NAUKA GOVORI PODKAST, EPIZODA 3

 


Dobrodošli u Podkast Nauka govori - razgovore i diskusije o nauci, o svemiru, vezi između nauke i politike.

Uopšte nije važno jesmo li naučnici ali je baš jako važno da budemo naučno pismeni.

 Ove epizode napravili smo uz podršku Ambasade Savezne Republike Njemačke u Bosni i Hercegovini.

Nauka govori podkast je dostupan i na podcast platformama: Spotify: https://bit.ly/naukagovori_spotify RadioPublic: https://bit.ly/radiopublic_naukagovori Apple Podcast: https://bit.ly/applepodcast_naukagovori GooglePodcast: https://bit.ly/googlepodcast_PNG Castbox: https://bit.ly/castbox_PNG Facebook: https://bit.ly/FB_PNG3

 Youtube: https://www.youtube.com/watch?v=IDOcxkOI8WE




BAZIČNA NAUKA - W I Z BOZONI

Dr Daniel Denegri, CERN i Jelena Kalinić, MA

 

Dakle naš glavni cilj u CERN-u je razumjeti kakvi su fundamentalni, elementarni objekti od koje se priroda razvila, nastala, i kako oni međusobno djeluju. E sad, 80-ih godina je u CERN-u, zahvaljujući jednom velikom čovjeku, po meni jednom od najvažnijih fizičara eksperimentalaca druge polovice 20. stoljeća, profesorom Carlom Rubiom, ja sam bio u njegovom timu. Mi smo sa jednim velikim aparatom koji je onda bio, onih godina, ‘80. do ’90. najkompleksniji detektor na svijetu, mi smo pronašli takozvane W i Z bozone. To su čestice koje su prenosioci ili nosioci takozvanih slabih sila. One se zovu slabe sile, ali to ne znači da su one manje važne. Sunce funkcionira na osnovu fuzije, protona koji se fuzioniraju u helij, ako se oslobađa energija, koja je zapravo energija s kojom sunce isijava kroz naš bliski svemir i grije nas ovdje. U Splitu još je bolje nego ovdje u Sarajevu.


U suštini W bozoni i Z bozoni su prenosioci slabih sila koje su jedan centralni korak u tom procesu transformacije dva protona u helijevu jezgru. Dakle razumjeti taj mehanizam takozvanih slabih interakcija, to smo postigli pronalaskom W i Z bozona.

 

A onda ste otkrili još nešto, par godina kasnije, par decenija kasnije.

Ali ono što je važno razumjeti, taj pronalazak W i Z bozona, koji je bio, ja bih rekao glavni cilj fizike od 1945., ja bih čak rekao 1940., od Fermijeve teorije slabih sila. Fermi je jedan veliki talijanski fizičar koji je završio svoju aktivnost u Americi, predvidio da bi mogle postojat neke čestice prenosioci slabijih sila. I kad smo mi to pronašli 1982-83, tada se vidjelo da je zapravo prvi put bilo jasno da je Europa sustigla i prestigla SAD u ovoj domeni. Ali kao i svaka teorija - stignete jedan nivo a onda se postavlja pitanje - a sljedeći? Zašto W i Z bozoni imaju tako velike mase? Zašto su oni toliko mnogo teži nego druge elementarne čestice koje mi inače zovemo kvarkovi i leptoni.  E onda se tu javlja jedna dopuna tadašnje teorije koja se zove Brout-Englert-Higgsova teorija na koji način naše elementarne čestica dobivaju svoju masu.

Vi možete reći masa je Bogom dana, ali sumnjam da Bog postoji, ali to je drugo pitanje.

Šta nam kaže Higgsova teorija i šta predviđa?

 

Ta teorija predviđa da bi morala postojati jedna čestica koju smo mi kasnije prozvali Higgsovim bozonom, jer to je ipak lakše reći nego Brout-Englert-Higgsov bozon, to je predugo, a koja je jedno polje sila po teoriji prostrto kroz cijeli svemir i interakcija međudjelovanje drugih kvantnih polja, kvantnih polja kvarkova i leptona, kvantno polje W bozona i Z bozona, sa tim sveprisutnim Higgsovim poljem čija je inkarnacija, čija je manifestacija, čija je materijalizacija Higgsov bozon, to ovim česticama daje njihovu maticu. Dakle ja bih rekao 1985-86, 1990, glavni cilj fizičara i u CERN-u, i u svijetu, bio da se pronađe taj Higgsov bozon.

