NAUKA GOVORI PODKAST, EPIZODA 2

 

Dobrodošli u Podkast Nauka govori - razgovore i diskusije o nauci, o svemiru, vezi između nauke i politike.

Uopšte nije važno jesmo li naučnici ali je baš jako važno da budemo naučno pismeni.

Ove epizode napravili smo uz podršku Ambasade Savezne Republike Njemačke u Bosni i Hercegovini. Link:

 

BAZIČNA NAUKA - CERN

 

Dr Daniel Denegri, CERN i Jelena Kalinić, MA

 

Dobar dan gospodine Denegri, hvala vam što ste našli vremena za nas. Imamo par pitanja, jedno od prvih bi bilo šta je to zapravo CERN? Šta se to otkriva na CERN-u, šta CERN radi i koj su to najveća otkrića CERN-a?

 

CERN je osnovan 1954. To je bio odgovor ruinirane Evrope, uništene Drugim svjetskim ratom na tadašnju dominaciju u znanosti dvaju velikih zemalja kontinenata - SAD-a i Sovjetkog saveza. Veće evropske nacije, Engleska, Francuska, Njemačka, Italija, Nizozemska, velike znanstvene nacije, koje su imale najbolje znanstvenike prije Drugogo svjetskog rata, su odlučile ujediniti svoje snage jer ni jedna od tih zemalja pojedinačno nije mogla konkurirati SAD-u niti bogatstvom, niti prostranstvom, niti brojem znanstvenika kako su se razvili u tim zemljala za vrijeme Drugogo svjetskog rata kao što su SAD ili Sovjetski savez. I odlučili su na jednom mjestu skoncentrirati svoje znanstvene potencijale, dakle tamo slati svoje najtalentiranije ili najambicioznije i najsposobnije ljude, i imati jednu zajedničku kasu za finansiranje tih velikih istraživanja. To je početak 1954. I onda se CERN postepeno razvija godinama, treba reći da je CERN danas daleko najveći znanstveni labaratorij u domeni fundamentalnih istraživanja, u domeni istraživanja najmanjih elemenata materijalnih čestica i njihovog međudjelovanja. Mi pokušavamo razumjeti kako je zapravo svijet izgrađen od elementarnih svojih objekata - to je stari cilj filozofije, reducirati tumačenje kompleksnog svijeta na ono što vjerujemo da je eventualno moguće na osnovu svojih elementarnih dijelova i njihovih međudjelovanja. E sad, to je glavni cilj CERN-a. Ali da bi on postao to mjesto koje danas ima kao najvećeg laboratorija, znatno većeg od onog koji još postoji naravno u SAD-u, ali ima i značajnih u Japanu, ima i u Rusiji naravno, ima i u pojedinim zemljama, ima Francuska veći laboratorij, Njemačka i tako, to je bio jedan vrlo lagani, dugi proces. Jer stvaranje znanstvenika je dugotrajan proces. Znate, vi studirate fiziku pet godina, ali vi ste tek onda početnik kad ste to studirali. Trebaju mnoge godine iskustva. Tako da je CERN u toj trci da Evropa opet dođe na vodeće mjesto ako mogu reći, to je trajalo dugo godina. I malo po malo, i kvaliteta eksperimenata i istraživanja koja su se sprovodila u CERN-u se podigla na nivou onog što je bilo u najboljoj zemlji tog vremena u toj domeni, to je SAD.

 

Kako to radite? Jer mi čujemo da vi nekakve čestice sudarate, pravite neke crne ruše. Šta zapravo vi u CERN-u radite?

 

Ima raznih metoda ispitivanja fundamentalnih sila u prirodi, fundamentalnih sastojaka materije u prirodi. Ali ono što se prakticira u CERN-u, zato je CERN i izgrađen, to je da se ta ispitivanja vrše tako da se dovede u sudar dva snopa visokoenergetskih čestica. Jer naravno, kad imate dva snopa čestica koji se sudaraju, jedan snop protona, jedan snop protona, onda u onom malom djeliću prostora u kojem se dva protona susretnu i frontalno se sudare, vi imate tu jednu koncentraciju energije kakva je postojala, i kakve su postojale inače, u samom početku stvaranja našeg svemira po teoriji - eksperimentalne činjenice su tu  - big banga - dakle, naša je ideja fundamentalna u toj domeni je reproducirati lokalno zahvaljujući vrlo velikim instrumentima koji se zovu akceleratori i posebnim detektorima koji su ono što mi zovemo eksperiment, ali to je zapravo jedan kolosalan detektor, u CERN-u sada imaju dva najveća, CMS i Atlas. Vi s njima promatrate rezultat onih sudara. Kao da bi sa jednom digitalnom kamerom promatrali jednu sliku, a mi gledamo kako čestice intereagiraju međusobno. Jer u tim sudarima, sa velikom koncentracijom energije u malom prostoru, se stvaraju nove čestice, one koje su nekada postojale u prvom času nakon Big Banga, nakon početnog praska, koje su naravno u međuvremenu nestale jer je njihov život trajanja vrlo kratak, ali su postojale, i utjecale su naravno na cijeli razvoj, evoluciju materijalnog svijeta od onog vremena do danas.

 

ZDRAVLJE MLADIH, HPV

 

Ada Sadiković, studentica Medicinskog fakulteta SSST i Prim. Dr Anisa Bajramović

 

Koliko su HPV vakcine sigurne i efikasne?

