Upravljanje otpadom u BiH: dvadeset godina smo na istome mjestu

 


Piše: Osman Zukić

Za potrebe autorskog serijala reportaža o ekološkim perspektivama BiH – Zelene milje – istraživao sam principe upravljanja otpadom, generalno, i sagledao naše realno stanje. Tim povodom sam posjetio dvije regionalne deponije, razgovarao s upraviteljima tih preduzeća i nezavisnim ekspertima. S istom svrhom sam istražio da li i u kojoj mjeri naša industrija troši alternativna goriva nastala obradom otpada i zašto ta goriva ne proizvodimo od našeg otpada. Pitao sam recikliramo li i koliko.

Upravljanje otpadom u BiH

Piramida integralnog upravljanja komunalnim otpadom počinje s prevencijom. Prevencija znači kontinuirano poticanje stanovništva da proizvodi što manje smeća. Zatim slijedi ponovna upotreba. Da staklenu teglu iz koje smo ispraznili džem, ne bacamo. Da u njoj skladištimo zobene pahuljice, recimo. Treći nivo je recikliranje. Kad kupujemo proizvode gledamo da li je ambalaža reciklabilna. Onda ćemo je odvojiti s drugim takvim otpadom i proslijedili u reciklažni centar. Obrada otpada je pretposljednji nivo piramide. Umjesto da ga deponujemo i zatrpavamo, smeće ćemo razvrstavati, a postrojenja za mehaničko-biološku obradu komunalnog otpada će isti rastresati, sušiti i sabijati, te ćemo ga plasirati na tržište kao energent, alternativno gorivo koje će biti iskorišteno u industriji. Posljednji nivo, njen vrh, je rezervisan za deponovanje. Zatrpavanje otpada u deponijske ćelije ili suspaljivanje otpada na ekološki prihvatljiv način je predviđeno samo onda kada se taj otpad ne može drugačije iskoristiti.

Deponija u Bijeljini, izvor: doku.ba


U Bosni i Hercegovini piramida integralnog upravljanja komunalnim otpadom počinje naopako – deponovanjem otpada.

Početkom dvijehiljaditih je osnovano sedam regionalnih deponija s ciljem da se otpad iz jedne regije deponuje na istom mjestu na ekološki prihvatljiv način, umjesto što se odlaže na divljim, opštinskim, nesanitarnim odlagalištima. Komunalna preduzeća iz obližnjih opština prikupljaju i dovoze otpad na te deponije.  Ova praksa je tek djelimično zaživjela. Postoje opštine od kojih su regionalne deponije toliko daleko da se za njihova komunalna preduzeća ne isplati odvoziti otpad prema njima. Zato otpad odlažu na uzvišenjima iznad grada, bez da su ta odlagališta sanitarna. Zagađuju procjedne vode, a deponijski plinovi odlaze u atmosferu.

VIDEO PRIČA



Eksperti tvrde da su zakonski i podzakonski akti dobro definirali ovu oblast. Strateški dokumenti su predvidjeli sistem integralnog upravljanja otpada, počevši od prevencije do ekološki prihvatljivog deponovanja, ali to u praksi nije tako. Neki od tih dokumenata su već istekli, a novi nisu usvojeni.

Iako je tim dokumentima predviđeno, organizirano prikupljanje otpada još nije zaživjelo u potpunosti. I dalje postoje naselja u koja ne zalaze komunalna preduzeća. Upravitelji deponija to navode kao argument kada ih pitate zašto nam je otpad u koritima rijeka ili po rubovima šume. Kako se sav otpad ne prikuplja organizirano, tako deponijama, prema njihovom objašnjenju, fali količina zbog koje bi vrijedilo ulagati u postrojenja za razvrstavanje i preradu. I tu smo u začaranom krugu.

Recikliranje i izazovi

Nakon što je uspostavljen njihov rad, ove deponije, ili barem neke od njih, su trebale prerasti u regionalne centre za upravljanje otpadom. Tamo bi se otad razvrstavao, reciklirao i prerađivao. Za to su, osim vizije, bila potreba kontinuiranja ulaganja. Ovako, tek neke deponije razvrstavaju otpad, i to ručno, te ga prosljeđuju privatnim firmama, koje ga recikliraju. Uglavnom su to male, i u odnosu na ukupnu masu, neznatne količine. 

U Bosni i Hercegovini postoje neke privatne kompanije koje vrše prikupljanje i recikliranje otpada – PET ambalaža, papir, aluminij, željezo – ali njihovo učešće u cjelokupnom procesu upravljanja otpadom je malo. Recikliranje kao organizirani sistem, koji počinje od razvrstavanja otpada na kućnom pragu do prerade u postrojenjima, ne postoji. Stoga je teško procijeniti koliko se tog otpada ukupno skupi i reciklira.

Generalna je ocjena da se u ovoj zemlji proizvodi dovoljno otpada da bi se isplatilo investirati u postrojenja za njegovu obradu. Zašto se onda ne radi ništa po to pitanju?

Zato što bi to podrazumijevalo duboko oranje, počevši od toga da preispitamo da li su naknade za usluge prikupljanja semeća adekvatne, da li smo kao država spremni sufinansirati izgradnju postrojenja za obradu otpada, kakva nam je kaznena politika i primjenjujemo li je, te u kojoj mjeri potičemo industriju da koristi goriva nastala od otpada.

