Quantum of Science

Tetraetil olovo je organsko-olovni spoj, a riječ je o aditivu za gorivo, koji se počeo dodavati benzinu početkom 1920-ih kao patentirani pojačivač oktanskog nivoa koji je omogućio znatno povećanje kompresije motora. Aditiv je razvio hemičar Thomas Midgley, za General  Motors, koji ga je patentirao. Ovaj aditiv se dugo koristio, dok nije izmišljen bezolovni benzi i na kraju benzin s dodakom tetraetil olova izbačen. Više od 20 godina nakon što su britanski dužnosnici zabranili olovno gorivo za automobile, olovo iz ove istorijske upotrebe benzina još uvijek ostaje u zraku u Londonu. A vjerovatno i u našem regionu i drugdje u svijetu. Atmosferske koncentracije otrovnih onečišćenja znatno su pale u Evropi i SAD nakon što je krajem 1980-ih smanjena upotreba olova kao aditiva za benzin. No, Eléonore Resongles i Dominik Weiss s Imperial Collegea u Londonu i njihov tim otkrili su da staro olovo u zraku i danas utječe na kvalitet zraka u britanskoj prijestolnici. Naučnici su analizirali hemi...

Šta bi bilo kada bi bilo? Kada upotrebljavamo fosilna goriva - derivate nafte i ugalj, obično ih sagorijevamo i pri tome nastaje ugljendioksid, koji odlazi u atmosferu te se na taj način povećava koncentracija ovog stakleničkog gasa, tj. njegov udio u sastavu vazduha. Sa povećanjem koncentracije ugljendioksida se postepeno povećava i globalna temperatura naše planete, jer je ovo gas  koji, prosto rečeno, "zadržava toplotu" te od atmosfere naše jedne, jedine planete pravi neku vrstu staklenika. Naravno, efekat staklenika je koristan: on održava temperaturu na Zemlji povoljnom za život, ali, sa povećanjem koje bilježimo, postoji velika opasnost da upotrebom neobnovljivih izvora energije - fosilnih goriva - ugrozimo opstanak sebe samih. Šta ako bismo mogli taj isti ugljendioksid ponovo pretvoriti u naftu? Šta ako bi neobnovljivi izvori energije postali obnovljivi? Naučnici pokušavaju stvoriti vještačku fotosintezu: proces u kojem bi se atmosferski ugljendioksid fiksira...