 

HPV vakcine inače spadaju u red najsigurnijih vakcina, tako da visoka je i efikasnost. Vakcine se primjenjuju još od 2006. godine, punih 16 godina su na tržištu i primjenjuju se. Imamo tri vrste tih vakcina. Imamo dvovalentne, četverovalentne i najnovije su devetovalentne. U Bosni i Hercegovini registrovana je četverovalentna vakcina. To sve ide tenderskom nabavkom, tako da ono što se nudi na tržištu, to je i nabavljeno. U ovom slučaju je to četverovalentna HPV vakcina, koja sadrži dva virusa HPV-a 6 i 11. Oni su protiv genitalnih bradavica, takozvanih, condylomata acuminata, i ova druga dva virusa su za te kancerogene lezije, odnosno za kancer grlića maternice.

 

Da li će vakcinacija protiv HPV virusa u Bosni i Hercegovini biti obavezna ili fakultativna?

 

Obavezna. Kantoni u Federaciji inače ne odlučuju o redovnom programu, o tome odlučuju Federalno ministarstvo zdravstva i taj program se mijenja iz godine u godinu. Kako se i financijska sredstva moraju odvojiti od Vlade Federacije, tako da i Federacija namjerava da u nekom narednom periodu, već postoji preporuka stručnog savjetodavnog tijela, da se uvede isto kao fakultativno, neobavezno dok se ne stvore uslovi da uđe u redovnom programu kao što je dosta zemalja u Europi, Americi i Australiji uvelo u svoj redovni program. U Kantonu Sarajevo su izdvojena novčana sredstva da se krene sa pilot projektom, da  pokuša određeni broj djevojčica započeti svoju HPV vakcinaciju.

 

Gdje bi mogli naći tu vakcinu i koliko će na kraju da košta vakcina?

 

Kada se nabavljuju vakcine, to je inače problem u Bosni i Hercegovini. Vakcine se uglavnom nabavljaju za tenderske javne nabavke, tako da i ti dobavljači, proizvođači obezbjeđuju vakcine samo ukoliko se putem javnih nabavki obezbjeđuju potrebne količine. Apoteke nemaju pravo da imaju na svom skladištu, odnosno apoteci vakcine, zato što se vakcine ne mogu prodavati građanima. Jedini ispravan način, pošto su vakcine specifični lijekovi, koji se moraju čuvati u hladnom lancu. Samo zdravstveni radnici su ti koji mogu da rukuju vakcinama i vakcine kad dođu u zdravstvenu ustanovu, ponovo samo zdravstveni radnici rukuju s njima. Ukoliko bi se desilo da građanin plati vakcinu, odnosno kupi u apoteci, znači on nema taj sistem, kontrole hladnog lanca i to je jedna opasnost koju ne možemo da priuštimo na taj način da se manipuliše s vakcinama u Kantonu Sarajevo. 

Naglasila bih također da postoje zdravstvene ustanove koje imaju svoje ugovorne apoteke, koje mogu nabavljati i skladištiti vakcine za te zdravstvene ustanove. U toj saradnji – roditelj, ljekar, apoteka – može se dogovoriti vakcinacija putem ugovorne apoteke, tako da ugovorna apoteka može povući iz veledrogerije, dobavljača, vakcine  ukoliko ih ima na stanju, a  uglavnom ih nema, jer se vakcine nabavljuju samo za te količine koje su putem javnih nabavki planirane da se kupe. Ne mogu se platiti u apoteci - ne možete ih kupiti kao slobodan građanin.

 

Uzimajući u obzir da kada pričamo o HPV virusu i najčešće ga spominjemo uz osobe ženskog spola i uz rak grlića maternice, zašto je važno da se i dječaci vakcinišu protiv HPV-a?

 

Kada sam na početku govorila o indikacijama, odnosno koja su to oboljenja koja sprječava HPV vakcina, možemo pridodati da su to kancerogene, odnosno maligne lezije na penisu kod muškaraca i na anusu, kod žena i muškaraca, tako da je vrlo bitno da i dječaci mogu dobiti svoju dozu, ali ne u ovom momentu u Kantonu Sarajevu, jer nema dovoljna doza. Vakcine su samo planirane za djevojčice 6. razreda i njih ima u Kantonu Sarajevu oko 2.100, a samo je obezbjeđeno za oko 844 djevojčica tog uzrasta, puta dva, jer će svaka od njih morati primiti dvije doze. Vrlo je bitno da naglasimo zašto je uzrast od 9 do 26 godina bolji, a kasniji od 26. do 45. godine je to malo manje preporučljivo, mada se može, rekla sam, primiti u tom uzrastu - zato što kad su ispitivali imunogenost vakcina, odnosno antitijela, titar koji se razvije nakon primljene dvije, odnosno tri doze, u zavisnosti od uzrasta, dokazano je da je kod tih djevojčica uzrasta od 9 do 26 godina najveći titar antitijela i koji se zadržava i poslije 10 godina. Dok, kod ovih djevojaka starijih od 26 godina, pa do 45 je puno niži odgovorni titar, zato se preporučuje u tom uzrastu da bi ih štitio do kraja života i pretpostavlja se da će ih štiti vakcina do kraja života.

 

ZDRAVLJE MLADIH, MENTALNO ZDRAVLJE

Ada Sadiković, studentica Medicinskog fakulteta SSST i Jan Butigan, učenik Katoličkog školskog centra Sarajevo

 

Kao što znaš ispred nas je bio jedan malo teži mentalni period radi kovida. Da li imaš neko iskustvo sa svojim vršnjacima, prijateljima ili sa samom sobom oko problema sa mentalnim zdravljem?