Ponovna upotreba i prevencija

Kako su, prema procjenama eksperata, naknade za prikupljanje i odvoz otpada niske i kako ne postoji praksa razvrstavanja otpada na izvoru, stanovništvo nije ničim stimulirano da ponovo upotrebljava ono što je upotrebljivo iz otpada. Za kućni budžet jedne porodice je svejedno da li će staklenu teglu u kojoj je bio džem baciti u vreću za smeće, zajedno s ostalim otpadom, a vreću u kontejner ili će je ponovo upotrijebiti. Da je uspostavljen sistem razvrstavanja otpada na kućnom pragu, onda bi ta tegla bila ponovo upotrijebljena ili odložena u vreću koja ide u kontejner namijenjen za staklenu ambalažu. Zbog svake zloupotrebe, građani bi plaćali kaznene penale.

Kako ova praksa ne postoji kao sistem, upitno je da li će i kada će postojati praksa potpune obrade i iskorištenja otpada.

Temeljito bavljenje ovim problemom i na lokalnom i na državnom nivou podrazumijeva uvid u rad javnih komunalnih preduzeća, a kasnije redefiniranje njihovog djelovanja i ustrojstva, zatim uspostavljanje privatno-javnih partnerstava i nove politike naplate komunalnih usluga. Onda krenuti s ulaganjem u postrojenja za obradu otpada i insistirati na razvrstavanju otpada na kućnom pragu.

Ako komunalna preduzeća nemaju kapacitete da obavljaju poslove, onda je alternativa u uspostavljanju privatno-javnih partnerstava. Tada će privatna kompanija s najboljom ponudom vršiti komunalne usluge.

Ostaje pitanje koliko se rekonstruiranjem ovih praksi vlasti žele zamjeriti javnim preduzećima.

Drugo, upitno je koliko se želi ispitati i mijenjati politika naplate prikupljanja i odvoza otpada. Svako povećanje bi trebalo voditi ga kvalitetnijem uređenju praksi u ovoj oblasti, ali bi povećanje značilo i udar na budžet građana. Pitanje je koliko su donosioci odluka spremni da se zamjere građanima.

Tek kada bi se uspostavio sistem prema kojem bi se prikupljao sav otpad koji nastaje u domaćinstvima, kako je predviđeno strateškim dokumentima, i kada bi se taj otpad razvrstavao na izvoru makar na dvije frakcije – mokru i suhu – isplatilo bi se ulagati u mehaničko-biološka postrojenja za obradu otpada. Ova postrojenja su skupa i ona bi trebala biti državni projekti, a njihova uspostava i kvalitetan rad bi doveli do ekonomskih benefita, ali i do sistemskog rješavanja pitanja otpada. Praktično, više se nikome ne bi isplatilo da otpad baca u korita rijeka.

Uz ovo ide i praksa prevencije. Ovako uspostavljen sistem bi građane motivirao da što manje smeća proizvode u svojim domaćinstvima.

Alternativna goriva i opasni otpad

Sistemsko prikupljanje i obrada otpada vode ka proizvodnji alternativnih goriva. Bh. industrija ima kapacitete da suspaljuje taj otpad, bez obzira na količine. U cementarama u Lukavcu i Kaknju su s tom praskom počeli prije nekoliko godina. Uložili su u skladišta za goriva i prilagodili proizvodnju na način da mogu suspaljivati komponente iz otpada. Ali otpad uvoze iz Austrije, Italije i Slovenije. Kažu da su na to primorani, jer u našoj zemlji ne postoji proizvođač ovog energenta, koji bi odgovorio njihovim zahtjevima po pitanju kvalitete tog proizvoda. Upotreba ovog energenta, čija je kalorična vrijednost jednaka vrijednosti najkvalitetnijeg kamenog uglja, doprinosi smanjenu ukupne emisije ugljen-dioksida u radu ovih postrojenja.

VIDEO PRIČA



U cementarama su mi potvrdili da u našoj zemlji nastaju dovoljne količine otpada da bi se isplatilo uložiti u postrojenja za njegovu obradu, ali da za to mora postojati, najprije, politička volja, a tek onda operacionalizacija odluka.

Cementara u Kaknju, izvor: doku.ba


U ovim kompanijama postoji žal nad činjenicom da u svojim postrojenjima suspaljuju tuđi prerađeni otpad, ali je to jedini put kojim mogu ići ukoliko žele postići svoje ciljeve – smanjiti i na minimum svesti upotrebu uglja u proizvodnji cementa.

Još jedan problem s kojim se naše društvo suočava je pitanje odlaganja i uništavanja klaoničkog, medicinskog, elektroničkog i drugog opasnog otpada. Na deponijama koje sam posjetio su mi rekli da ne primaju ove vrste otpada, pa je pitanje gdje on završava. Postoji tek nekoliko postrojenja za ekološki prihvatljivo zbrinjavanje medicinskog otpada, ali bi trebalo istražiti da li ta postrojenja imaju kapacitete da zbrinu sve količine ovog otpada koje nastaju u BiH.

Iz klaoničkog otpada se također neke komponente mogu iskoristi, ali bi se neiskoristive količine trebale spaljivati u spalionicma predviđenim za to. Prema mojim saznanjima, takve spalionice nisu instalirane u BiH.

Rješavanje problema upravljanja komunalnim, klaoničkim, industrijskim i svim drugim vrstama otpada mora biti među top prioritetima naših vlasti. Sve dok tako ne bude, otpad će plutati našim rijekama, prljat će naše podzemne vode i utjecati na kvalitet zraka. Umjesto da od otpada ekonomski profitiramo, pustili smo da nas guši i truje.


Prethodni tekstovi:

Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta "Političnost nauke, naučnost demokratije", koji provodi UG "Nauka i svijet". Podržano grantom Fonda Otvoreno društvo BiH  i European Endowment for Democracy.




Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Soda bikarbona i "alkalna prehrana" - opasni mitovi koji ne umiru

Klitoris: vrh ledenog brijega užitka

Ne, nije tačno da potpuno vakcinisani zdravstveni radnici imaju 251 puta veće virusno opterećenje i da su opasnost za nevakcinisane