 

I jeste li uspjeli?

 

Jesmo, ali veliki je to bio napor. Opet pomoću profesora Carla Rubie (Carlo Rubia), on je bio opet inicijator ovog velikog projekta koji se danas zove Large Hadron Collider (LHC), dakle najveći sudarivač čestica na svijetu koji je u funkciji u CERN-u, on je taj projekt pokrenuo 1990. E sad, trebalo je pokrenuti projekt konstrukcije toga akceleratora sa posebnim tehnikama, inovatorskim tehnikama, sa magnetima kakve nikad do tada niko nije bio proizveo. Dakle trebalo je 10 godina raditi na tehnološkom i tehničkom razvitku, posebno magneta, supravodljivih magenta koji funkcioniraju na temperaturi od 2 stupnja Kelvina, 2 stupnja iznad apsolutne nule.

 

Sve to za jednu česticu koju ne možemo vidjeti?

 

Vama se čini koliki je taj napor, koliki je taj novac potrošen, 3 milijarde dolara ili eura, za konstrirati taj LHC sudarivač i ona dva velika detektora i ako se uzme i detektor onda i 4 milijarde, pa se kaže pa zar tolike novce staviti za pronalazak jedne čestice. Vi to sigurno znate, Vi ste biolog ako se ne varam, da smo se mi kao vsrta, životinjska vrsta, jer mi smo zapravo majmuni, mi smo iz familije velikih majmuna, mi smo se izdigli iznad drugih životinja našom inteligencijom i našom znatiželjom. Znatiželja je glavni element koji motivira mnoge znanstvenike, a u prvom redu fizičare. Mi hoćemo da razumijemo svijet na racionalan način. Naravno ima drugih pristupa. Mitoloških, religijskih, teoloških ali naš je cilj da ga razumijemo racionalnim načinom koji se konačno može izaziti matematički.

 

I kad smo razumjeli to, koje godine?

 Prva hipoteza je dolazila od profesora Higgsa (Peter Higgs) koji je zapravo jedan Škot, koji je još uvijek živ, čovjek ima vjerovatno danas više od 90 godina. O.n je prvi 1964 rekao i pokazao matematski da bi mogla jedna takva čestica postojati i da ona bila odgovorna za tu masu, za masu svih drugih čestica. A onda je trebalo ipak dugo godina, trebalo je naprije pronaći W i Z koji je prethodni stupanj. I onda smo to našli 80-ih, i kad su se W i Z našli takvi kakvi jesu, e onda su pitali zašto su oni tako teški, idemo sad tražiti Higgsov bozon. Dakle mi smo razvili taj LHC i ona dva kolosalna detektora CMS i Atlas, u cilju da tražimo, da pronađemo i eventualno potvrdimo hipotezu Higgsovu što je bio slučaj. Ali je trebalo 10 godina za konstrukciju i razvitak magenta. Trebalo je još 10 godina, jer pazi ovo treba razviti prototipove, a onda treba izgraditi 1600 takvih suprovodljivih magneta, a svaki taj magnet košta million dolara. Zato sve skupa košta tri miljarde dolara. I trebalo je konstriurati dva golema eksperimenta, i bili smo spremni 2008., kad je mašina počela proizvoditi prve snopove, mi smo počeli promatrati prve sudare. Ali pošto je taj Higgsov bozon jedna jedinstvena čestica, vjerojatnost njegove pojave u onom sudaru je vrlo malena. Treba milijardu proton-proton sudara da bi se pojavio jedan Higgsov bozon. E onda se on opet kao sve elementarne čestice on ima vrlo kratko vrijeme života. On se vrlo brzo raspada na razne načine. E sad trebalo je naše detektore - CMS i Atlas - kako koncipirati i kako zamisliti da one mogu prepoznati neke od tih načina raspada, one koji će biti najlakše uočljivi u usporedbi sa backgroundom, sa pozadinom šuma, elektronskog šuma, fizičkog šuma, i drugih pojava koje zamagljuju pravu sliku. I to su načini raspada, recimo kad se Higgsov bozon raspadne u dva Z bozona, a Z bozon se opet raspadao u dva ... Prvi put se pojavio kad je bio intenzitet mašine dovoljno jak, jer je mašina počela raditi postepeno pa se intenzitet, ili mi kažemo luminozitet, to je pravi term, ali recimo za opće slušateljstvo to je intenzitet, početkom 2012. I onih šest mjeseci od decembra 2011. do 4. jula 2012. kada je napravljena svjetska obavijest da su svi znanstvenici na svijetu čuli da smo našli Higgsov bozon, treba jedna procedura, jer to su kvantno-mehanički objekti. Dakle, pojedini događaji i sudar u kvantnoj mehanici ništa ne znače jer kvantna mehanika ima statističku interpretaciju. Statističke je prirode. Dakle vi morate imati njih dovoljno, u dovoljnom broju, da možete reći da doista imamo statističu potvrdu da je to Higgsov bozon. E, sad nije stvar ono što se zapravo odvija zadnjih 10 godina. Nije dovoljno vidjeti da li je to baš ta čestica kakvu zahtjeva naša teorija, takozvani standardni model. Je li to Higgsov bozon standarnog modela, ili je možda to jedna čestica kao što je Higgsov bozon, ali da je ona možda sama sastavljena a ne elementarna. To je ono što radimo zadnjih 10 godina, i još 20 godina moramo to kopat i rafinirat naše razumijevanje te čestice.