 

Naravno, da imam. Mislim da smo svi jako teško iskusili taj period Covida i lockdown-a i potpune izolacije i od prijatelja i nekad i od porodice. U mom slučaju, bila sam izolovana i od mame i od oca. Mislim da je to jako teško uticalo na mene, na mog brata i na moje vršnjake.

 

Što ti je najviše pomoglo u periodu dok si bila izolovana od svojih prijatelja, dok si bila sa svojom obitelji uglavnom, sa mentalnim problemima?

 

Iskreno, ono što je baš uticalo na mene jeste što sam počela da vježbam kod kuće. Vježbala sam na taj način da nazovem svoje prijatelje na face time i onda pričamo, zajedno radimo vježbe i onda sam imala taj kontakt s njima, ali svejedno sam radila nešto što je dobro za moje tijelo. Nakon četiri mjeseca izolacije, nekako sam stagnirala i bila sam lijena i nisam ništa radila i onda kretanje, pokreti, vježbanje je meni dobro došlo za moje mentalno zdravlje jer se moje tijelo bolje osjećalo, a i dobro mi je došlo za mentalno zdravlje zato što sam pričala sa svojim prijateljima i bila svaki dan u kontaktu s njima preko face time-a, a zajedno smo to radili i gurali smo jedni druge.

 

Koliko sam shvatio, nisi imala prije iskustva s vježbanjem?

 

Jesam, ali zbog povrede nisam više mogla da treniram i onda sam prestala da treniram, a kako je došao Covid, kako je došla izolacija i kako sam bila zatvorena u kući toliko dugo, onda nisam ni imala neku želju da vježbam, ali odjednom mi je samo sinulo da je to nešto što treba da uradim da će mi to možda pomoći i htjela sam probati to. Probala sam. I pomoglo mi je i osjećala sam se puno bolje nakon što sam počela da vježbam.

 

Nisi prestala, još uvijek treniraš?

 

Kući radim vježbe najčešće, ne sviđa mi se ići u teretanu.

 

ŽENE U NAUCI, NOBELOVA NAGRADA

Prof. dr Nenad Tanović, univerzitetski profesor i Predsjednik Društva ”Nauka i svijet” i Dobrila Močević, komunikacijska praktičarka, PRIME Communications

 

Htjela sam s Vama danas da razgovaram o tome koje su to danas najveće nepravde koje je Nobelova nagrada napravila prema ženama u nauci?

 

To je teško pitanje. Pitanje bi trebalo preformulisati  malo drugačije. Ne samo Nobel, koliko je historija bila nepravedna prema ženama? Za fiziku su do sada svega četiri žene dobile Nobelovu nagradu, ali ono što je zanimljivo je da je prva bila Marie Curie, a onda se 60 godina čekalo da druga žena dobije Nobelovu nagradu, bila je to Maria Goeppert-Mayer, pa poslije toga, tek 2018. Strickland i to je nešto što je neshvatljivo.

 

Spomenuli ste Mariu Goeppert-Mayer, ko je ona bila?

 

Maria Goeppert-Mayer je stvarno jedna divna biografija danas, pošto je već od '72. nema. Praktično je 50 godina kako je nema. Ona je rođena 1906. u Katovicama. To je danas Poljska, tada je bila Istočna Prusija. Njen otac je bio šesti u nizu univerzitetskih profesora i imao je samo nju i ono što je zanimljivo, na primjer, to je kada je 1924. upisala se na univerzitet, zanimljivo je nešto što se tada dešavalo a to je da se polagao ulazni ispit za univerzitet. Prijavili su je u Goettingen, gdje joj je otac bio profesor. Četiri djevojke i 30 muškaraca, spremili su se svi za ispit. I znate koji je rezultat? Četiri djevojke su prošle, svih 30 muških su pali.

Desi se, je l'?

 

Da se vratimo na ono što je radila. Za šta je dobila Nobelovu nagradu?

 

Dobila je za nešto što je nevjerojatno, a to je - ona je praktično, zajedno sa Jensenom, riješila problem nuklearnog jezgra. Drugim riječima, Nils Born je riješio kako se elektroni kreću oko atoma, ali kako se u jezgru protoni i neutroni slažu i kakav je raspored njihov, kako se kreću – sve to je riješila – Maria, i to na vrlo inteligentan način. Pošto je bila dobro muzički obrazovana, onda je rekla: aha, to je isto kao kada se ples pravi. A to znači, ima krugove i plesači se kreću u koncentričnim krugovima, pri tome jedan krug se kreće u pravcu kazaljke na satu, drugi suprotno, a onda ti plesači se međusobno okreću. To je po prilici kao sunčev sistem. Planete se okreću oko Sunca, ali se i vrte oko svoje ose i ovi plesači mogu da se vrate u pravcu kazaljke na satu i suprotno. Rješavajući to, što je vrlo teško pomoću jednačina, ona je došla do toga da je mogla tačno proračunavati energije i sve ostale stvari - zašto se neki atomi vežu, zašto se neki ne vežu, zašto su neki stabilni, a zašto se neki raspadaju. I to je ono zašto je 1963. dobila Nobelovu nagradu.

 

Da li mislite da prevazilazimo već tu nepravdu i da polako dolazimo do neke ravnoteže i do ravnopravnosti u svijetu nauke i boljeg položaja žena u svijetu nauke?

