Naučna i zdravstvena pismenost su ključne za demokratiju - evo i zašto!

  



Nauka je način spoznaje svijeta. A svijet u kojem mi živimo je veoma ovisan o nauci i tehnologiji. Da bismo bolje navigirali ovim svijetom, potrebno je da znamo ponešto o osnovnim naučnim fenomenima – kako stvari rade,  kako se nešto dešava i kako funkcionira naš organizam.

  • naučna pismenost  podrazumijeva znanje o sadržaju, razumijevanje naučnih  praksi i razumijevanje nauke kao društvenog procesa
  • naučna pismenost potiče bolje razumijevanje konteksta situacija i bolje prihvatanje naučnih dostignuća, te čini građane imunijim na dezinformacije i pseudonauku

 Autor: Jelena Kalinić


Poznavanje nekih osnovnih stvari iz nauke nije nikakva „zahvalnost“ prema nauci, kao da mi trebamo nešto znati o nauci jer zahvaljujući njoj (i naučnicima) živimo u zaštićenijem, zdravijem svijetu nego, primjerice drevni Rimljani ili srednjovjekovni ljudi.

Da. Tačno je da živimo duže, da imamo struju, tekuću vodu i da bismo trebali biti zahvalni nauci i naučnicima – ali to nije glavni razlog zašto bismo trebali ponešto i razumjeti iz oblasti nauke.

One predmete u osnovnoj i srednjoj školi – Poznavanje prirode i društva, Biologija, Hemija, Fizika, nemamo „tek tako“. Možda se kod nas ne predaju na način koji bi svakoga zainteresiraju, udžbenici su puni mana, ali ideja uvođenja djece i mladeži u svijet nauke itekako ima smisla. Poznavanje osnovnih stvari iz nauke kao dijela onoga što nazivamo fundus opšteg znanja nam dalje bolje pretpostavke za snalaženje u ovom izuzetno kompleksnom svijetu.

Sjetimo se svih onih filmova i crtanih filmova koji eksploatiraju ideju da se neko iz primitivnog društva nađe u tehnološki vrlo naprednom društvu. Svi ti naučno-fantastični filmovi u kojima se putuje kroz vrijeme poput francuskog Les Visiteurs stvaraju niz komičnih situacija stavljajući ljude iz prošlih vremena u naš svijet ili ljude iz našeg vremena u budućnost. I kako se to završava? Obično potpunom zbunjenošću strahom i pritiskom da se što prije nauče sve te nove stvari prosto kako bi se moglo preživjeti.

Pristup nauci - bilo da se koristi znanjem ili ga stvara - zahtijeva određenu razinu poznavanja prakse nauke: to nazivamo naučnom pismenošću.

Naučna pismenost često se tumači kao poznavanje osnovnih činjenica koje je nauka ustanovila, ali koncept uključuje mnogo više. Postoji nekoliko oblika i značajki naučne pismenosti koje pokrivaju ovaj pojam:  znanje o sadržaju, razumijevanje naučnih  praksi i razumijevanje nauke kao društvenog procesa.

Nažalost, kod nas je fokus izučavanja nauke uglavnom samo sadržaj, ne i razumijevanje naučnih praksi i uloge nauke u društvu te njenog razumijevanja kao društvenog procesa, neodvojivog od društva u sjelini.

Drugim riječima – mi previše podučavamo samo naučne činjenice, a premalo naučnu metodu, njene korake, implikacije, ograničenost i povezanost nauke s društvom. Zato dobijamo generacije i generacije koje u svojoj spoznaju odvajaju nauku od stvarnog svijeta i ne osjećaju je kao dio tekovina ljudskog društva.

Ovakva, dublja naučna pismenost pretpostavka je za bolje angažiranje građana (ili, kako je to sad moderno reći, „osnaživanje“) da se upuste u kritičko razmatranje društvenih pitanja utemeljenih na nauci ne uzimajući osnovni status quo zdravo za gotovo. Odnosno,  naučna pismenost osposobljava građane da ne prihvataju svaku ideju i odluku koju im političari serviraju kao utemeljenu.

