Politizacija nauke: potiskivanje nauke radi ideologije, političke i financijske dobiti


Neki naučni problemi su od društvenog interesa i okosnica su polarizacije društva. Nisu rijetki slučajevi da se nauka, vanredne situacije u kojima nauka nudi rješenja, poput pandemije, politiziraju, odnosno da se određeni problemi predstavljaju, tumače i rješavaju kroz prizmu političke ideologije. Takve stvari smo imali prilike vidjeti u pandemiji, ali i u odnosu prema teoriji evolucije, klimatskim promjenama, pa i ženskom tijelu.

  • politizacija nauke zbog ideologije ili političke, finansijske dobiti, prenebregavanje činjenica te manipulacija činjenicama ili slušanje alternativnih mišljenja koja su bazirana na niskom nivou dokaza, posebno u kriznim situacijama, nužno vodi haosu
  • konzerativni i desničarski krugovi su skloniji prihvatanju pseudonaučnih tumačenja

Autor: Jelena Kalinić


Nauka, kao jedna oblast čovjekovog djelovanja, ima utjecaja na društvo - može donijeti progres, može razvijati  nove lijekove, preventivna sredstva poput vakcina, unaprijediti poljoprivredu, donijeti nove načine dobijanja energije, ali i nova oružja. Kao takva, u neprestanoj je sprezi s društvom, državom i - politikom.

No, postoje segmenti društva u kojima bi autonomija ili što je moguće veća sloboda nauke od političkih utjecaja bila važna. Recimo, to su segmenti javnog zdravstva i obrazovanja. Pa ipak, vidimo da nije tako i da se i ovi segmenti itekako politizuju, a od političkog pravca određene vlade koje je na poziciji u tom društvu ovisi i kakav će smjer ovim oblastima ta politizacija donijeti.

Politizaciju definišemo kao smišljeno nastojanje da neki problem poprimi političko obilježje te kao završni proces prožimanja nekog problema ideologijom određene politike. Jasno je da svaka politička opcija na vlasti – desne, lijeve, centrističke, liberalne, konzervativne, egalitarne, autoritarne/totalitarne, zelene – nastoje dati neku svoju nijansu određenim ključnim oblastima važnim za javno upravljanja, kakve su javno zdravstvo, energetika, okoliš i obrazovanje. Ideologije boje ne samo školske kurikulume, nego i sve ostalo, mada je na primjeru obrazovanja često i najočitije.

Desničarske i konzervativne često flertuju s antievolucionizom i kreacionizmima te pokušavaju na mala vrata uvesti ova učenja u kurikulume.

2017. u Srbiji je bila aktuelna peticija za reviziju izučavanja teorije evolucije na srbijanskim fakultetima i u školama. Peticiju su potpisala  52 akademika te niz naučnih savjetnika, umjetnika, pjevača, inženjera, filologa i filozofa te pet sveštenika. Na prvoj stranice ove antinaučne peticije stajalo je: „Globalisti i ateisti koji danas u svetu zauzimaju najuticajnije pozicije, iz ličnih i globalističkih razloga, afirmišu teoriju evolucije i finansiraju promotere ove teorije. Danas se u celom svetu javljaju brojni poznati i priznati naučnici, među kojima ima i značajan broj ateista, koju upozoravaju da je teorija evolucije hipoteza čiji su stavovi o nastanku sveta, života i čoveka naučno nedokazivi ili u suprotnosti sa naučnim činjenicama". Potpisnica peticije bila je i Ljiljana Čolić, nekadašnja ministrica obrazovanja vlade Republike Srbije, čuvena po već neuspjelom pokušaju izbacivanja teorije evolucije iz nastavnog plana i programa. Srbijanski biolozi, na čelu sa dr Biljanom Stojković, oštro su se suprotstavili ovakvim pokušajima diskreditovanja racionalnih objašnjenja.

Za vrijeme Ronalda Reagana, i opšte konzervativne atmosfere u SAD, jedna knjiga je našla svoj put do obrazovnog sistema kao vid „alternativnog udžbenika“. O pandama i ljudima: središnje pitanje biološkog porijekla kontroverzni je školski udžbenik iz 1989. koji su napisali Percival Davis i Dean H. Kenyon, uredio Charles Thaxton, a izdala Teksaška zaklada za misao i etiku. Udžbenik podržava pseudonaučni  koncept inteligentnog dizajna - argument da život pokazuje dokaze da ga je dizajnirao inteligentni entitet koji nije posebno naveden u knjizi, iako zagovornici razumiju da se to odnosi na kršćanskog Boga.

U srednjim školama u Turskoj je 2017. odlučeno da se više neće izučavati teorija evolucije pošto je ona, kako su to turski zvaničnici objasnili, „kontroverzna“. Odluku je osobno odobrio turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan. Time je Turska, uz Saudijsku Arabiju, postala jedina zemlja u kojoj se moderna teorija evolucije neće izučavati. Ovo je imalo odjeka i u bosanskoj političkoj sceni, posebno onoj koja u tmurskoj politici vidi uzor i odobrenje za vlastitke korake. Jedan od bivših ministara kulture, Salmir Kaplan i tada predstavnik studenata Univerziteta Sarajevo, a sada zastupnik u skupštini Kantona Sarajevo su javno pokazali animozitet prema Darwinovoj teoriji u svojim FB statusima, a Kaplan  je ovu naučnu teoriju nazvao „retardiranom“.

Međutim, progon teorije evolucije samo je jedan mali dio problema politizacije nauke i obrazovanja pod konzervativnim režimima. Pitanja klimatskih promjena, upotrbe fosilnih goriva, nuklearne energije, pitanja reporduktivnog zdravlja, HPV vakcinacije, pobačaja također su visko ispolitizirana.