 

Hajmo krenuti ovako. Pedesetih godina prošlog vijeka, odmah poslije Drugog svjetskog rata, na svijetu  je 1951. bilo 7,3 miliona studenata. Divno!  Godine 2020., 70 godina poslije toga toliko studenata se samo upisuje u Kini , sedam miliona i nešto, pazite!  Ono što  je zanimljivo kada se pogledaju tabele UNESCO-a onda ćete vidjeti ovo - da do 70-ih godina prošlog vijeka, ženski dio populacije na univerzitetima dobiju više diploma, ono što dana nazivaju bachelor, diplomirani inžinjeri, pedagozi. Osamdesetih, ženski dio dobija više magistarskih diploma nego muški, a od 90., više doktorata se dodjeljuje ženskoj populaciji nego muškoj. Prema tome, ako ćemo govoriti o inteligenciji, žene već sad vode. Jedini problem je što najmnogoljudnije zemlje, a to su Kina i Indija još uvijek to nemaju. U Kini je 42% ženske populacije na univerzitetima, a nešto je više muške, isto je u Indiji. Ali, i to je pitanje samo napretka tih zemalja. Uostalom, ja to nazivam kao krunski argument - šta mislite koliko ženskih osoba u Saudijskoj Arabiji u odnosu na muške studira, veći ili manji broj?

 

Rekla bih manji, ali vjerojatno neću biti u pravu?

 

Nećete. Dakle, već sad je ženski dio populacije više prisutan na univerzitetima i u diplomama, nego muški. Da li to ide prema ženskome, ne! To je samo ispravljanje nepravde.

 

ŽENE U NAUCI, FEMINISTIČKA PERSPEKTIVA

Prof. Dr Milena Karapetrović i Ana Bubnjević, učenica Gimnazije Banja Luka, IB program

 

Žene se i dalje gledaju kao profesori, pedagozi, psiholozi, filozofi. Imate li neki komentar na to?

 

Da, ali evo odmah ću Vas ispraviti. Ja dolazim iz polja filozofije, što pripada humanističkim naukama, odnosno to je prva od humanističkih glavnih nauka i ono što većina ne zna jeste da nije isti razmjer unutar tog okvira društveno-humanističkih nauka. Naime, obično se negdje u STEM oblastima spominje nekih 27, 30 % učešća žena  u nauci. U filozofiji je isto tako. Filozofija je još uvijek dominantno maskulina. Upravo zato, što je pogotovo filozofija, svojevremeno kraljica nauka, kako su je prozivali, naprosto se smatra da žene ne umiju da misle. Imate i filozofa i u 20. vijeku, koji su i dalje tvrdili to isto. Kao nekad prije 1000 godina. Ove nauke o kojima govorimo i STEM oblasti koje govorimo su nekako više u prvom planu kroz današnje medije, posebno na internetu i samim tim nekako se čini da je to samo u tim naukama. Naravno, postoje ove druge što ste rekli, pedagogija na primjer, gdje se očekuje opet da to bude, kao što ste si sami rekli da bude profesorica neka, ne da se bavi naučnim radom. VI naprosto imate to da na kraju još uvijek na odsjecima za pedagogiju, kada su u pitanju profesori koji predaju - da su to muškarci, a da je više studentkinja, ili čak 100% studentkinja. Na našem studijskom programu, predškolskog vaspitanja, 100% su studentkinje u ovoj generaciji. Vrlo rijetko se dogodi da  ima dva ili tri studenta. Ali se opet očekuje, to je ono što nas je dočekalo krajem 20. i početkom 21. vijeka - ono prvo pitanje koje ste me pitali, uvijek postoji granica do koje borba za ženska prava može doći i onda dođete do zida. Kao da se dopušta da uradimo dva-tri koraka, ali tu moramo da stanemo. Dobro, žene su došle na univerzitete, ali ćemo ih zaustaviti kada su u pitanju zapošljavanja na univerzitetima ili naprosto učešće u  nauci. Ne doslovno, jer mi živimo generalno, u demokratski zemljama gdje zakoni štite žene i tako dalje. Postoji niz načina da o žene imaju  manju prođu. Uostalom, nauka je nešto što je prije svega vezano za takmičenje, što je vezano za karijeru, za vrijeme koje morate potrošiti. A od žena se i dalje očekuje da ispune svoju primarnu funkciju da budu majke, supruge, i sve ostalo, pa ako za nauku preostane.

 

ENERGETSKA TRANZICIJA

 

Prof. dr Petar Gvero, Mašinski fakultet Univerziteta Banja Luka i Dušan Sandić, učenik Gimnazije Banja Luka, IB program

 

Znači, imamo tu klimatsku krizu koja nam se približava?

 

Ona je tu oduvijek.

 

I pored toga imamo porast potražnje i smanjenje. Obnovljivi izvori energije ustvari rješavaju ili nekako ublažavaju te sve probleme. Je li tako?

 

Obnovljivi izvori imaju svoju značajnu ulogu. Samo još uvijek ni blizu onu koju bi trebali. Jer ako gledate prosto fiziku, količina energije koju Sunce godišnje dozrači na planetu Zemlju je samo u godišnjoj skali višestruko veća nego što vrijedi potencijal svih fosilnih resursa i ostalih koji nam stoje na raspolaganju ukupno. Sva fosilna goriva ne mogu da pokriju ni jednu dvadesetinu onoga što Sunce samo jednom godišnje dozrači. Stvar je samo što mi nemamo tehnologiju tog nivoa da to potpuno iskoristimo. Razvijamo je ali smo daleko od toga.

 

Sada trenutno s ovom tehnologijom, kolika je ustvari ta efikasnost tih naših obnovljivih izvora energije?