Recimo, po pitanju energetike, naučno pismen građanin će razumjeti da je korist od izgradnje mini-hidrocentrala (MHE) znatno manja od štete koju ovi objekti rade riječnim koritima i neće prihvatiti zdravo za gotovo izgradnju MHE. Ili će razmisliti o potrebi otvaranja novih postrojenja za dobijanje energije iz fosilnih goriva – ali će pri tome razmišljati i šta bi bio bolji izbor – vjetroelektrane ili možda nuklearne elektrane.

No istovremeno, naučno pismen građanin će shvatati i važnost velikog obuhvata vakcinama i prihvatiće vakcinaciju svojevoljno bez potrebe za pritiscima koji dolaze iz državnog aparata – sjetimo se da javno zdravstvo i epidemiološke službe mogu funkcionisati samo kao produžena ruka države, besmisleni su kao privatne tapije. Naučno pismen građanin će shvatiti da epidemiološke mjere poput nošenja maske ili držanje fizičke distance, pa čak i mjere zaključavanja („lockdowns“), iako su nepopularne i neugodne ipak u nedostatku vakcina u vremenu pandemije smanjuju rizik i kontrolišu pandemiju u nekoj mjeri.

Dakle, ne mora naučna pismenost uvijek da bude nešto čime će se propitivati političke odluke i kritikovati ih – nekada naučna pismenost pomaže da se bolje prihvate određene odluke.

Naučna pismenost poželjna je ne samo za pojedince, već i za zdravlje i dobrobit zajednica i društva. Više od običnog poznavanja naučnih činjenica, savremene definicije naučne pismenosti proširile su se na razumijevanje naučnih procesa i praksi, upoznavanje s načinom rada nauke i naučnika, uključuju sposobnost vaganja i ocjenjivanja naučnih proizvoda, njihove etičke implikacije, te sposobnost uključivanja u građanske odluke o vrijednosti nauke.

No ko je taj ko treba poticati naučnu pismenost jednog društva?

Država kaže da potiče, jer se na državnom nivou (u Bosni i Hercegovini doduše ne toliko na državnom koliko na entitetskim i kantonalnim nivoima) stvaraju kurikulumi za osnovne i srednje škole. Univerziteti država nastalih raspadom Jugoslavije su često državni, mada ima nemali broj privatnih. No na državnim univerzitetima, ma koliko se isticala akademska sloboda – sloboda postoji samo unutar granica koje odrede različite državne agencije i ministarstva.

Da li su naučne institucije i naučnici ti koji trebaju poticati naučnu pismenost?

Kod nas, čak je i većina naučnih institucija opet na budžetu.

No u svijetu postoji i veliki broj univerziteta koji zaista njeguju akademsku nezavisnost, kao i naučnih instituta, laboratorija i drugih tipova naučnih organizacija, čak i privatnih ili onih koje se finansiraju kroz različite fondacije a nisu državne. Postoje i neuniverzitetski naučni centri, poput Max Planck Instituta. I svugdje ima puno naučnika koji su spremni poticati i razvijati naučnu pismenost, tako što rade kao naučni komunikatori, vrlo često potpuno na volonterskoj bazi.

Naučna pismenost za pojedince, zajednice i društva javlja se u sučelju znanja, stavova i motivacije laika te komunikacijskih napora i pouzdanosti znanstvenika. Naučna zajednica mora preuzeti barem djelomičnu odgovornost za stvaranje okruženja u kojemu će naučna pismenost moći napredovati. Zamišljamo društvo koje je prožeto naučnom pismenošću, ali ne u smislu da svaka osoba nužno poznaje neki određeni skup znanja o biologiji, hemiji ili fizici, nego u smislu da postoji zajedničko uvjerenje da se naučnoj ekspertizi može vjerovati, da su naučno nepoštenje i prevare rijetki te da se društvene organizacije mogu i trebaju strukturirati tako da omogućuju naučnu pismenost, a ne da je sprječavaju.“, navodi u uvodu knjige Science Literacy: Concepts, Contexts, and Consequences (2016) Catherine Snow, predsjednica pri Committee on Science Literacy and Public Perception of Science.

Veliku ulogu u jačanju naučne pismenosti mogu i trebaju igrati i nevladine organizacije. Naučna pismenost je znanje za opšte dobro – za dobro građana, državnog ustrojstva i očuvanja demokratskih vrijednosti.