Na primjeru pandemije vidjeli smo koliko političke odluke koje se ne baziraju na nauci mogu odnijeti života i biti prijetnja javnom zdravstvu. Ušutkivanje naučnika, afere korupcije koje su dirigirane iz državnih centara moći, mešetarenje lijekovima na sivom tržištu, povlačenja određenih lijekova iz rezervi kao lijekova za COVID-19 u trenucima kada nisu  postojali čvrsti dokazi da ovi lijekovi pomažu – samo su neki od primjera negativnog i opasnog miješanja političke ideologije u nauku. Ne treba zaboraviti ni nabavke vakcina po cijenama koje javnost ne može saznati.

Korištenje nauke u svrhu dobijanja izbornih poena nije bilo strano ni u svijetu. „Trka za vakcinu“ i promocija hidroksihlorokina, pa i izbjeljivača kao lijekova za COVID-19 bili su svakako izborni aduti Donalda Trumpa. U SAD -u je vlada predsjednika Trumpa manipulirala Upravom za hranu i lijekove(FDA) kako bi na brzinu odobrila nedokazane lijekove kao što su hidroksihlorokin i remdesivir. Za hidroksihlorokin se pokazalo da je nedjelotvoran, a za remdesivir da ne smanjuje smrtnost, ali može skratiti hospitalizaciju, što je ipak nedovoljno da ga nazovemo lijekom.

 U nizu država, pa tako i u Bosni i Hercegovini, lijekovi antimalarici koje sadrže hidroksihlorokin i hlorokin, poput lijekova Plaquenil  te azitromicin (Sumamed) su povučeni iz apoteka prema naredbama iz Ministarstava zdravstva i stvarale su se rezerve ovih lijekova na osnovu vrlo tankih i sumnjivih studija. Istovremeno, osobe koje koriste spomenute lijekove u terapiji reumatoidnog artritisa – bolesti kod koje je potvrđeno da ovi lijekovi ponešto pomažu  - ostale su bez svoje terapije, jer je na početku pandemije bilo strahovito teško naći ove lijekove – oni su usmjeravani na pacijente s kovidom, kao off-label upotreba lijeka bez ikakvih čvrstih dokaza i preporuke Svjetske zdravstvene organizacije i jačih studija. U Sjevernoj Makedoniji je pritisak javnosti na vlasti doveo do toga da lijek za kojeg ne postoje nikakvi jaki dokazi da pomaže u terapiji COVID-19, ivermektin, bude uvršten u protokole liječenja ne samo težih slučava, nego i blažih slučajeva COVID-19 kao i preventivno, što je nedopustivo. Političari su poklekli pred pritoskom nenaučne i nemedicinske javnosti i izabrali opciju struje manjeg otpora i populizma da, bez dokaza, uvrste antiparazitik ivermektin u protokole i udovolje javnosti zarad političkih poena. Ovo se dogodilo u još nekoliko zemalja, recimo u Slovačkoj  i to također na bazi lobiranja iz nenaučne zajednice i na osnovu tvrdnji jednog stručnjaka.

No i sama Svjetska zdravstvena organizacija, kao tijelo UN-a bilo je žrtva politikanstva. Premda je uloga ove organizacije u koordinaciji informacija, razvoja vakcina, terapija koje pomažu kod COVID-19 bila veoma  velika i važna, u početku su, praktično iz straha napravili nekoliko grešaka. Kada je izbila epidemija SARS-a  2003. u Kini, Kina je bila zemlja koja nije bila ekonomska sila, i bilo je moguće suspendirati saobraćaj ljudi i roba iz  i prema Kini. Međutim, 2020. Kina je globalna velesila prema kojoj se odnosi sa strahom i poštovanjem. Dosta zapadne industrije je iseljeno u Kinu, a protok ljudi i robe prema i iz Kine je ogroman. Bilo kakva reakcija konfrontiranja Kine bi bila shvaćena kao politički napad na ovu  zemlju od strane SAD i drugih zemalja Zapada. Ovaj strah da se UN ne optuži za sankcioniranje Kine bez osnova, a ne zaboravimo – januar 2020. godine je period kada je i sama Kina bila škrta s podacima o novoj infekciji, doveo je do kasne reakcije i omogućio širenje virusa globalno.

U članku za British Medical journal (BMJ), pod naslovom Covid-19: politicisation, “corruption,” and suppression of science ljekar i urednik ovog naučnog časopisa dr Kamran Abbasi primjećuje sljedeće:

„Nauka se potiskuje radi političke i financijske dobiti. Covid-19 oslobodio je državnu korupciju velikih razmjera i štetan je po javno zdravlje. Političari i industrija odgovorni su za ovu oportunističku pronevjeru. Isto tako i naučnici i zdravstveni stručnjaci. Pandemija je otkrila kako se medicinsko-političkim kompleksom može manipulisati u hitnim slučajevima-u vrijeme kada je još važnije zaštititi nauku.“

Prethodni tekstovi:

Nauka nije apolitična

Da li je nauka demokratična?

Građanska nauka

Naučna i zdravstvena pismenost

 

Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta "Nauka, politika i demokratija: političnost nauke, naučnost demokratije", koji provodi UG "Nauka i svijet". Podržano grantom Fonda Otvoreno društvo BiH  i European Endowment for Democracy.






 

 

 

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Sastav Pfizerove i Modernine RNK vakcine i osobine RNK vakcina

Klitoris: vrh ledenog brijega užitka

Ne, nije tačno da potpuno vakcinisani zdravstveni radnici imaju 251 puta veće virusno opterećenje i da su opasnost za nevakcinisane