Naučna diplomatija


  • naučna diplomatija je spoj nauke i diplomatije, a koristi se za rješavanje nekih pitanja od globalnog značaja u kojima nauka ima riječ;
  • takva pitanja su klimatske promjene, svemirski programi, energetski projekti, međunarodne naučne kolaboracije, upotreba atomske energije;
  • nauka pruža savjete za informisanje i podršku ciljevima vanjske politike, može poboljšati međunarodne odnose, a diplomatija može olakšati međunarodnu naučnu saradnju.

Autor: Jelena Kalinić

Jeste li ikada čuli za naučnu/znanstvenu diplomatiju? Da li možete pretpostaviti šta bi to moglo biti? Neke od zaista velikih naučnih institucija, poput CERN i organizacija kakav je UNESCO i Evropska unija  rade upravo to.

Diplomatija je vještina pregovaranja, dijaloga  kojima se postiže neki cilj – da li je to očuvanje mira, pregovori o zaustavljanju rata ili međunarodni odnosi – ali diplomatija je sofisticirana politika. Ujedinjene naciju su zapravo najveća diplomatska organizacija u svijetu.

Naučna diplomatija je oblik nove diplomatije, a podrazumijeva korištenje naučne saradnje među nacijama za rješavanje zajedničkih problema i za izgradnju konstruktivnih međunarodnih partnerstava. To je krovni pojam za opisivanje niza formalnih ili neformalnih tehničkih, istraživačkih, akademskih ili inženjerskih razmjena unutar opšteg područja međunarodnih odnosa.

Madridska deklaracija o naučnoj diplomatiji opisuje je kao „niz praksi na sjecištu nauke, tehnologije i vanjske politike". Ovo je pomalo štura definicija i još uvijek ne daje uvid u to šta je naučna diplomatija.

Radi se o interdisciplinarnom području koje podrazumijeva izgradnju i učvrćivanje bilateralnih i multilateralnih odnosa, kombinovanje područja politike, nauke, tehnologije, inovacija i vanjskih poslova — svaki s jasnim definicijama nadležnosti, aktera i razina — i uspostavljanjem složenih i fluidnih interakcija sa zajedničkim jurisdikcijama. A akteri naučne diplomatije su političari, karijerne diplomate, naučnici, naučni savjetnici, NVO, međunarodne organizacije, naučne institucije, privatni sektor... Naučna diplomatija povezuje dvije kulture s različitim svjetonazorima: kulturu naučnika i diplomata.

U januaru 2010. Kraljevsko društvo i Američko udruženje za unapređenje nauke (AAAS)  primijetili su da se  „naučna diplomatija" odnosi na tri glavne vrste aktivnosti:

-„nauka u diplomatiji”: kada nauka pruža savjete za informisanje i podršku ciljevima vanjske politike;

-„diplomatija za nauku”: kada diplomatija može olakšati međunarodnu naučnu saradnju;

-„nauka za diplomatiju": kada naučna saradnja može poboljšati međunarodne odnose.

 

Ko su naučne diplomate?

Naučna diplomatija je složena niša u kojoj se okupljaju profesionalci s različitim pozadinama kako bi izgradili saradnju i potencijalno tražili zajedničke interese. S jedne strane, tu su, očekivano, naučnici koji mogu biti aktivni istraživači, ali i preuzimati neke odgovornosti kao savjetnici ili diplomati kako bi izgradili međunarodna partnerstva i utjecali ili zastupali interese svoje nacije: naučnici - diplomati.

Zatim, tu su i školovane diplomate koji su se specijalizirali za područje nauke, tehnologije i inovacija – naučne diplomate. Ali tu mogu biti uključeni o različiti drugi akteri - državni službenici, naučni pregovarači, osoblje ambasada, delegati za inovacije, časnici za vezu, predstavnici nevladinog sektora – i svi oni čiji je profesionalni zadatak posredovanje između nauke i politike.

Koja naučna pitanja od opšteg interesa za čovječanstvo mogu biti interesantna za naučnu diplomatiju?

Klimatske promjene i borba s pandemijom su upravo takvi problemi, međutim, niti jedan niti drugi aspekt ne predstavljaju baš uspješne primjere. COVAX  mehanizam distribucije vakcina protiv COVID-19  je pokazao manjkavosti međunarodne saradnje, a zasad ni u rješavanju problema klimatskih promjena nije bilo spomena vrijednih rezultata.

Tu je i problem infodemije, propagande i dezinformacija koji pogađa demokratiju i svakako je jedno od područja kojima se naučna diplomatija bavi i mora baviti. Borba s dezinformacijama je zapravo i utemeljila UNESCO, UN agenciju za promociju obrazovanja, nauke i kulture, premda se ponekad čini da se zaboravlja ovo „S“ koje se odnosi na nauku u akronimu organizacije.

Joseph Needham, naučnik iz Cambridgea, zaslužan je za promicanje nauke tokom Konferencije savezničkih ministara obrazovanja, koja je započela 1942. kako bi se suprotstavila nacističkoj propagandi i na kraju dovela do osnivanja UNESCO-a.

No, klimatske promjene, biosigurnost, sajbersigurnost, nuklearna energija, dezinformacije i pandemije su zasta veliki problemi, a puno različitih interesa, politikanstva i oglušavanja o nauku igra ulogu u ovim stvarima. No nisu samo ovo stvari u kojima se treba koristiti naučna diplomatija – Ciljevi održivog razvoja, koji su zamijenili Milenijumske ciljevi UN-a,  rad na jačanju naučne pismenosti građana, zatim istraživanja polova, zaštita biodeverziteta, biokonzervacija, zaštita divljine, sprječavanje nelegalne trgovine divljim vrstama i dijelovima životinja, ribarstvo, marinska i svemirska istraživanja – sve su to stvari koje nadrastaju granice država.