 

Oni su postali konkurentni. Prije svega postoji  mnogo različitih obnovljivih izvora. Pričamo o  energiji vjetra,  energiji vodenih tokova, direktnom korištenju solarne energije, energiji biomase i tako dalje. Svi oni imaju svoju neku  specifičnu prirodu i za sve njih postoji već  značajni nivo tehnologija koju se razvijene i koje su konkurentne tehnologijama koje su konvencionalne, koje su se do sada vezivale na fosilna goriva. Stvar je samo upravljanja tim resursima , jer ono što je specifično u odnosu na fosilna goriva i fosilne izvore, dobar dio ovih  obnovljivih izvora energije je takozvana stuhastička priroda, što će reći, imaju slučajnu prirodu. Imate jednu termoelektranu na ugalj.  Ako je uredno održavati i uredno snabdjevate gorivom, ona vam sigurno u nekih pet, šest do  osam  hiljada radnih sati  daje konstantnu količinu energiju mreži. Vi kad imate vjetroelektranu, bez obzira koliko ste  je pametno pozicionirali, projektovali, niko ne može da garantuje da će upravo ovog momenta, kada vama treba električna energija, vjetar da duva baš onom brzinom, koja  je vama potrebna. Imate oscilacije tih izvora, imate viškove, pa onda imate manjkove, pa onda imate velike viškove, sa kojima ne znate šta ćete, jer mi u principu, još uvijek nemamo, kad kažem mi, mislim civilizacijski nemamo, takva tehnička rješenja da možemo da skladištimo energiju na velikoj skali, osim velikih vodenih akumulacija. Sve ostalo je  još uvijek daleko  od očekivanog, odnosno  što vi možete. Onda vi morate da upravljate time. To je problem tog distribuiranog sistema. Vama u mreži jednostavno, nema više kontinuiteta, a morate kontinuirano da snabdijevate potrošače. Vas baš briga da li vam električna energija dolazi  iz ovog ili onog izvora, vama je bitno da danas imate struju. To je jedna posebna oblast. Inžinjeri koji su završili  elektroenergetiku prije deset godina, nisu imali priliku da je izučavaju, bukvalno sve je novo. Stvari se razvijaju i uči se paralelno s tim. To je ono što je s jedne strane izazov, a s druge strane je problem, jer u suštini, mi probleme sad rješavamo tek kada se dese, kao što se sada dešavaju.

 

Imajući u obzir taj stalni napreda, tih oblasti, učenja usput, a znamo kako ljudi govore, kako promjena počinje od pojedinca, ali hajde nećemo uzeti pojedinca nego uzećemo nas kao državu, koliki je ustvari potencijal Bosne i Hercegovine što se tiče tih obnovljivih izvora energije?

 

Da sam političar, ja bih na ovo pitanje odgovorio veliki, ogroman. Realno, postoji značajan potencijal. Mi smo zemlja koja je vrlo kvalitetno geografski pozicionirana. Kada uzmemo u obzir geografsku širinu i dužinu, imamo dvije klimatske zone, uslovno rečeno, kontinentalnu i mediteransku, možemo da kažemo, tako da zahvaljujući upravo takvoj poziciji mi imamo značajan potencijal i sa aspekta korištenja vjetra, sunčeve energije. Mislim, čak i ovi tereni koje mi zovemo kontinentalni su izuzetno zanimljivi. Ako jedna Njemačka trenutno prednjači po broju instaliranih panela za proizvodnju struje ili toplotne energije, solarne energije, koja je daleko na jednoj poziciji kada je u pitanju insolacija, onda mi ne trebamo da postavljamo uopšte pitanje da li to ima smisla ovdje gurati ili ne. Mi smo zemlja sa nekih, da ne bih bio sad pogrešno protumačen, dva i po miliona hektara po šumom. Mi smo 70% šumska zemlja, da kažem. Ogroman potencijal biomase iz poljoprivrede, iz svega ostalog. E, sad, jedno vam je imati fizički potencijal, drugo je znati ga tehnički iskoristiti, a treće je u principu koliko vi stvarno kao jedan ozbiljan, poslovan sistem znate da to implementirate ili upropastite. Mi imamo dobar potencijal da upropastimo dobre stvari koje nam stoje na raspolaganju. Istorija nam to lijepo ukazuje.

 

Nažalost, da. Kao što ste već spomenuli naša država ima tu specifičnu klimu i ja vjerujem da svako to dijete zna, jer se uči u osnovnim školama jer su i meni brujili s tim, umjereno kontinentalnom klimom sa mediteranskim dijelom kontinentalne, sa našom bogatom hidrografijom, i tako dalje. Neki se ljudi čak i brinu, iako obnovljivi izvori ne doprinose daljoj klimatskoj promjeni u vidu gasova staklene bašte, šta će se desiti sa drugim bogatstvima i ljepotama, drugom vrstom prirode, kao rijekama? Kako će uticati na njih? Šta će desiti sa njima?

