Predatorski časopisi: vrag u naučnom izdavaštvu

 



Jedan dio dezinformacija u vezi sa pandemijom COVID-19, ali i inače dezinformacija iz oblasti nauke, koje se tiču zdravlja ponajviše, širile su paušalnim i neutemeljenim izjavama osobe koje  su se već osvjedočile kao protivnici vakcina. Dio dezinformacija je dolazio i od nestručnog i brzopletog, a ponekad i namjerno pogrešnog tumačenja naučnih radova. A dio je dolazio iz stvari koje su kao „naučni radovi“ objavljivani u predatorskim časopisima. To su časopisi u kojima se be recenzije, stručnog pregleda može objaviti bilo što - čak i loša nauka i pseudonauka. 


Autor: Jelena Kalinić

Naučna zajednica se već godinama bori s predatoskim časopisima, ali oni uporno opstaju. Pod terminom „predatorski časopisi“ podrazumijeva se  poslovni model akademskog izdavaštva koji uključuje naplaćivanje naknada autorima za objavljivanje članaka bez provjere kvalitete i legitimnosti, i bez pružanja uredničkih i izdavačkih usluga koje legitimni akademski časopisi pružaju, bez obzira na to jesu li otvoreni ili ne. U suštini, radi se o eksploataciji, a pri tome se ne pazi na kvalitet naučnog rada koji se objavljuje. Tako svako može objaviti bilo šta.

Prema definiciji datoj u članku u Nature predatorski časopisi su  „subjekti koji daju prednost osobnim interesima na štetu akademske zajednice, a karakteriziraju ih lažne ili obmanjujuće informacije, odstupanje od najboljih uredničkih praksi i publikacija, nedostatak transparentnosti i / ili upotreba agresivne i neselektivne prakse nagovaranja."

U istom članku su predatorski časopisi označeni kao globalna prijetnja. I zaista to jesu – oni prijete integritetu nauke i povjerenju u nauku, a doprinose proliferaciji dezinformacija. Time indirektno ugrožavaju vrijednosti na kojima počivaju demokratska društva, posebno u aspektu javnog zdravlja, donošenja racionalnih odluka, baziranih na dobroj nauci i naučnim praksama.

Što znači ono „neselektivna praksa nagovaranja“?

Ovi časopisi često zatrpavaju „žrtve“ spam mailovima u kojim govore kako su primijetili njihov rad, kako bi im bila čast da nešto objave. Nažalost, ponekad se događa da ljudi koji nisu upućeni u ovo shvate takve mailove zaista kao jednu vrstu priznanja svog rada i uspješnosti, pa se time i hvale ili zaista pošalju rad na objavljivanje predatoru.

S druge strane, treba skrenuti pažnju i na fenomen „open access“ časopisa, koji je postao moguć s pojavom interneta. Ovi časopisi slobodnog pristupa jesu mjesta koja pružaju neposredan, slobodan i neograničen online pristup digitalnoj naučnoj građi, prvenstveno radovima u naučnim časopisima. Postoji i direktoriji ovakvih časopisa – DOAJ (Directory of Open Access Journals). Neki od ovih časopisa sa slobodnim pristupom pružaju radove dobre kvalitete.

Problem predatorskih časopisa nije toliko u open access – postoje i open access časopisi koji objavljuju vrijedne i dobro urađene naučne radove. Najveća zamjerka predatorima jeste nedostatak uredničke politike i peer-review-a (recenzije). Peer review je praksa da neki rad pregledaju kolege iz struke, daju svoje mišljenje i sugestije. Kod predatorskih časopisa zasta nema nikakvog filtera, sita koje će ukloniti i odbiti loše radove. Ovo koriste raznorazni šarlatani i izgnanici iz svijeta naučne metodologije kako bi objavili svoje, često vrlo opskurne radove.

Na postojanje i model rada predatorskih časopisa prvi je ukazao američki bibliotekar Jeffrey Beall s Univerziteta Colorado. One je sačinio i listu ovakvih izdavača i časopisa, koja se zove „Beallova lista“. Međutim, Beall je doživio kritike, pa i prijetnje tužbama, stoga je 2017. ugasio svoj blog i listu. Zahtjev tvrtke Frontiers Media za pokretanje slučaja nedoličnog ponašanja protiv Beall-a, koji je pokrenulo njegovo sveučilište, bio je jedan od nekoliko razloga zbog kojih je Beall možda svoj popis stavio van mreže, ali javno nije podijelio svoje obrazloženje. Slučaj protiv njega je zatvoren , bez iakakvih konkretnih nalaza i zaključaka.

