Finansiranje i administriranje naučnih projekata



Nauci treba novac. A namaći novac za različita istraživanja, pogotovo onda kada investitori ne vide direktnu korist od toga (tj. ne vide sebe) nije lako. Zato se bazična istraživanja finansiraju obično iz državnih proračuna, vladinih grantova (recimo EU grantovi ili državni). Ali onda naučnici upadaju u administrativne cikluse koji im troše mnogo vremena i snage. Često se dešava da naučnici ovise o projektnom finansiranju koje im ne daju životnu stabilnost i često ih osuđuje na nesiguran - prekarni rad. 

Piše: Jelena Kalinić


Stvar je više nego jednostavna-nemoguće je pričati o nauci i tehnologiji, a da se dobro ne upletete u sve one ovozemaljske ekonomske, sociološke i političke aspekte problema. Ali, ono što nauka traži danas je, više nego ikada prije, vrsta proizvoda. Ideje i znanje su proizvodi čija je masa nula, a na tržištu imaju veliku vrijednost i jesu roba na tržištu. Naravno, ovo ne treba shvatiti doslovce - znanje nema masu, ali put do znanja ima: od laboratorijske opreme, uzoraka, hemikalija, aparature, sudarača čestica - do ljudi koji to rade i njihovog znanja. I sve to ima cijenu. 

Naučni rad traži ozbiljna investiranja, i ne može se događati tamo gdje ih nema. A finansiranje nauke dolazi iz različitih izvora: grantova od država i javnog novca, privatnih fondova pa i pojedinaca. Ovdje se postavlja pitanje koliko nauka može biti nezavisna ako je zavisna o finansiranju? Pri tome, bazične nauke ne proizvode odmah znanje spremno za patentiranje, iz čega bi se mogle same nezavisno finansirati. 



I nauka je tu uvijek „kriva" - ako se finansira iz državnih fondova, kriva je jer je „režimska", „institucionalna“, a ako se finansira iz privatnih fondova, kriva je jer je „netransparentna". Treba znati i da  zakonske regulative ponekad sprječavaju naučnike da za neka istraživanja mogu da se prijave na vladine grantove, ali ne postoji takvo ograničenje za privatne fondove, pa onda naučnici moraju cupkati oko kojekakvih bogataša da im daju donaciju. A nisu ni svi bogataši baš i moralne osobe. Zato se i dogodilo da MIT dobije donaciju od $850 000 od fondacije Jeffreya Epsteina, notornog seksualnog prijestupnika. George Church, čuveni genetičar, poslije se izvinjavao zbog kontakta s Epsteinom. 


Dana 9. avgusta 2001. američki predsjednik George W. Bush uveo je zabranu federalnog finansiranja istraživanja novostvorenih staničnih linija porijeklom od ljudskih embrionalnih matičnih ćelija. Politika je bila zamišljena kao kompromis i navela je da će istraživanja na linijama stvorenim prije tog datuma i dalje biti prihvatljiva za financiranje. Za istraživanja ljudskih embrionalnih stanica privatni izvori finansiranja su postali jedina opcija. To je umnogome usporilo istraživanja, i dovelo američke naučnike do nivoa da na raznim gala događajima privatnih investitora moraju prosječiti donacije. 


Bazične nauke stvaraju naučne radove iz kojih se ne može odmah zaključiti kako je to nešto što je otkriveno moguće iskoristiti u praksi i patentirati. Jedan od rijetkih slučajeva kada su bazične nauke proizvele nešto što se može koristiti u industriji, laboratorijama a da je to vrlo brzo prešlo u primjenu, je otkriće PCR. PCR se počeo koristiti u dijagnostičke svrhe naročito kod virusnih bolesti, ali i u detekciji prisutsva GMO, te CRISPR-Ca9, koji se koristi u editovanju genoma. Međutim, znanja koja dobijamo iz CERN, poput detekcije W, Z i Higgsovog bozona, nisu baš aplikativna, a pri tome CERN kao istraživački centar guta ogromnu količinu novca. Da li ovo znači da je u praktičnom smislu CERN bezvrijedan? Ne! Samo jedan primjer: kako bi naučnici na CERN-u bolje i lakše komunicirali, kreiran je World Wide Web (www) koji danas koriste milijarde ljudi! 


Ovdje se sve svodi na onu staru whatabotističku floskulu (whataboutism: logička pogreška relativiziranja, kada se suprotna strana optužuje za licemjerje po nekom pitanju, a ne daje se nikakav argument): zašto se novac daje u neka istraživanje, a šta je (what about) s gladnima...Po ovoj (ne)logici, u nauku se nikad ne bi ni ulagalo jer uvijek ima neki „what about".

Dakle, moramo se zapitati dvije stvari: 1. Koliko je cjelokupna nauka slobodna? i 2. Koji su to pokazatelji da bi rad na nekoj ideji mogao biti ekonomski isplativ, potencijalno komercijalan da privuče investitora?