 

Gledajte, ne postoji ljudska aktivnosti koja pravi neku korist, a da usput ne pravi neku štetu. To su vam zakoni termodinamike. Stvar je naći balans u svemu tome. Mi, nažalost, imamo jedan pristup, u kome zbog nedostatka nekog  strateškog pogleda, po meni je on jedan od  ključnih razloga, što naši političari, uglavnom  gledaju četverogodišnji period njihovog  ministrovanja ili pozicije, poslije toga se mijenja ciklus. Nema kontinuiteta koji će nastaviti nekakvo razmišljanje u pozitivnom smjeru, tako da mi uvijek krećemo ispočetka. Mi imamo cikluse koji su vrlo  kratki, a ovo je proces i problematika koja podrazumijeva  baš ozbiljno promišljanje, dugoročne procjene i nema ishitrenih poteza. U energetskom sektoru, recimo, najgore što sebi možete da dozvolite je da gasite požar tek kad se požar desi. Vi ne smijete dozvoliti da se požar desi. Tako da ta briga u svakom slučaju postoji. Najbolji su primjer, i ima osnovu, ove male hidroelektrane o kojima se mnogo priča. Ali isto tako, možemo da razgovaramo o uticaju vjetrosistema koji se upravo postavljaju na planinskim vrhovima, na prelazu između mediteranske i kontinentalne klime koliko one utiču na vizualni osjećaj ljudi koji tu žive - zvukovi, vibracije koje stvaraju vjetroturbine, koliko štete ili koriste životinjama, pticama, da li presjecate koridore kojima se kreću određene vrste ptica. To su sve stvari koje su vrlo bitne, i u ozbiljnim zemljama, oni koji rade projekte ove vrste sagledavaju sve opcije. Ne gledate samo tehničke. Ako gradite nekakvu elektranu  i pored te elektrane je recimo neko arheološko nalazište, ne možete ga ignorisati. Neka specifična etnička grupa ljudi, ne smijete ih jednostavno počistiti zato što je nekome profitabilno da to napravi. To su pogrešne stvari. Niko ne razmatra taj pristup na taj način, osim ako niste korumpirani ili ako ne znate. To su kod nas dva ključna problema u svim sektorima – korupcija i neznanje.

 

 

ENERGETSKA TRANZICIJA, ŠTA MI MOŽEMO?

Jan Hadžiomerspahić, učenik Druge gimnazije u Sarajevu i Jan Butigan, učenik Katoličkog školskog centra Sarajevo

 

U zadnje vrijeme je poprilično akutelna tema o očuvanju okoliša. Zanima me što bi mi ti mogao reći o tome?

 

Ja mislim da svaka osoba, naročito svaka mlada osoba, bi mogla danas da uradi neke male stvari koje bi  mogli popraviti i pomoći  tom smanjenju CO₂  u našoj atmosferi. Primjer, ne mlade osobe, ali ipak osobe koje rade puno na tome, je moj deda koji je čak postao vegetarijanac da bi smanjio CO₂ u atmosferi. Puno manje jede mesa, nije on naravno 100% vegetarijanac, kada je neki svečani ručak, samo se tada jede meso , dok sve ostalo je povrće, voće i  slična hrana. On nema auto, živi na Ciglanama, tu u centru, njemu i ne treba pošto je penzionisan, nigdje ne ide specijalno. Ja mislim da bi svaka osoba trebala da smanji vožnju autom, ili da više šetaju, to je ionako dobro za njih, ko više šeta, to je fiskultura, i biće zdraviji generalno. Prijevoz kao što su tramvaji i autobusi , ili trolejbusi kod nas zapravo, to je isto isto veoma popularno. Naravno, neki se boje da je to opasno, tako da je stalno tu kriminal, iako je to ne vjerujem, meni se to nikada nije desilo, niti nisam nikada bio u blizini  nekoga kome se to desilo. Barem u mom svijetu se to ne dešava. Naravno, to može puno da smanje emisije CO₂ naročito u gradu kao Sarajevo gdje ima veliki problem sa smogom. Ja se stvarno čudim zašto ljudi nisu još počeli da mijenjaju svoj život da bi smanjili CO_2.

 

To što je jako zanimljivo, mnogi ljudi misle da su najveći zagađivači auta, međutim proizvodnja crvenog mesa je dosta veći zagađivač, zato što je za uzgoj krave potrebna velika površina zemlje koja postaje zagađena..

 

Naravno, zato što u samom uzgoju krava dolazi do prirodnih proces koji proizvode puno CO₂   i na primjer kada se preradi meso, mnogi ne kupuju danas uopšte meso samo u mesari, već kupuju  suđuke, ćevape  i slična jela, i samo da se to meso preradi i transport mesa dodatno, što su opet auta, ima puno CO₂ emisija.

 

Mislim da se ne daje dovoljno pažnje ovdje kod nas, ali što se više okrenemo pričama prema zapadu, vidimo da se ljudi više obaziru na okoliš. Imam jednu poznanicu, maminu prijateljicu koja ima sve solarne panele u svom dvorištu i gotovo potpuno svo njeno trošenje energije je zapravo tako, gotovo uopće ne koristi karbon.

 

I to lijepo, ali nije svugdje na zapadu isto. Neki na zapadu imaju bolji ekonomski status, mogu doprinijeti Tesle i električna auta i tako mogu pomoći. Iako Tesle i električna auta ne popravljaju puno. I kada bi skroz prebacili na čistu energiju, da nema termoelektrana i sličnih budalaština po mom mišljenju, onda bi električna auta bila najbolja stvar koju bi svi trebali imati. Na primjer u Švicarskoj se manje mora platiti za električna auta, predsjednik je to 2018. uveo da se puno manje mora plaćati na električna auta da bi svi u Švicarskoj imali električna auta. Sad je problem je što je Švicarska puno razvijenija zemlja od puno naših. Iako čak neke razvijene zemlje, kao što je Amerika, naravno, imaju sličnih problema, naročito s ovim mesom, jer oni proizvode najviše mesa, i sjeverna i južna Amerika puno više proizvode mesa od Europe Azije , Afrike i Okeanije, tako da ne vjerujem da je to samo problem kod nas. To je problema kod sviju, samo što mi manje reagujemo od ostalih.

