Čuvari ruža: potrebno više brige za očuvanje đulberšećer ruže

 

U bašti Dženane Balić, u okolici Hadžića đulber-šećer ruža ima toliko da vlasnici prosto više ne znaju šta će s njom i žao im je da tako lijepe i mirisne ruže propadaju, pa zato od njih preko ljeta prave sok.

„Pokušali smo ih prorijediti, ali ruža se ne da, naraste je još više i proširi se“, kaže Dženana. Ovo nije jedina bosanska bašča s ovim tako vrijednim ružama – one  su dio sada već pomalo zaboravljene tradicije bosanskog vrta.

Ima ih u sarajevskoj općini Stari Grad, ponajviše u naselju Vratnik, ali i diljem Bosne i Hercegovine. Međutim, đulberšećerka je u opasnosti – modernizacija vrtova i depopulacija manjih mjesta, koja su bila utočište ove biljke, kojoj su posvećene i pjesme i ženska imena, dovela je do propadanja i smanjenja brojnosti ove stare sorte. Čitava jedna generacija koja je navikla njegovati ovu ružu u vrtu, odlazi i sa njima nestaje i ruža.

 

Ruže: „vagaju“ između mirisa i veličine cvijeta

Većina današnjih ruža koje možemo kupiti u cvjećarama ima divan krupan cvijet, ali su obično bez mirisa ili imaju miris koji nije toliko izražan. Ipak, sjećanja i djetinstva mnoge veže za miris prekrasnih ruža sitnijeg cvijeta, koji nije nametljiv, ali je karakterističan i veoma ugodan. Obično, i kada zamislimo ružu, za tu sliku se veže i njen miris i cijela priča o skupocjenom eteričnom ulju, poput onog koje se dobija iz bugarskih ruža koje rastu u Dolini ruža. Upravo je Bugarska odnjegovala ružu i uzgoj tih mirisnih sorti kao nacionalni brend i 2014. godine Evropska komisija dodijelila je bugarskom ružinom ulju („bulgarsko rozovo Maslo“) oznaku zemljopisnog porijekla (PGI). Međutim, naša, bosanska đulber-šećer ruža, jednako mirisna i genetički specifična, ostaje u zapećku neprepoznatljivosti i nebrige.

Ruže su tradicionalno „perjanice“ vrtova i, uz orhideje, svakako jedan od najcjenjenijih cvjetova. To je dovelo do velikog razvoja različitih sorti i kultivara, koji se ne razlikuju samo u boji i veličini cvjetova, nego i u habitusu biljke, dužini grana, vremenu  cvjetanja.

„Kada je Napoleon postao car, pitao je Jozefinu šta želi, a ona mu je odgovorila kako u vrtu želi sve ruže svijeta. Car k'o car, može mu se, skupio je sve botaničare onog doba i rekao im da skupljaju ruže za Jozefinu. Na kraju se u tom vrtu našlo oko 350 tipova ruža“, priča jednu anegdotu profesor dr.Dalibor Ballian sa Šumarskog fakulteta u Sarajevu, inače voditelj centra za prirodno nasljeđe Međunarodnog foruma Bosna. To je bilo devetnaesto stoljeće, a danas se procjenjuje da različitih vrtnih ruža – njihovih vrsta, sorti, kultivara, hibrida – ima između 30 i 35 000.

„Što imate više kultivara, to više u zaborav padaju stare sorte“, poentira dr. Ballian.

Treba na ovom mjestu kazati  kako je zapravo već stotinama godina potražnja diktirala izgled ruža i smjer razvoja novih sorti. Uzgajivači su stotinama godina favorizirali izgled cvijeta na uštrb mirisa i tako samo neke starinske sorte i one koje se specijalno uzgajaju za dobijanje eteričnog ulja, poput bugarske i francuske ruže imaju miris. Savremene ruže su hibridi (Rosa hybrida) nekoliko desetaka vrstai kultivara, između ostalih - Rosa mochata, Rosa damascena, Rosa gallica i Rosa chinensis.

Uzgajivači su se odlučili da dobijaju krupne cvjetove, a kada je tržište počelo tražiti ruže koje istovremeno imaju i lijepe cvjetove i mirišu, pokušaji rekreiranja ovakvih osobina pokazali su se neuspješnim. Naime, ispostavilo se i ovdje, kao i u mnogim drugim slučajevima, da ne može „i jare i pare“ – jednostavno, povećanje cvjetova gasi gene koji su odgovorni za osobinu mirisa.

Geni ruža djeluju komplementarno: neki "uključuju" produkciju mirisnih komponenti, dok neki "isključuju" proizvodnju antocijana, tvari koje laticama ruže, u ovisnosti o količini i vrsti, daju ružičastu do crvenu boju.To je i logično, kada znamo da je osnovna uloga cvijeta da privuku insekte, bojom i mirisom, a jednom kada smo mi svojim djelovanjem zapravo uvrstili pojavu ploda kod ruže (šipurak) kao neželjenu osobinu, jer želimo da nam biljka daje cvjetove, a ne plodove, tako je i biljci „prestalo biti važno“ da privlači insekte. Također, za biljku nije ekonomično da istovremeno troši energiju i na produkciju velikih cvjetova za koje je potrebno proizvesti mnogo pigmenta i mnogo ćelija koje će formirati cvijet, i na produkciju mirisa. Za ruže je to bila odluka „ili-ili“.