 

Iz našeg razgovora i ove priče zapravo detekcija W bozona, Z bozona, Higgsovog bozona su najveća dostignuća CERN-a?

Apsolutno, to su najveća dostignuća u fundamentalnoj fizici zadnjih 30 godina. Bez svake sumnje.

 

BUDUĆNOST - MLADI U NAUCI

Prof. Dr Damir Marjanović i Jelena Kalinić, MA

 

Damire, Vi ste još poznati kao neko ko se bore za mlade i za zadržavanje mladih u ovoj zemlji. Mi vidimo sve veći i veći odlazak mladih, pogotovo mladi koji se bave prirodnim naukama, jer žele se baviti, zaljubljeni su, ovjde nemaju jednostavno gdje, nemaju instituta. Kako zadržati mlade?

 

Sve ste, otprilike, rekli. Da ja ne bih ispao neki Robin Hood, ja sam  samo sebičan, ja pokušavam da ubijedim našu generaciju, generaciju iza nas, da onog momenta kada izgubimo mladu ekipu, gubimo generacije koje tek dolaze  i onda i stari nemaju ovdje šta da traže. Neće imati ko da im puni budžete, uplaćuje zdravstveno osiguranje, nosi kese, i tako dalje.

Mali je problem što ove stare generacije jako podcjenjuju mlade ljude. Treba ih uvijek, posebno u oblasti neke politike da, kada treba lijepiti plakate, kada treba glasati, kada treba podijeliti neke pozicije, kada trebaju slušati – tu ih nema. Mi ih podcijenjujemo. Izbori su bili prije neki dan, zamislite mlade koji broje, platite im satnicu 3,80 konvertbilinih maraka. Šta ste im dali?

Pazite, mladi ljudi ne traže samo novac, ne traže samo neke visoke plate, traže uvjete u kojima će vidjeti neku budućnost u kojoj će sebe zamisliti kako rađaju djecu, kako ostvaruju svoje karijere. Vrlo jednostavno.

 

...kojima neće životariti nego zaista živjeti...

 

Ljudi žele da žive normalan život, a normalan život podrazumijeva da ne znaš ko ti je član predsjedništva, ali zato znaš da ste u finalu Svjetskog prvenstva u fudbalu. Ili zato znaš da li ćeš od svoje plate živjeti ili zato znaš da ako hoćeš da doktoriraš i da studiraš na najboljem univerzitetu ne moraš da ideš u Graz, nego bi trebao ovdje neki univerzitet da bude visoko pozicioniran. Samo stvoriti uvjete mladim ljudima, a mladi ljudi će izgraditi svijet kakav njima odgovora.

 

 

BAZIČNA NAUKA

Ada Sadiković, studentica Medicinskog fakulteta SSST i Bekir Sadiković, student na programu Genetika i bioinžinjering BURCH Univerziteta



 

Mene zanima, pošto se ja u životu volim baviti prirodnim naukama, pogotovo iz razloga što ih mogu toliko prilagoditi u svakodnevnom životu. Na primjer, nedavno sam radio sa kalupima i voskom. Jedna je mašina uvijek pravila vakum u tim kalupima i onda ispuštala vosak i što je mene tu zanimalo, zašto je baš tu stvarala vakum. Stvara vakum, jer nema zraka u kalupu, ako nema zraka u kalupu, procesom difuzije, da iz prostora gdje nečega ima višeg, ide u prostor gdje ima nečega manje. To mnogo lakše pomaže vosku da uđe u sve te male dijelove u kalupu. Onda shvatim da i naše cijelo tijelo funkcioniše, što se tiče svih važnih materija u tijelu.