 

Teško je zamisliti Bosnu i Hercegovinu da se tako rapidno možemo prilagoditi svemu tome jer naša ekonomska situacija nije nikako tome prilagodljiva, a to je poprilično skupo sad u svijetu, i ta auta i solarni panel i ostalo.

 

Veoma je teško  zapravo uvesti  bilo koju čistu energiju , čak i one koje su , ja bih ih opisao kao polučiste, kao nuklearna energija koja ne proizvodi CO_2, ali i dalje proizvodi različit otpad koji je nekad čak i gori od CO₂ . Ima i problem da u Bosni i Hercegovini, drugov otac radi u Elektroprivredi i oni su htjeli da uvedu zapravo nuklearnu elektranu u Bosni i Hercegovini , ali to se ne može izvesti zato što Bosna i Hercegovina nema tlo ili nema mjesta za nuklearne elektrane. Na primjer, pošto nuklearne elektrane koriste puno vode da bi uopšte pravile struju, one moraju biti blizu jezera ili blizu mora. Većina jezera, kao što najvjerojatnije znaš u našoj državi je između planina tako da nije realno napraviti nuklearnu elektranu na nagetom području. Isto tako, u Neumu nije realno jer je to jako mali dio države.

 

Dosta nekih stvari možemo u svojoj svakodnevici promijeniti kao na primjer nakon punjenja svog mobilnog uređaja, možemo isključiti iz struje sam punjač ili kraće tuširanje, manje trošenja vode ili kao što si rekao jesti što manje mesa.

 

Da, naročito to za punjač je interesantno, zato što to mnogi ljudi ne rade. Iako mnogi ljudi stave na primjer preko noći ili imaju cijeli dan upaljen telefon na punjač, ne samo da je to lošije po pitanju CO₂ i  (48:59) po pitanju okoliša, već je isto lošije, sebično za ono što oni hoće da dobiju zapravo. Ako se telefon predugo puni ili laptop ili kompjuter ili bilo koja baterija zapravo se predugo koristi ona će naravno da počne da puca unutra i to će biti problematično kasnije i onda telefon može samo da umre, ili se mora zamijeniti baterija. Tako da je interesantno da ljudi čak i ako se inate oko CO₂ emisija da oni zapravo čak i ne rade ono što je za njih dobro, što ja stvarno ne shvatam.

 

Što više kupovati predmete koji se mogu reciklirati, a izbjegavati ovo što se ne može reciklirati

 

Da, naravno. To je prvi korak. Mi u školi u Drugoj gimnaziji imamo kante za recikliranje koje niko, apsolutno niko, ne koristi. Ja mislim, da je to jedan od problema zato što prvo imamo kante koje nisu za recikliranje, a ovdje kante koje jesu za recikliranje sklonjene na stranu da niko ne može naći, ili su u usred svega. Na primjer, nisu u učionicama, nikada nismo imali reciklažu u učionicama, već u hodnicima, a u hodnicima provodimo puno manje vremena, nego u učionicama, što je logično za svaku gimnaziju, naravno. Interesantno je koliko ljudi neće da recikliraju, naročito kod nas, iako je to u Europi generalno je to način života. Ja sam bio prošlog ljeta u Finskoj. U Finskoj svi recikliraju. Ja sam se stvarno prepalo malo, jer je meni bilo čudno koliko ti ljudi stvarno kao roboti, svaki kontejner  iam reciklažu, svaka kanta na ulici ima reciklažu, svaka kanta kod kuće ima reciklažu. Ja mislim da je to do toga, na primjer uveli kazne ako nekoga nađu da ne reciklira ili da svoj otpad baca po ulici i slično, oni dobiju kaznu od 500 eura. To je hiljadu konvertibilnih maraka, to nije malo uopšte, to je prava kazna.

 

Teško je zamisliti nekog našeg vršnjaka jer ja iskreno ne mogu zamisliti ljude koje poznajem da brinu o tome, pogotovo o kontejnerima za recikliranje. Ljude ne zanima to, nisu svjesni kolika je to zapravo prijetnja u cijelom svijetu.

 

Imaju neki, naročito u mom okruženju, nisu, generalno, mlađi ljudi, što mi je interesantno, jer svi ovi stariji ljudi su više fokusirani na to da budu „eco-friendly“, dok svi mlađi ljudi kao da ih je stvarno briga. Svi stariji ljudi neće uopće živjeti sa svim lošim stvarima koje će se dogoditi zbog CO₂ emisija, nego ćemo mi, mlađi ljudi, mi ćemo živjeti. To je naša budućnost, nije njihova.

 

Nadam se da će se to promijeniti, treba se to što više gurati da budemo „eco-friendly“.

 

 

Prof. dr Marcus Bleicher, J.W.Goethe-Universität Frankfurt

Zovem se Marcus Bleicher. Ja sam profesor teorijske fizike ovdje na Goethe Univerzitetu u Frankfurtu. A moja specijalnost, moj fokus istraživanja su sudari teških iona. To znači da radimo teoriju o tome šta se događa u GSI-ju i šta se događa u CERN-u.

Trenutno, predavanja koja držim zovu se Fizika nuklearnih čestica. Prvi dio. Sljedeće godine ide drugi dio. I obično na ovim predavanjima govorimo o temeljnim interakcijama i svojstvima zvijezda u svemiru, svojstvima atomskih jezgri. A predavanja su obično napredna predavanja. Tako da trenutno imam oko 20 do 30 studenata na predavanjima.