No lista koja predstavlja orijentir naučnicima, ali i naučnim novinarima za potencijalne predatorske časopise i dalje postoji (https://beallslist.net/ ), i održava se. Postoji inicijativa Stop predatory journals (https://predatoryjournals.com/journals/) koja također ima svoju listu ovakvih izdanja. Postoji i Cabells  (http://www2.cabells.com/about-predatory) analitika, koja je također korisno oruđe kada treba provjeriti ozbiljnost nekog časopisa.

Primjeri rada koji je imao, nažalost, veliki utjecaj na jačanje dezinformacija o vakcinama i dezinformacija zavrijeme pandemije COVID-19,  su rad o tome kako su u vakcinama nađene kontaminacije porijeklom od teških metala (Gatti, Montanari), objavljen u MedCrave predatorskom žurnalu.

John Bohannon, koji je radio za časopis Science i niz popularnih znanstvenih publikacija, testirao je 2013. godine sistem otvorenog pristupa podnoseći brojnim časopisima članak, pun mana, o navodnom učinku jedne supstance iz lišaja. Rezultate ovo svojevrsnog društvenog eksperimenta objavio pod nazivom "Ko se boji recenzije?" („Who's Afraid of Peer Review?“). Oko 60% tih časopisa, uključujući časopise Elsevier, Sage, Wolters Kluwer (preko podružnice Medknow) i nekoliko univerziteta, prihvatilo je lažni medicinski rad. PLOS ONE i Hindawi su to odbili.

Premda Bohannon nije direktno kritikovao predatorstvo, nego je ukazao na brzopletost u objavljivanju i nedostatak recenzija kod časopisa i izdavača koji rade po principu slobodno pristupa, ovaj eksperiment je pokazao kako lako loša nauka može proći ispod radara kod ovih izdavača. Elsevier inače važi za prilično uglednog izdavača, ali je na Bohannonovom testu „pao“. No, čak i slabiji peer-review časopisi – oni sa nižim faktorom utjecaja (IF), ponekad postanu leglo loše nauke kao u primjeru izdava Biolife koji je mimo svake recenzije (jer da je bilo istinske recenzije, ovaj rad ne bi prošao) objavio nešto u čemu se tvrdilo da 5G mreža inducira koronavirus u stanicama. Rad je povučen vrlo brzo, ali nije prošao neprimjećeno na dezinformatorskoj sceni.

Bohannonov eksperiment nije jedini takve vrste. Nešto slično se dogodilo 2015. godine kada su četvorica naučnika izmislili nepostojeću naučnicu po imenu Anna O. Szust (oszust je na poljskom "prevarant") i prijavili se u njeno ime za uredničko mjesto u 360 naučnih  časopisa. Kvalifikacije fiktivne kandidatkinje za uredničku poziciju bile su bjelodano sumnjive: nikada nije objavila niti jedan članak i nije imala uredničkog iskustva. Knjige i poglavlja u knjizi navedeni u njezinom životopisu bili su izmišljeni, kao i izdavačke kuće koje su objavljivale knjige.

Jedna trećina časopisa na koje se Szust prijavila uzorkovani su s Beallove liste predatorskih časopisa. Četrdeset njih je prihvatilo  Szust kao urednicu bez provjere pozadine i često u roku od nekoliko dana ili čak sati. Poređenja radi, dobila je minimalni ili nikakav pozitivan odgovor iz „kontrolnih" časopisa koji moraju udovoljavati određenim standardima kvalitete, uključujući etičke prakse objavljivanja. Među časopisima uzorkovanim iz Direktorija časopisa otvorenog pristupa (DOAJ), 8 od 120 prihvatio Szust. DOAJ je u međuvremenu uklonio neke od pogođenih časopisa u čišćenju 2016. godine. Rezultati ovog eksperimenta objavljeni su 2017. u Nature.

DOAJ za svoju listu uglavnom ovisi o informacijama koje mu daju sami izdavači. Redovno pročišćava svoju listu i izbacuje one časopisie koji nisu ispunili određene kriterije, pa ipak, ponekad dođe do preklapanja – da neki časopis koji je na DOAJ listi pokaže kao predatorski.

 


 

Kako prepoznati predatorski časopis? Naučnici, istraživači, asistenti, profesori – bez obzira da li dolaze iz polja prirodnih, primijenjenih ili humanističkih nauka bi trebali istražiti neke stvari o časopisu kojem namjeravaju poslati svoj rad. Neka od pitanja koja treba postaviti pri tome jesu:

1. Znate li vi ili vaše kolege za časopis? Prepoznajete li uredništvo?

2. Možete li jednostavno kontaktirati izdavača?

3. Je li časopis jasan o njihovom postupku recenzije?

4. Je li jasno koje će se naknade naplaćivati?

 Ako je odgovor na bilo koje od ovih pitanja negativan, časopis je najvjerojatnije upitan, ako ne i predatorski.