 

U suštini  da, difuzija i osmoza.

Ja sam tek sada počeo da studiram genetiku, a Vi ste već treća godina medicine. Šta mene zanima je koliko Vi često prilagodite ono što naučite na fakultetu u svakodnevnom životu?

 

Fakultet, barem moj, uči te kako tvoje tijelo funkcioniše i biohemijski, biološki procesi u tijelu. Uči te strukturi tvoje ćelije, tvog organa. U jednom trenutku stvarno postaneš svjestan toga svega u svom tijelu i kako se to sve dešava i svi ti procesi. Na kraju dana ti ustvari si svjestan uvijek toga i paziš sada šta radiš, koliko soli unosiš, koliko šećera unosiš, kako će tvoje tijelo da reaguje na to kada ti pojedeš čokoladicu. Ono što je meni pomoglo dosta kada idem u teretanu kada vježbam je znanje iz anatomije, jer sam naučila sada koji mišić je zadužen za koji pokret u našem tijelu, kako mišići funkcionišu, koja vlakna se povlače, u koju stranu ide, gdje je hvatište, gdje je polazište i onda tačno znam ustvari koji pokret treba da napravim da bi pogodila tačno taj mišić, da bi se tačno taj mišić aktivirao i da se taj mišić vježba, ustvari da radimo mišićnu masu.

 

U biti to je veoma Vama pomoglo da što efikasnije koristite energiju tijela da, što pametnije, još bolja riječ. To mi se najviše i sviđa u prirodnim naukama, to što je kao pametnije, a mnogo lakši način za lijene ljude da žive svoj život. Nismo lijeni, jer moramo sjesti i učiti, ali o je nevažno sada

 

Šta dobiješ, vrijedi sjesti učiti.

 Vama to što sada studirate medicinu, ovo što sve naučite neće Vam samo pomoći kada u budućnosti bude hirurg i kada imate čovjeka sa otvorenim srcem ispred Vas, nego će biti korisno u svakom trenutku.

 

Od prvog dana medicine i kada počneš da učiš to, počneš biti svjestan toga i uvijek ti negdje u podsvijesti šta ti se dešava.

 

Čak i nesvjesno mislite o tome. Padne Vam napamet, hodate, kada ono: Oh, ovo funkcioniše ovako.

 

Da, da. Genetika mi je stalno u glavi isto tako. Zašto vidiš majku sa smeđim očima i otac sa plavim očima i dijete sa plavim očima, kako se to desilo? Koji su geni zaslužni za to? Kako su se prenijeli? Kako se crossing over uradili u toj svojoj fazi? Kako se sad ti geni ispoljavaju i zašto?

 

I kako je godine i godine evolucije dovelo do toga. O evolucijama sada mogu pričati toliko. Nedavno mi je na ispitu došlo jedno pitanje u vezi toga i trebalo je ispisati možda stranicu toga, ispisao dvije, jer mi je toliko bilo zanimljivo. Šta mene zanima je koliko detaljno se možemo udubiti u genetiku? Mene izuzetno zanimaju enzimi i kako funkcionišu i sada me zanima kako naše tijelo reaguje na enzime? Enzimi, na primjer, imaju optimalniju temperaturu gdje najefikasnije funkcionišu, optimalnu pH vrijednost. To što se tiče temperature me zanima, jer imamo neke enzime koji mogu preživjeti na 80 stepeni Celzijusa. To bi kod nas odmah stradalo. Kada uđe neka bolest u naše tijelo, virus, naše tijelo povisi svoju temperaturu. Zato što virus nije navikao na tu povišenu temperaturu, ali u isto vrijeme, ta povišena temperatura, direktno utječe na enzime jer to nije njihova optimalna temperatura.

 

Utiče u suštini na brzinu kojom oni djeluju. Ne desi se odmah degradacija enzima, polako funkcija enzima opada. Što je veća temperatura, funkcija enzima će opadati i u jednom trenutku kada dođemo do te temperatura, kada više enzim ne može da podnese i kada je izgubio tu svoju funkciju onda se desi degradacija enzima. Ali, u ovom primjeru, tijelo se bori od infekcije do 37,5 stepeni. U suštini mi bi trebali da pustimo svoje tijelo da se bori, a ne odmah da uzimamo paracetamol.