U Frankfurtu trenutno imamo oko 45.000 upisanih studenata, a većina tih studenata je iz Njemačke, što nije iznenađenje. Otprilike 80% do 85% ima njemački pasoš, a otprilike 15% ima strani. Većina njih zapravo nisu pravi stranci koji nisu gostujući studenti koji dolaze iz inostranstva. Mnogi od njih zapravo već dugo žive u Njemačkoj, ali su zadržali svoj strani pasoš. Na primjer, imigranti iz Turske vrlo često zadržavaju svoje pasoše, ali i dalje žive i studiraju u Njemačkoj.

Frankfurt je povezan s, naravno, ostatkom svijeta. Dakle, imamo veze s istraživačkim ustanovama kao što je GSI Helmholtz Centar. Naravno, postoji aktivna saradnja, ali također imamo veze s CERN-om, a imamo veze i s drugim univerzitetima širom svijeta, od Indije preko BiH do Brazila, SAD-a. Tajland, u suštini, postoji veza s mnogo grupa širom svijeta. A u istraživanju, ono šta radimo je, kao što sam rekao, da istražujemo fiziku najmanjih sastojaka materije, koji se nazivaju kvarkovi i gluoni. I ovo istraživanje, naravno, rade studenti. Dosta istraživanja rade doktoranti, a kasnije i postdoktoranti.

Većina studenata koje imamo u našoj grupi su, naravno, bakalaureati i master studenti. Otprilike na svaka tri do četiri studenta bakalaureata ili magistra dolazi doktorant koji radi zajedno sa mnom i ima veći projekt, ali i brine o studentima bakalaureatima i magistrima zajedno sa mnom. Tada obično na svaka dva doktoranta imate postdoktoranta ili postdoktoranta istraživača. Tačnije, radi se o istraživačima koji su doktorirali na drugom univerzitetu, vrlo često u inostranstvu. A onda dođu u Njemačku i rade dvije godine ili tri godine istraživačkog projekta nakon doktorata.

Za postdoktorske istraživače glavna je poenta napredovati u karijeri, što znači da dolaze u naše grupe ili našim istraživačima, na primjer, moji doktoranti, napuštaju sve grupe i vrlo često odlaze u Sjedinjene Države kako bi tamo obavili postdoktorat. I rade na vrlo naprednim pitanjima u našem području. I ono što pokušavaju učiniti je da pokušavaju steći kvalifikaciju da kasnije uspješno rade kao profesori. Dakle, karijera je obično da dobijete doktorat. Zatim odradite dvije do četiri godine postdoktorskog istraživačkog rada, a zatim vas zapošljava univerzitet, obično na desetogodišnjem radnom mjestu, što znači da postajete nešto poput docenta. A onda nakon probnog roka od pet godina, bit ćete promovirani u vanrednog profesora u trajnom zvanju.

Studenti u našoj grupi i također u drugim grupama na univerzitetu, podržavaju nas u predavanjima, na primjer, držeći grupne vježbe i u eksperimentalnoj fizici, kao što su predavanja iz laboratorija i tako dalje. Kako studenti  odrastaju, tako imaju više odgovornosti poput osmišljavanja vježbi koje će se izvoditi na ovim predmetima, vođenje malih grupa za vježbe i tako dalje. Na nivou starijeg doktora nauka ili starijeg doktoranta ili postdoktoranta, ti studenti, kao i mladi istraživači, imaju priliku sami držati neke kolegije i seminare kako bi naučili kako je to postati profesor.

Dakle, ako ste zainteresirani doći u Frankfurt, postoje razne mogućnosti. Najlakši način je zapravo doći u Frankfurt ako ste postdoktorant jer postoje razni programi kao što je Homeboard Foundation, ali i programi koje vodi DRD za privlačenje talentovanih istraživača ili mladih istraživača da dođu u Frankfurt i Njemačku, također na druge univerzitete. Ako ste doktorant, postoji više individualnih programa na koje se možete prijaviti, na primjer, u Helmholtz Graduate School koju vodimo ovdje u Frankfurtu kako biste dobili stipendiju za rad na svom doktoratu do tri godine. Ako ste bakalaureat ili master student, situacija je komplikovanija. Postoje neke mogućnosti finansiranja, ali obično se očekuje da ćete vjerovatno sami platiti polovicu troškova.

 

Prof. dr Huda Yahya Zoghbi, Baylor College of Medicine, Texas

Lijep pozdrav. Zadovoljstvo mi je podijeliti s vama zašto je karijera u nauci prekrasna karijera za ženu. Imala sam toliko sreće da imam karijeru zbog koje želim dolaziti na posao svaki dan. Kad ste u nauci, napredujete a da toga niste svjesni, dajete doprinos našem razumijevanju naše biologije, našeg svijeta i, na kraju, ostvarujete uticaj koji će pomoći ljudima. Zaista nema ničeg vrijednijeg od obavljanja posla koji će pomoći ljudima. Također je zabavno, svaki put kad ustanete i krenete na posao, ne znate šta ćete otkriti u laboratoriji, uvijek je nešto novo i smatram da je savršeno za mene imati takvu karijeru i imati muža i podići porodicu i moći sve to izbalansirati. To je bila najisplativija karijera i nadam se da ćete to uzeti u razmatranje. Ako imate pitanja o karijeri u nauci, znate gdje me možete pronaći, udaljena sam samo na jedan e-mail. Bit ću tu za vas. Hvala vam.