 

Dakle, postoje li uspješni primjeri naučne diplomatije?

Naravno da da.

Takozvano svemirsko pravo je jedno od njih. Tim aktom, mada laicima zvuči smiješno da neka mala zemlja koja nema svoj svemirski program treba potpisati ovaj sporazum – rješavaju se neke prilično praktične stvari. Recimo – šta ako se dogodi nesretni slučaj pa svemirska letjelica, odnosno njeni dijelovi, padnu na neko područje i pri tome načine štetu ili se astronauti prizemlje negde gdje nije predviđeno?

Član 5. ovog  Ugovora o svemiru je proširen dokumentom koji se zove Sporazum o spašavanju astronauta, vraćanju astronauta i vraćanju predmeta koji su lansirani u svemir, skraćeno Sporazum o spašavanju i predstavlja međunarodni sporazum kojim se utvrđuju prava i obaveze država u vezi s spašavanjem osoba u svemiru.

Jedno dijete Ugovora o svemiru svakako je Internacionalna svemirska stanica ISS, koji se oslanja na saradnju NASA, ESA te ruske, kineske, japanske svemirske agencije i drugih svemirskih agencija.

Idući svijetli primjer naučne diplomatije svakako je CERN. Evropska agencija za nukelarna istraživanja osnovana je upravo zahvaljujući naporima naučne diplomatije (u kojima je učestvovala i Jugoslavija) pedesetih godina prošlog vijeka. U CERN kolaboraciji učestvuju zemlje EU i još niz zemalja, a učešće omogućava velike prednosti naučnicima neke zemlje – studenti mogu dijelove svojih doktorata i postdoktorata raditi tamo, mogu se raditi razmjene naučnika i oni koji dolaze iz zemalja članica kolaboracije se mogu zaposliti u CERN. Na neki način, ulazak u CERN kolaboraciju za jednu zemlju predstavlja i korak bliže ulasku u EU. No, ulazak ima i svoju cijenu, praktično, plaća se „članarina“ jer svaka zemlja članica doprinosi radu i finansijskoj podlozi ove velike institucije, za čija istraživanja je potrebno i dosta novca.

Naučna diplomatija se iskazala i u problemu nuklearnog naoružanja i korištenja nuklearne energije. Ova priče seže u 1957. godinu kada je američki filantrop Cyrus Eaton bio domaćin skupu 22 naučnika i to njih sedam iz Sjedinjenih Država, po tri iz Sovjetskog Saveza i Japana, po dva iz Ujedinjenog Kraljevstva i Kanade i po jednog iz Australije, Austrije, Kine, Francuske i Poljske u selu Pugwash, Nova Škotska u Kanadi. Razlog okupljanja je bio Manifest koji su 9. jula 1955. izdali Bertrand Russell i Albert Einstein, a koji su potpisali Max Born, Percy Bridgman, Leopold Infeld, Frédéric Joliot-Curie, Herman Muller, Linus Pauling, Cecil Powell, Joseph Rotblat i Hideki Yukawa. Ovo je bio poziv za naučnike svih političkih uvjerenja da se okupe kako bi razgovarali o prijetnji koju civilizaciji predstavlja pojava termonuklearnog oružja. Sastanci su na kraju rasli i privukli pozornost visokih državnih dužnosnika. Od tada su se naučnici nastavili okupljati na Pugwash konferencijama. Pugwash konferencije o nauci i svjetskim poslovima međunarodna je organizacija koja okuplja naučnike i javne ličnosti kako bi radili na smanjenju opasnosti od oružanih sukoba i tražile rješenja za globalne sigurnosne prijetnje.

Kada smo već kod nuklearne energije, i ITER, veliki eksperimentalni projekat fuzionog reaktora, rezultat je naučne diplomatije u ostvarenju saradnje.

Jedan od najuspješnijih rezultata naučne diplomatije je Montrealski protokol, koji je ograničio emisije plinova koji oštećuju ozonski omotač. Bez ovog sporazuma, ozonski omotač bi kolabrirao do 2040. Ovaj sporazum zaista nije bio prazno slovo na papiru, nego je imao efekta - ozonski omotač se obnavlja.

Jedan od sporazama koji bi mogli biti važni, kao temelj borbe s klimattskim promjenama i umanjivanja štete od klimattskih promjena su Pariski sporazum i Sporazum sa COP26 u Glasgowu iz novembra 2021, gdje se 197 zemalja složilo da se krene u postepeno smanjenje energije koja se dobija iz uglja. Nakon šest godina teških i tehničkih pregovora, UN-ovi pregovori o klimi na COP26 u Glasgowu konačno su nam dali snažan pravilnik Pariškog sporazuma za međunarodnu saradnju vezano za emisije ugljika i pozvali zemlje da poduzmu specifične i hitne mjere za rješavanje opasnih klimatskih promjena.


Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta Nauka, politika i demokratija: političnost nauke, naučnost demokratije", koji provodi UG "Nauka i svijet". Podržano grantom Fonda Otvoreno društvo BiH  i European Endowment for Democracy.




 

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Sastav Pfizerove i Modernine RNK vakcine i osobine RNK vakcina

Klitoris: vrh ledenog brijega užitka

Ne, nije tačno da potpuno vakcinisani zdravstveni radnici imaju 251 puta veće virusno opterećenje i da su opasnost za nevakcinisane