 

Jedna studija je pokazala kako od 46 000 italijanskih naučnika, njih čak 5%  je nekad objavilo nešto u predatorskom časopisu. Analize pokazuju da ovi časopisi prikupljaju milione dolara zarade, novac koji ide obično iz džepa donatora projekata. Neke studije  su pokazale da u ovakvim časopisima ponajviše objavljuju Indijci, naučnici iz Nigerije i Pakistana. U nekim zemljama, poput zemalja Afrike, u Indiji, Rusiji i Kini su rađene i kampanje podizanja svijesti naučnika o postojanju predatorskih časopisa.

Međutim, druge studije pokazuju kako i u razvijenim zemljama naučnici ili namjerno posežu za objavljivanjem u predatorskim časopisima ili nisu svjesni šta predstavljaju ovi časopisi. Dakle zabluda je da uglavnom naučnici iz Azije, Afrike ili zemalja nižeg BDP objavljuju u predatorskim žurnalima.

 

Ipak, predatorski časopisi stalno nešto objavljuju i nisu siromašni sadržajem. Ko onda objavljuje u ovim časopisima?

U članku objavljenom u Nature 2017. pod naslovom „Stop this waste of people, animals and money“, autori pišu sljedeće: „Naši dokazi osporavaju ovo stajalište (op. a.  - da  u predatorskim časopisima objavljuju uglavnom naučnici iz siromašnijih, nerazvijenih zemalja). Proveli smo 12 mjeseci rigorozno karakterizirajući gotovo 2000 biomedicinskih članaka iz više od 200 časopisa za koje se smatra da bi mogli biti predatorski. Više od polovice dopisnihautora poticalo je iz zemalja s visokim i višim srednjim dohotkom kako ih je definirala Svjetska banka.“

Dakle, zaključili smo – predatorski časopisi su inkubator metodološki loših radova koji su melem za dušu onima koji jedva dočekaju kako će neku dezinformaciju potkrijepiti „naučnim radom“. Kao rasadnik materijala za fake news, pseudonauku, šarlatanstvo, antivakcinalne pojedince te sve one koji su poklonici antinauke, kao nešto što potencijalno čini štetu zdravlju stanovništva i pojedinca, predatoski časopisi su inherentno opasnost za društvo.

Pod egidom nauke, predatorski časopisi kontaminiraju naučnu zajednicu i daju vjetar u leđa globalnim dezinformatorima, jer sada i oni mogu reći – „e, ovo je objavljeno u naučnom časopisu, ovo je naučni rad“. Za neizoštreno oko, osobu koja nije upoznata s tim kako prepoznati metodološki loš naučni rad, koja ne zna šta su to predatorski časopisi i kako provjeriti da li je neka publikacija predatorska, za laika – ovakvi radovi i časopisi izgledaju „ozbiljno“.

 

Kako se suproststaviti ovoj devastaciji nauke?

Bilo bi potrebno educirati univerzitetsko osoblje, nastavnike, asistente, bibliotekare o tome što su predatorski časopisi i kako da provjere je li neki časopis u ovog grupi. Kampanje koje bi upozorile univerzitetsko osoblje na ovakve zamke bile bi svakako dobrodošle. Možda bi najznačajniji saveznici u ovome bili bibliotekari, čija je uloga u našoj akademskoj zajednici još nedovoljno prepoznata i kao da su sklonjeni na stranu. Upravo bi oni mogli biti glavni konsultanti za institucije i naučnike gdje objaviti a gdje ne objaviti nek rad.

Možda bi kao primarni kriterij napredovanja u naučnoj zajednici trebalo uvesti upravo ovo – da se odbacuju radovi objavljeni u predatorskim časopisima.

Kultura „publish or perish“, nedostatak svijesti o predatorskom objavljivanju i poteškoće u razlikovanju legitimnih od nelegitimnih publikacija potiču okruženje za postojanje predatorskih časopisa. Predatorski se časopisi također brzo prilagođavaju politikama i mjerama smišljenim da ih spriječe. Dok izdavači naučnih publikacija eksperimentišu s novim formatima i poslovnim modelima na mreži, lažnim izdavačima postaje sve lakše maskirati se kao legitimni“, zaključuje se na kraju članka „Predatory journals: no definition, no defence“ objavljenom u Nature 2019. godine.

 

 

Prethodni tekstovi:

Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta "Političnost nauke, naučnost demokratije", koji provodi UG "Nauka i svijet". Podržano grantom Fonda Otvoreno društvo BiH  i European Endowment for Democracy.





Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Klitoris: vrh ledenog brijega užitka

Cryo-Save u BiH: misterija nestalih matičnih stanica

Ne, nije tačno da potpuno vakcinisani zdravstveni radnici imaju 251 puta veće virusno opterećenje i da su opasnost za nevakcinisane