Još od vremena prve naučne revolucije, a i prije nje, ljudi koji se bave istraživanjima, bila ona teorijska ili empirijska, morali su se dovijati na razne načine kako bi našli finansijere - mecene. To je nekada značilo i da su se morali baviti vrlo trivijalnim stvarima. Tako je pokriće za istraživanja iz oblasti astronomije Johannes Kepler nalazio na dvoru Rudolpha II kao dvorski astrolog-savjetnik.

Vladari su stoljećima pomagali naučnike, ali i umjetnike, uglavnom iz jednog od dva razloga, koji nikako ne idu skupa-iz vlastite mudrosti ili iz sujete.

Danas, većina istraživača finansira svoje laboratorije, a vrlo često i plate osoblja, preko vladinih agencija ili grantova privatnih fondacija. Međutim, problem nije samo u tome što novca, naročito državnog, ima sve manje za naučne projekte, već i to što traženje i apliciranje za projekat iziskuje mnogo vremena. Neke statistike pokazuju da akademski radnici potroše oko 42% radnog vremena na administraciju projekata. 


U jednom pismu u Nature, naučnici iz Australije su pokazali kako je priprema novih prijedloga za potpore projekta Nacionalnog vijeća za zdravstvo i medicinska istraživanja trajala u prosjeku 38 radnih dana; ponovno podneseni prijedlozi u prosjeku su trajali 28 dana. Ekstrapoliranje ovoga na svih 3727 podnesenih prijedloga na koja su se autori pisma osvrnuli. daje procijenjenih 550 radnih godina istraživačkog vremena To je strašno. Pri tome naučne institucije često nemaju mogućnost outsourcinga resursa koji bi za njih radili pripreme projekata. 


Zapravo, često ispada da vrijeme uloženo u traženje granta i ispunjavanje mamutske birokratije nije vrijedno truda, odnosno, da je ukupan bilans u odnosu na potrošeno vrijeme negativan. Oko ovoga se ispreda jedan veoma zao circulus vitiosus (začarani krug), koji ide na štetu progresa civilizacije. Ove zamke i izvora frustracija nisu pošteđeni ni naučnici u visokorazvijenim zemljama, dok su naučnici naše regije, koji su najčešće vezani za univerzitete i nastavni proces, preopterećeni velikim brojem nastavnih sati, pa, nekad, nažalost, i nemaju dovoljno vremena baviti se istraživanjima i njihovim menadžmentom.


Sa grantovima postoji još jedan problem: svake godine je sve veća konkurencija, na jedan grant dolazi sve više aplikacija, tako da naučnici moraju podnijeti i predložiti više od jednoj projekta, da bi bar nešto, izrazimo se slengovski, „upalilo“.

Neki svjetski instituti su primijenili jednu drugu paradigmu finasiranja - ne finansiraju projekte, već ljude. Oni izaberu one istraživača koji su pokazali kvalitet istraživanja i kontinuirani uspjeh, te im godišnje distribuiraju sredstva. Vrlo često ta sredstva imaju prirodu nekih post-doktoralnih stipendija, koje naučnici primaju pored naknada za rad. Ovim se povećava volja za radom, ali i nagrađuje uloga pojedinca u cijelom procesu, što nikad nije slučaj pri ulaganjima u projekat. Ali, ipak se tu radi o naučnicima koji nisu željni najmodernijih SUV-vozila, petosobnih apartmana i vikendica, tako da je malo vjerovatno da dolazi do zloupotrebe sredstava tj. nagrada i podsticaja, a, ako bi i došlo, zlodjelo bi bilo brzo otkriveno i kažnjeno.


Mišljenja političara da nauka nije isplativ sektor, već da je ona luksuz, dodatno frustriraju naučnu zajednicu. Problem je najviše izražen u tzv. bazičnim istraživanjima, kada niko ne može pretpostaviti za šta će takvo istraživanje biti korisno. Ako se takvom istraživanju, npr. prirode priona, nađe konkretna upotrebna vrijednost, prelazi se na primijenjena istraživanja (npr. primijenjena istraživanja uzroka i mogućnosti liječenja Alzheimerove bolesti).

Ulaganje u naučni radi nije samo davanje sredstava za projekte – tu su i sredstva za publikovanje naučnih radova, izlaženje i uređivanje časopisa koje izdaju fakulteti, što se često „zaboravlja“. 

Bazična istraživanja traju veoma dugo, decenijama. Njihovi rezultati se objavljuju pod vrlo dosadnim i nečitljivim naslovima u relevantnim časopisima. Ništa dovoljno spektakularno da bi neko tek tako uložio novac u njih. Zatim, tu su aplikativna istraživanja u kojima se neke stvari iz bazičnih istraživanja počinju aplicirati u široj mjeri, recimo alati za uređivanje genoma ili znanja imunologije u medicinske svrhe.

