane i na nauci bazirane odluke.


Autor teksta: Jelena Kalinić

Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta "Nauka, politika i demokratija: političnost nauke, naučnost demokratije". Podržano grantom Fonda Otvoreno društvo BiH  i European Endowment for Democracy.



 

Primjedbe

  1. Pozdrav Jelena,
    Pišem Vam ovdje jer je Facebook previše radikaliziran te mi je tamo postalo neugodno išta komentirati.
    Može li jedan prijedlog za neki budući članak?
    Mene zanima na osnovu čega su postavljane valjanosti potvrda o Covid cijepljenju i preboljenju.
    Naime, potvrda o cijepljenju je valjana 270 dana, a potvrda o preboljenju je valjana 180 dana.
    Pretpostavljam da je to postavljeno na osnovu znanstvenog istraživanja gdje se na nekakvom uzorku pratilo opadanje antitijela cijepljenih i preboljenih i onda se izvukao takav zaključak.
    Ja nisam uspio naći to znanstveno istraživanje, možda Vi budete imali više znanja i sreće.
    Nadam se da Vam je ova tema zanimljiva, aktualna je i čini mi se u skladu sa borbom protiv antinauke.
    Unaprijed hvala i pozdrav, Nenad Sikimić

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Dobro pitanje. I ja sam tražila odgovore zašto 270 dana nakon vakcinacije, ali nisam znala da je potvrda o prebolijevanju samo 180 dana. Lično mislim da se u trenutku stvaranja tih odluka već vidjelo da imunitet nakon vakcinacije traje bar 6 mjeseci i računalo se da traje duže, a već su viđene reinfekcije nakon par mjeseci od prebolijevanja. Danas smo nekako stava da i imunitet nakon preboliejvanja i nakon vakcinacije traju mjesecima, ali je je nakon vakcinacije manje rizičan. Ako vam je hitan odgovor, neko objašnjenje, postavite pitanje i u grupu na FB Cijepljenje / Vakcinacija - grupa za sve koji imaju pitanja i nedoumice (https://www.facebook.com/groups/459227237920265) Ja očekujem da se tajming potvrda treba promijeniti..

      Izbriši

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Sastav Pfizerove i Modernine RNK vakcine i osobine RNK vakcina

Klitoris: vrh ledenog brijega užitka

Ne, nije tačno da potpuno vakcinisani zdravstveni radnici imaju 251 puta veće virusno opterećenje i da su opasnost za nevakcinisane