 

U biti bilo šta, šta se može suprostaviti virusu, a da nije od samog našeg tijela.

 

Hoću da kažem da u tih 37,5 stepeni mi ne bi trebali uzimati ništa, nego bi trebali pustiti svoje tijelo da se bori protiv te infekcije, jer je naše to tijelo imalo jako dobar razlog što će povisiti našu tjelesnu temperaturu na tu temperaturu, ali već kada krene iznad temperatura, kada kreće da se diže, već postaje opasno. I u tom slučaju, popij onda paracetamol, spuštaj temperaturu.

 

Na otprilike optimalnu temperaturu, ali da još uvijek bude efikasna protiv virusa

 

EKSPERIMENT

Eksperiment je realizovan u laboratoriji Katedre za genetiku i bioinženjering Fakulteta tehničkih, prirodnih i medicinskih nauka Internacionalnog BURCH univerzitetu.

Proces objašnjava prof. dr Adna Ašić

Sada smo imali priliku da vidimo izvođenje vježbe agarozna gel elektroforeza koju regularno izvodimo sa studentima dodiplomskog i master studija na odsjeku za genetiku i bioinžinjering na Internacionalnom Burch univerzitetu. Ovo je jedna veoma primjenjiva vježba. To je tehnologija koju i danas koristimo u molekularno biološkim i dijagnostičkim laboratorijama. Prilikom izvođenja ovog eksperimenta neophodno je da izvedemo više koraka, a konačni cilj jeste vizualizacija i analiza DNK fragmenata, odnosno DNK molekula.

Prvi korak u ovom eksperimentu jeste pravljenje gela koji pravimo na način da određenu koncentraciju praha agaroze istopimo u puferu adekvatne pH vrijednosti i koncentracije soli. Zatim ga zagrijemo kako bi se agarozni prah otopio i potom izlijemo u kadicu gdje će se ponovo ohladiti i zapravo dobiti strukturu gela na sobnoj temperaturi. Ono što je također bitno naglasiti jeste da u gel dodajemo i fluorescentnu boju. Boja koju mi koristimo zove se safe stane of lake acid i to je boja koja će nam omogućiti da nakon završetka eksperimenta vizualiziramo DNK fragmente koristeći ultraljubičasto, odnosno UV svjetlo.

Nakon toga neophodno je da pripremimo i same uzorke. Određenu koncentraciju, zapravo količinu uzorka miješamo sa plavim puferom koji nam omogućuje da uzorci ostanu na dnu svojih džepića u gelu, odnosno da ih ne izgubimo u toku samog eksperimenta, a također sadrže i plavu boju koja nam koristi za praćenje kretanja uzoraka, odnosno kako gel ne bismo predugo izlagali struji kako nam uzorci ne bi skliznuli sa gela recimo.

Nakon što su nam uzorci spremni, a stavljamo ih u prethodno pripremljene džepiće u samom gelu i nakon toga gel stavljamo u pufer koji nam koristi kao provodnik električne energije, a potom konektujemo i elektrode i namještamo adekvatne parametre za sami gel. Ono što je također važno, o čemu se mora voditi računa jeste da je DNK negativno naelektrisana i zbog toga se uvijek kreće od negativne elektrode koja je odbija prema pozitivnoj elektrodi koja je privlači. Nakon u našem slučaju pola sata možemo vidjeti rezultate eksperimenta. Ono što možemo vidjeti jeste da je većina uzoraka uspjela. Ovdje ih možemo vidjeti kao crtice na gelu koje zapravo odgovaraju ljudskom genomu, odnosno ljudskoj DNK. Budući da uzorci koji su ovdje uspjeli su zapravo uzorci ljudske krvi iz koje je u ranijim eksperimentima uspješno izolovana DNK. Također na dnu gela možemo vidjeti da neki uzorci nisu uspjeli. To su uzorci gdje je ljudska DNK trebala biti izolovana iz urina. Međutim urin kao uzorak generalno je veoma izazovan za rad budući da je urin sam po sebi sterilan i jedini izvor DNK u urinu su epitelne ćelije koje tu završe prilikom mokrenja. Međutim, često, kao što je recimo i ovdje slučaj, to nije dovoljna količina DNK kako bismo je uspješno izolovali i onda uspješno vizuelizirali na ovom gelu.