Postoji i treća vrsta istraživanja, tzv. razvojna, koja su najčešće tehnološke prirode i vezana su za unapređenje brzine, kvaliteta i efikasnosti protokola  već postojećih procesa. Takva bi istraživanja bila, recimo, ona na povećanju jačine nekog teleskopa, rezolucije slike na monitoru ili kvaliteta stomatološke plombe.


U ovom sektoru, neproizvodnih  i ne-uslužnih djelatnosti kakva je nauka, u našoj regiji su vrlo očiti nedostaci prakse zapošljavanja pripravnika. Naime, lažni altruizam je zaposliti mladog čovjeka u nekoj naučnoj instituciji, hvaliti se dobrim vladinim programima, kada uposlenici tog instituta moraju uložiti vrijeme u obuku novalaca-pripravnika, i taman kada ga obuče kako da radi, pripravničkom programu je došao kraj i menadžment naučne institucije mora, teška srca, okončati ugovor sa tim mladim ljudima, bez mogućnosti da  ih uposli. 


A takvi se ljudi, već isuviše profilisani, često iz nužde, zaposle na mjestima za koja nisu učili i specijalizirali se, postajući nezadovoljni, nesretni i ogorčeni pojedinci. Zato instituti sve manje pribjegavaju uzimanju pripravnika, što im smanjuje radni kapacitet. S druge strane, fakulteti, stravično ovisni o državnom proračunu, bez imalo autonomnosti, moraju asistente birati vrlo birokratskim i otužnim putem, bez mogućnosti da darovite studente prate već u toku studija, da ih uključuju u projekte sa nekim malim honorarom i da ih pripremaju za sveti poziv asistenata. Predmetni profesori jedva imaju mogućnost da uzmu sebi saradnika, a doktori nauka u svijetu „skaču“ s jedne na drugu postdoktorsku poziciju, s jednog na drugi projekat kako bi preživjeli u praktično prekarnom obliku rada (nesiguran rad, rad na određeno vrijeme sa slabim ili nikakvim radničkim pravima) i nemaju socijalnu sigurnost.




Već smo govorili o problemima finasiranja nauke u BiH i rekli kako naučne institucije naše regije, prije bilo kakvog izučavanja menadžmenta projekata, moraju dobro izučiti nešto drugo-načine upravljanja ljudskim resursima. Jer samo visoko kvalitetni ljudi i u moralnom i u naučnom smislu (jer nauke nema i ne može biti bez morala) mogu povezati domaće institucije sa svjetskim i tako, ponešto, ublažiti hendikep siromašnih zemalja da sebi ne mogu priuštiti veliku znanost. 

Velika nauka se događa samo u bogatim regijama, o čemu svjedoči statistika Nobelovih nagrada, te statistike koje pokazuju odakle dolazi najveći broj naučnih radova u referentnim časopisima. Pročitaćete SAD, Finsku, Belgiju, Švedsku, Kinu...da ne nabrajamo. Ali, entuzijasti, ljudi zaljubljeni u nauku, koji, vremenom, mogu pokazati ozbiljne rezultate, rađaju se svugdje - čak i u siromašnim zemljama. Oni odlaze, a dušebrižnici stalno pričaju o famoznom „odljevu mozgova" i kritikuju te ljude koji su negdje otišli zašto su otišli i nisu se vratili? A gdje da se vrate? Tamo gdje nemaju uslove za rad?

Kako je napisao dr. Vladica Veličković na svom FB profilu:

Istraživanja pokazuju da su zemlje sa najvišim ulaganjem u bazičnu nauku uspele da podignu svoju privredu i “pobegnu” iz grupe nerazvijenih zemalja. Naime, ulaganje u bazične nauke dovodi do razvoja patenta koji pokreću inovacije u industriji, razvoj i zdrav privredni rast. Ukoliko te spone nema onda smo prepušteni “stranim investitorima” i jedino što možemo ponuditi je jeftina radna snaga (još neko vreme, jer automatizacija uzima maha).

Ulaganje u ljude, olakšavanja pristupa i aplikacije na grantove, razumijevanje specifičnosti pojedinih naučnih oblasti i poboljšanje opštih uslova naučnog rada - uključujući radnička prava po kojima naučnici u postdoktoralnim studijama i drugi neće biti osuđeni na ekonomsku neizvjesnost i prekarni rad - to su temelji poboljšanja naučno-istraživačkog rada.


Prethodni tekstovi:

Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta "Političnost nauke, naučnost demokratije", koji provodi UG "Nauka i svijet". Podržano grantom Fonda Otvoreno društvo BiH  i European Endowment for Democracy.



Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Soda bikarbona i "alkalna prehrana" - opasni mitovi koji ne umiru

Klitoris: vrh ledenog brijega užitka

Ne, nije tačno da potpuno vakcinisani zdravstveni radnici imaju 251 puta veće virusno opterećenje i da su opasnost za nevakcinisane