 

Porijeklo đulberšećer ruže

„Damašćanske ruže Rosa x damascena, kod nas poznate kao đulberšećerka, porijeklom su iz antičkog Srednjeg Istoka, Damaska. O porijeklu znamo malo, jedni izvori govore da su ih križari donijeli u Evropu, a drugi da je datiranje mnogo ranije. Sigurno je da su nastale prije mnogo stoljeća.“, kaže  za Glas Amerike mr.sc. Berina Bečić, viša kustosica i hortikulturistkinja Zemaljskog muzeja stručnjakinja baš na području poznavanja đulberšećer ruže.

 U skupini damašćanskih ruža postoje 23 kultivara koje određuje specifičan miris pa se kod nas kaže đulbešećerka (turski đul znači ruza a sećerka zbog slatkoće) iako je najčešći kultivar Rosa damascena' Rose de Recht', sitnih kompaktnih glavica, tamnije ružicaste boje koja cveta čak do jeseni.

 „Botaničko porijeklo  grupe nije vođa vrste već hibrid između vrsta Rosa gallica x Rosa moschata čije je stanište Mala Azija.“, dodaje Bečić. Kultivar Rosa damascena 'Ispahan' poznata je ruza Irana iz oblasti Isfahan dok Turska ima poznati kultivar Rosa damascena 'Triginipetala'  koji u Bugarskoj zovu Kazalnik a radi se o istom kultivaru. Upravo je ova potonja i glavni nosilac za Bugarsku bitne privredne grane – proizvodnje ovog kultivara za kozmetiku. Arapi i Persijanci su još od 10. vijeka koristili latice Rosa x damascena za proizvodnju dragocjenog eteričnog ulja (đulab), a ovaj kultivar je stigao u Evropu, kako se smatra, oko 1500.-te godine.

Rast po kojem se razlikuje od galske ili stolisne ruže je opušteniji, s izdancima i lišćem koje je zakrivljeno prema tlu. Također im je visina znatno veća od pomenutih skupina ruža i ona se kreće od 120-150cm. Vrlo je cijenjena zbog svog mirisa. „Vrlo je otporna na hladnoću i skoro da je ne napadaju insekti. Jedna od rijetkih kultivara čije su latice jestive te se koristi u kulinarstvu za spravljanje slatka ili soka od latica“, objašnjava Bečić. Inače, specifične su i po tome što zapravo cvjetaju cijelo ljeto, a 2 kultivara iz ove skupine cvjetaju i ujesen.

Ovaj kultivar kod nas datira još od Osmanske imperije kada se i udomaćila. „Sada je ona sastavni dio vrtne umjetnosti bosanskih avlija i bašči“, kaže Bečić, naglašavajući hortikulturnu vrijednost ovog kultivara i specifičnost uređenja vrtova u Bosni.

 

Dio kulturnog naslijeđa BiH koji treba zaštitu

Ove se ruže mogu smatrati dijelom kulturnog naslijeđa Bosne i Hercegovine i izuzetnim genetičkim resursom. Bečić je, s još nekoliko istraživača, u saradnji s Poljoprivredno-prehrambenim fakultetom u Sarajevu, radila i na identificiranju damašćanskih ruža u sarajevskoj općini Stari grad – naseljima Alifakovac, Bistrik, Kovači i Vratnik, kako bi odredili koji su varijeteti ove ruže zastupljeni i očuvani u ovom području. Međutim, đulber-šećerke se kriju i u drugim mjestima u BiH i bilo bi potrebno napraviti šire istraživanje koje bi bilo prvi korak ka očuvanju i spasavanju ovih ruža od nerazumijevanja i modernizacije vrtova.

Nažalost, kao i na drugim mjestima, i u Bosni i Hercegovini dolazi do potiskivanja starih kultivara ukrasnog bilja, ali i voća i povrća te je ova ruža potisnuta "modernizacijom" vrtova i sve ćešćom upotrebom modernih ruža tj. novih kultivara koji imaju veći cvijet, na dužim granama, koje su adekvatnije za vaze.

„S depopulacijom bosanskih sela, u kojima se uzgajala ova ruža,  dolazi i do smanjenja njenih populacija“, objašnjava dr. Dalibor Ballian uzroke toga što je đulber-šećerki sve manje kod nas, naglašavajući i da je modernizacija vrtova učinila svoje.

„Šta bi sada trebalo? Trebalo bi prvo napraviti inventuru, obići sva ova sela i bašte gdje bi se ova ruža mogla naći. Zatim bi trebalo napraviti arhiv, izvršiti molekularnu identifikaciju, vidjeti kakvi su srodstveni odnosi i onda krenuti u aktivnu konzervaciju – nuditi ljudima da je sade, stvarati vrtove gdje će se saditi ova ruža“, objašnjava dr. Ballian put konzervacije ovog starinskog kultivara.

I dok se čeka da se ovaj divni kultivar zaštiti na državnom nivou, vrijedni pojedinci poput porodice Balić, Dženane s početka priče i niza drugih ljudi čuvaju ove ruže za budućnost.

 

Ovaj tekst je prvobitno objavljen na Glas Amerike u septembru 2021.