Sama metoda je ranije bila puno popularnija kada smo imali manje automatiziranih i mašinskih rješenja. Međutim i danas se ova metoda redovno koristi u svim laboratorijama, recimo kada želimo da provjerimo da li su nam uspjele neke druge reakcije poput PCR reakcija, prilikom optimizacije izvjesnih protokola i razvijanja tih protokola u laboratorijama, ali također i za neke jednostavnije procedure DNK genotipizacije, odnosno određivanja da li osoba ima određeni polimorfizam, mutaciju, varijaciju ili ne.

 

ŽENE U NAUCI, FEMINISTIČKA PERSPEKTIVA

Prof. Dr Milena Karapetrović i Ana Bubnjević, učenica Gimnazije Banja Luka, IB program

 

U principu, sada ima taj momenat kulture da žena treba da bude u kući, da se bavi djecom, porodicom, ali da postoji moderan pogled, žene isto mora da ima karijeru,da bude samostalna. Postoji li način da se to izbalansira, da žene uđu u nauku, bar do pedestpostotnog momenta, da bude jednako sve, a da se zadovolji taj kulturološki aspekat života žena i generalno porodičnih života na našim prostorima i globalno?

 

Da, to je ono što bi trebalo da se radi sa nivoa društva. Feminizam nije ružna riječ. Feminizam znači naprosto borbu za prava žena, ne da budu jednake s muškarcima, nego da budu jednako vrijedne, ravnopravne sa muškarcima. To što žene rađaju-ne rađaju djecu sebi, nego rađaju i samim muškarcima s kojima su, i oni su roditelji, oboje, a na kraju krajeva i društvo uvijek o tome govori na našim područjima. Uvijek govorimo o manjem broju stanovništva. Jednostavno, društvo treba da ima u vidu specifičnost žena kao takvih i njihove potrebe da bi se stvari promijenile. Tu možemo govoriti kada su u pitanje žene koje su majke, o pitanju broja vrtića, pitanje je koliko država pomaže, stimuliše na različite načine. Kada je riječ o nauci, stvar je u tome da i akademske zajednice, doslovno morate navesti da se mijenjaju, jer ne biste vjerovali, a posljednji neki podaci koje smo radili, relativno skoro u ovih godinu dana  pokazuju da unutar organizicione kulture univerziteta na ovim prostorima u regiji ne postoji dovoljna svijest o rodnoj ravnopravnosti. Prvo to mora da se probudi. Ono što je poticaj, sa nivoa  Evropske unije koja daje veliki broj novca za naučno-istraživačke projekte. Najnovija agenda unutar evropsko-istraživačkog prostora koja je počela 2021. kaže da ne možete uraditi naučno istraživanje ako nemate zastupljenu rodnu dimenziju pri istraživanjima. To je nešto što će direktno natjerati ljude da zapravo to uključe. Sjećam se primjera sa jedne konferencije kada je kolega koji se bavi fizikom objašnjavao kako je odjednom postao član savjetodavnog odbora za rodnu ravnopravnost, a o tome prethodno nije razmišljao. Želio je da dobije projekat za fiziku, ali je prethodno nešto morao zna i o rodnoj ravnopravnosti. Postoje ti neki, takozvani insititucionalni i drugi mehanizmi koji će ljude posredno uvesti u svijet rodne ravnopravnosti iako oni prethodno o tome nisu razmišljali.

 

Odbor za rodnu ravnopravnost, u kome se nalaze muškarci, da li mislite da bi trebalo da se nalazi više žena nego muškaraca u tom nekom aspektu regulisanja nauke i akademije da dođe do rodne ravnopravnosti. Da li se taj zid, koji ste pominjali, može probiti, već da mogu da dođu do liderskih, vodećih pozicija, ne samo u društvenim naukama, nego i u teškim STEM naukama, da se dođe do krajnje rodne ravnopravnosti, da žene budu ravnopravne s muškarcima?