Stoga je bitno da u projekte i akcije jačanja naučne pismenosti budu uključene i državne i nedržavne institucije, ali i pojedinci. I naučna zajednica preko naučnih institucija, ali i naučnici pojedinačno, preko svojih komunikacijskih kanala kakve su različite društvene mreže, kao naučni komunikatori. Pri tome treba istaći da naučna komunikacija prevazilazi naučne institucije i da neko ko nije naučnik, ali ima naučnu bazu (recimo studij nauke, ali ne radi kao naučnik i nema doktorat) može biti naučni komunikator. Još jedan stub jačanja naučne pismenosti su svakako i naučni novinari i naučno novinarstvo uopšte.

Još jedan partner koji može utjecati na nivo naučne pismenosti svakako su mediji, bilo državni bilo privatni. Odavno znamo za National Geographic i Discover kanale i njihovu produkciju, a američki Public Broadcasting Service (PBS) ne samo da producira sadržaje za djecu i omladinu koji objašanjavaju nauku, nego je stupio u partnerstvo s jutjuberima, poput Joea Hansona koji vodi YT kanal It's okay to be smart. Međutim, dok su regionalni mediji poput HRT i RTS pa i BHT imali prilično zavidan naučno-obrazovni program, ova produkcija je u ex-Yu zemljama opala, te danas u BiH ne postoji nikakav naučno obrazovni program, a nauka je praktično protjerana s mainstream medija. HRT ima emisiju „Treći element“, dok u Sloveniji na RTVSLO postoji emisija „Ugriznimo znanost“.

Primjeri naučnika s naših prostora koji su aktivno uključeni u promociju nauke su svakako dr. Damir Marjanović, dr. Saša Ceci, dr. Tamara Čačev, dr. Stribor Marković, dr. Vanda Juranić Lisnić, radiolog dr. Natko Beck, pokojni prof. dr. Sulejman Redžić, poznat po seriji o flori Bosne i Hercegovine,  pokojni akademik prof.dr. Ljubomir Berberović, koji je jedan od utemeljitelja koncepta naučne komunikacije u BiH, kroz časopis Fondeko. Treba izdvojiti i nekoliko naučnih novinara i komunikatora koji konstantno doprinose povećanju naučne pismenosti i bore se protiv misinterpretacije naučnih činjenica: Tanja Rudež, Nenad Jarić Dauenhauer, Mićo Tatalović, Milica Momčilović, Lea Udovč, a treba spomenuti i ljudima veoma dragog Nedima Sladića, koji kroz svoje statuse na društvenim mrežama i vremenske prognoze približava meteorologiju ljudima.  

Naučna pismenost je važna  jer pruža kontekst za rješavanje društvenih problema i zato što se naučno pismeno stanovništvo može bolje nositi sa mnogim problemima i donositi inteligentne i informirane odluke koje će utjecati na kvalitetu njihovih života i života njihove djece. Naučna pismenost pomaže nam razumjeti pitanja na koja svakodnevno nailazimo u vijestima i vladinim raspravama, da razumijemo kako prirodni zakoni nauke utječu na naš život te steći uvid u intelektualnu klimu našeg vremena.


Još jedan važan cilj naučne pismenosti jeste svojevrsna „imunizacija“ građana na pseudonauku, šarlatanstvo, neke opasne (i često skupe) alternativne prakse liječenja te na lažne vijesti iz oblasti zdravstva i nauke.

Zapravo, čak i sami koraci provjere informacija, kao temelj medijske pismenosti, dijelom oponašaju korake naučne metode i spoznaje, čije je poznavanje jedan od elemenata naučne pismenosti. Razumijevanje da Youtube video s žutim titlom pa čak ni harizmatični naučnik ili dobitnik Nobelove nagrade nisu dovoljan nivo dokaza u naučnoj zajednici za neku tvrdnju, provjera da li je neki rad objavljen u predatorskom ili relevantnom časopisu – sve to su mjesta gdje se medijska pismenost prepliće s naučnom pismenošću.