 

To su možda dva odvojena pitanja. Jedno je čuvena odrednica, stakleni plafon, koja potiče još iz tih rodnih istraživanja, biznisa, kompanija i tako dalje, gdje govorimo o tome da na mjestima gdje je najviše moći, zapravo žene koliko god ulagale, imale obrazovanja  - ne stižu. Jer jednostavno budu neke presječene na pola  puta. Zamislite u jednoj kompaniji gdje se traži prestiž konkurencija, žena koja rodi jedno ili dvoje djece - ona je već izgubila dvije-tri godine  i naravno da gubi tu neku bitku ili iz nekih drugih razloga. Ono što se pojavljuje svakako i u politici u javnim ustanovama, da i dalje zapravo isto tako na rukovodećim pozicijama nemamo dovoljno žena. Možemo posmatrati na taj način, što je jednostavno ustanoviti. Imate primjer Univerziteta u Banja Luci, koji upravo ovih dana slavi 47  godina od postojanja i za to vrijeme imali smo samo jednu rektorku i to u doba Jugoslavije. Na nivou prorektora je isto mali broj žena, kao i dekanica ili dekanesa. To navodim primjer, jer je najbliži, jer radim na banjalučkom univerzitetu, ali zapravo to možete vidjeti i naj brojnim primjerima  u regiji, ali i nekim zapadnim zemljama. Naprosto, opet se vraćamo na to, gdje su pozicije moći - tu zapravo imate manje žena. A to su mjesta koliko budžeta će na nešto ići. Znate kako novinaru kažu, pravu istinu  otkrivate ako idete tragom novca. Nije bitno šta kaže zvanično jedan političar  ili neko ko vodi neku ustanovu, stvar  je da vidite da li se to zapravo suštinski primjenjuje. To je nešto što bilo ko može vidjeti iza nauke - da žena na nekim određenim mjestima nema.

 

Šta možemo uraditi da to promijenimo? Imamo sad veliki spektar sa društvenim medijima, sa internetom, da žene dođu do glasa koje prije 50 godina nisu imale. Borba je ta kontinuirana, nije nikada stala i ne može stati dok ne dođemo do te jednakosti, 150 godina traje, a i dalje nismo došli do tog. Šta možemo uraditi da žene dođu do te pozicije ne sam rukovodeće, već da budu prepoznate, jednake, priznate u nauci i generalno u životu?

 

Dugujem dio odgovora, pošto sam rekla, kada ste me pitali da li u nekim odborima trebaju da budu  i muškarci, stvar je u tome da u bilo kojoj komisiji, organizaciji, instituciji koja se bavi time, budu osviješteni muškarci i žene jer naravno da ima žena koje će imati antifeminističke stavove, kao što ima muškaraca koji se izuzetno zalažu za feminizam. Stvar je našeg obrazovanja i  osvještenosti. To je ono što sam i maloprije  spomenula, imamo primjer  projekta, UNIGEM, TPO fondacija iz Sarajeva, rukovodi tim projektom. U igri je 18  univerziteta u regionu, od prošle godine. To je prvi put da se počinje na našim prostorima sistematski djelovati kroz univerzitete. Kad kažete mediji - da, iz medija je svakako važna poruka. Ali je stvar u tome da  svaka institucija, oblast, mora da se mijenja iznutra, kada bismo i medije uzeli kao  posebnu oblast bi se samo trebali da mijenjaju  i da se pitaju koliko rodnog aspekta ima u izvještavanju u različitim prilozima.

 

Evo još jedno pitanje za kraj pa možemo dovršiti - šta možemo da inspirišemo mlade djevojke, mlade žene da idu i stvaraju nauku, u društvene, u STEM nauke? Šta možemo da učinimo da dođe do porasta broja žena u nauci u obrazovanju pa onda dalje i u radu u nauci? Ako vas ima puno, više nego što je sada da će ipak dođu do pojačanog glasa. Šta možemo uraditi da se djevojke zainteresuju za nauku? Jer postoji stigme da se djevojke ne trebaju da se bave teškim predmetima. Na primjer u elektrotehničkoj školi nema toliko djevojaka, tako je bilo kad je moja majka išla u školu. Bilo ih je pet u razredu, sada ih je možda šest. Šta možemo uraditi da se to promijeni, da dođe do jednakosti, u obrazovanju?

 

Zapravo prvo i osnovno da ih ne podcijenjujemo.  Naravno da danas živimo u vremenu gdje je dostupan  tako raznolik sadržaj iz toliko različitih izvora koji mogu biti upitni. To je nešto što današnje odrastanje čini problematičnim, ali zapravo to se može vidjeti i na nivou osnovne i srednje škole i univerziteta. Dajte te sadržaje djeci, mladima, oni će odlučiti šta s tim. Stvar je da tog imamo više, kako u medijima i kroz sam obrazovanje na nižim nivoima, zašto ne već i od predškolskog doba. Uvijek nastavnici, vaspitači, profesori imaju način, jer to je njihov posao, da objasne, bez obzira koliko god ko imao godina, zašto je nešto bitno. Bilo to fizika ili filozofija, to možete da objasnite šestogodišnjaku ili djevojčici ili dječaku, a na onaj način koji je prijemčiv djeci tog uzrasta kao i neki osnovcima ili srednjoškolcima. Možda nam nedostaje, i u medijskom prostoru više govora o nauci, ai  kroz samo obrazovanje, jedna malo drugačija perspektiva i zašto jednostavno ne reći, reklamiranje same nauke.

 

PORUKA: Prof. dr Conny Clara Aerts

 

Za mene je jako važno potaknuti mlade djevojke, žene, da slijede svoje snove, kao što sam i ja učinila. Želja mi je bila razumjeti zvijezde, pa sam izučavala matematičku fiziku. I stvarno nam je slaba zastupljenost žena i raznolikosti u cjelini. To je veliko tematsko područje i ono što je vrlo važno je da je to zapravo timski rad i za mene je ključno raditi s raznolikim timom – žene, muškarci, ljudi različite boje kože, sve su različitosti važne i iz toga učimo jedni od drugih, i ja učim od svojih studenata, oni uče od mene i zajedno ostvarujemo velika postignuća. To je ono što ovu profesiju čini tako zabavnom.

 

PORUKA: Dr Sascha Vogel, fizičar, Science Birds GmbH

Zovem se Sascha Vogel. Po obrazovanju sam fizičar i nakon nekoliko izleta u akademskoj zajednici zapravo sam osnovao vlastitu kompaniju koja se sada, puno radno vrijeme,  bavi naučnom komunikacijom.

Dok sam radio na Univerzitetu, bio sam teoretski fizičar, zapravo sam izračunavao stvari koje se rade u eksperimentima u GSI-ju i CERN-u. Dakle, uglavnom sam se fokusirao na nuklearnu fiziku i fiziku teških iona.

Bio sam na postdoktorskom studiju u Francuskoj, tako da sam u osnovi radio standardno naučno područje, zatim doktorirao u Frankfurtu, zatim otišao u Francusku na postdoktorski studij i dobio ponudu da se vratim u Frankfurt i koordinirao postdiplomsku školu nekoliko godina. To je  bila dobra ponuda jer je  još uvijek bila akademska zajednica, još sam mogao malo istraživati i to je bila sjajna pozicija.

Osnovao sam kompaniju koja se zove Science Birds i ono što mi zapravo radimo je komuniciranje nauke na svim kanalima. Dakle, vodimo vlastite programe, izvodimo programe za kupce, a ideja je da nauka dopre do javnosti u bilo kojem obliku i na bilo koji način.

U fizici se može raditi gotovo sve. Možete ili ostati u akademskoj zajednici, što vrijedi za otprilike 10% ili tako nešto, tako da samo 10% ljudi koji doktoriraju završi dugoročno u akademskoj zajednici. To uvijek ovisi o tome u kojem ste području fizike ili nauke, ali otprilike 10%. A svi ostali odlaze na neko drugo mjesto. Idu u industriju, bave se industrijskim dizajnom, automobilima i vozilima, mogu voditi osiguravajuća društva, mogu pomagati u bankama, baviti se konsaltingom, fizičari će završiti gdje god vam treba neka vrsta analitičkog razmišljanja.

Connect Meeting je sjajna ideja i sjajan sastanak i sjajan projekt. Ideja je okupiti ljude iz cijelog zapadnog Balkana kako bi razgovarali o nauci, naučnoj komunikaciji, društvu i načinu na koji nauka međusobno djeluje i to je stvarno sjajno mjesto za dobivanje novih ideja, otići tamo i razgovarati o stvarima o kojima nikada niste razmišljali, pa to je zaista odlično mjesto  i trebali biste i vi doći.

Naravno da bi DAAD (najveća svjetska organizacija za međunarodnu razmjenu studenata i istraživača) trebao nastaviti finansirati program, jer stvarno ima uticaja. Provodimo Connect od 2017. svake godine i on je sve šireg obima i uključuje nove ljude. Imamo veliki broj alumnista koji vode istraživanja u Njemačkoj, BiH, Hrvatskoj, Srbiji i tako dalje, tako da je zaista sjajan projekt koji ima ogroman uticaj u regiji, ali i na vezu između Njemačke i Zapadnog Balkana.

 

Primjedbe

Popularni tekstovi

Šta treba znati o Q groznici?

Pametni beton antičkih Rimljana omogućio trajnost njihovih građevina

Fizika i hemija majoneze