Jedna podvrsta naučne pismenosti je zdravstvena pismenost, ali, kao uostalo i za naučnu pismenost, već nekoliko godina traju rasprave o tome kako je definisati. U već spomenutoj knjizi Science Literacy: Concepts, Contexts, and Consequences navodi se evolucija definiranja ovog pojma:

1998. godine Svjetska zdravstvena organizacija definirala je zdravstvenu pismenost kao „kognitivne i socijalne vještine koje određuju motivaciju i sposobnost pojedinaca da dobiju pristup, razumiju i koriste informacije na načine koji promiču i održavaju dobro zdravlje” (Svjetska zdravstvena organizacija, 1998., str. 10). Ubrzo nakon toga, Američko ljekarsko udruženje (1999., str. 553.) izjavilo je: "Pacijenti s odgovarajućom zdravstvenom pismenošću mogu čitati, razumjeti i djelovati na temelju informacija o zdravstvenoj zaštiti." Pet godina kasnije, Institut za medicinu (2004.) objavio je studiju konsenzusa o zdravstvenoj pismenosti i usredotočio se na sposobnosti pojedinca da donose zdravstvene odluke“. Potom navode definiciju od Sorenson et al. (2012), koja kaže:

Zdravstvena pismenost povezana je s pismenošću i uključuje znanje, motivaciju i sposobnosti ljudi za pristup, razumijevanje, procjenu i primjenu zdravstvenih informacija radi donošenja prosudbi i donošenja odluka u svakodnevnom životu koje se tiču zdravstvene zaštite, prevencije bolesti i promicanja zdravlja radi očuvanja ili poboljšanja kvalitete život tijekom životnog toka.

Demokratija funkcionira bolje kada su građani informirani sudionici u donošenju građanskih odluka. 

Neki od glavnih problema čovječanstva danas - poput prevencije bolesti i kontrole pandemija, proizvodnja „čiste” energije, klimatske promjene, opskrba pitkom vodom su stvari koje bar djelimično možemo riješiti kroz naučna i tehnološka dostignuća. Ali, tek samo naučno pismeni građani su odgovarajuće pripremljeni za sudjelovanje u donošenju građanskih odluka oko ovih izazova.

Živimo u vremenu kada se „small talks“ – oni mali društveni neformalni razgovori kojima gradimo mrežu poznanstava, na našem čavrljanje", vode oko toga koliko je značajno otkriće Higgsovog bozona ili šta je budućnost CRISPR tehnologije, o virusu i pandemiji, te da li treba pupčanu vrpcu djeteta povjeriti nekoj kompaniji na krioprezervaciju. 

Naučna pismenost nam pomaže i tu – da u društvu ne ispadnemo neobrazovani, da se lakše socijaliziramo i stvorimo network koji nam može biti od profesionalne važnosti.

No, bitan element naučne pismenosti je i jednak pristup obrazovanju, formalnim i neformalnim  načinima sticanja naučne pismenosti, što opet podrazumijeva i pravičnost obrazovanja, opremljenost školskih laboratorija i kvalitet udžbenika,  jednakost u pristupu internetu i tehnologiji uopšte koja omogućava ovladavanje vještinama naučne pismenosti. Ne mogu jednako naučno pismene biti osoba koja je išla u školu opremljenu laboratorijskim sredstvima i ona koja je phađala neku školu koja to nema. Ne može dijete kojem roditelji ne mogu priuštiti pametni telefon, ili kompjuter, platiti internet, imati isti pristup shvatanju nauke kao dijete koje ima sve navedene mogućnosti.

Osnova za široku naučnu pismenost građana je ekonomsko blagostanje, dobar životni standard i pravičnost u pristupu znanju. Osnova naučne pismenosti je demokratija, a naučna pismenost je, istovremeno, u modernom društvu stup demokratije.


Prethodni tekstovi:

Nauka nije apolitična

Da li je nauka demokratična?

Građanska nauka


Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta "Nauka, politika i demokratija: političnost nauke, naučnost demokratije", koji provodi UG "Nauka i svijet". Podržano grantom Fonda Otvoreno društvo BiH  i European Endowment for Democracy.




Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Sastav Pfizerove i Modernine RNK vakcine i osobine RNK vakcina

Klitoris: vrh ledenog brijega užitka

Ne, nije tačno da potpuno vakcinisani zdravstveni radnici imaju 251 puta veće virusno opterećenje i da su opasnost za nevakcinisane