Postovi

Istaknuti post

Emisije ugljičnog dioksida iz fosilnih goriva remete radiokarbonsko datiranje

Slika
  Povećanje količine ugljičnog dioksida u atmosferi Zemlje ima i jedan dodatni efekat:   izgaranje fosilnih goriva službeno je promijenilo sastav izotopa ugljika u zraku sjeverne hemisfere Zemlje dovoljno da poništi koristan signal testiranja nuklearnog oružja. To bi moglo predstavljati problem arheolozima, jer moderni predmeti sada izgledaju kao predmeti s početka dvadesetog vijeka u smislu radiokarbonskog datiranja. Razvoj znači da forenzičari više neće moći koristiti radiokarbonske datiranje za precizno određivanje starosti materijala kao što su slonovača, antikviteti i vino. Udio radioaktivnog ugljika-14 u atmosferskom ugljičnom dioksidu povećao se nakon što je testiranje nuklearne bombe proizvelo višak C-14 1950-ih i 1960-ih, ali sada pada ispod predindustrijskih razina. Ovaj pad uglavnom je posljedica povećanih emisija fosilnih goriva, koja sadrže ugljik, ali ne i C-14. To ima posljedice za radiokarbonsko datiranje. Radiokarbonsko datiranje je, podsjetimo,   metoda koja daje

Asilomar konferencija: regulacija biotehnologije

Slika
  Kako biste vi reagovali da otkrijete nešto čudesno, nešto   što pomjera granice nauke, a shvatite, preneraženi, da bi to u pogrešnim rukama moglo biti i opasno? Da li biste obustavili svoje istraživanje? Puno naučnih otkrića ima i svoju tamnu stranu. Sjetimo se samo atomske energije. Nauka ide ispred regulativa, a pravila i legislative kaskaju za naučnim istraživanjima. No, jedan je naučnik stvarno obustavio svoj rad dok se ne napravi okvir za regulaciju onoga što je otkrio. Piše: Jelena Kalinić PAUL BERG, BERGOV KOMITET I KONFERENCIJA U ASILOMARU - o značaju veze nauke, politike i prava Paul Berg, američki biohemičar sa Stanforda, „otac“ je rekombinantne tehnologije. To je tehnologija koja omogućava spajanje različitih sekvenci genetičkog materijala, vještačku rekombinaciju DNK. Ovo je osnova GMO tehnologije danas – ubacivanje gena strane vrste u neke organizme koje je mnogim ljudima poboljšalo kvalitet života. Ubacivanjem   gena za humani insulin u mikroorganizme spašavaju se

Suza princa Ruperta, ili kako se kalilo staklo

Slika
F ascinantno je koliko je istorije, nauke i nepoznanica skriveno pod okriljem jedne (obične) kapi. Istina, nije riječ o kapi vode, već o kapi rastopljenog, a zatim naglo ohlađenog stakla. Pa, krenimo s pričom... Neki je zovu Pruskom, drugi pak Nizozemskom suzom, ipak najrašireniji naziv za ovu neobičnu tvorevinu je suza princa Ruperta, pri čemu se misli na princa Ruperta od Rajne, vojvodu Cumberlanda (17.12.1619.-29.11.1682.), njemačko-engleskog vojnog oficira, admirala, naučnika i kolonijalnog guvernera. Upravo je on staklenu kap ili suzu, kako se često opisuje, donio u Britaniju 1660. godine kako bi bila detaljnije proučena. Nepoznato je kada je prvi put izrađena. Postoje indikacije da su već stakloduvači Rimskog carstva znali za nju. Prvi zapisi o pravljenju ove fascinantne kapljice potiču iz 1625. godine, a opisuju njenu izradu u Mecklenburgu, pokrajini Sjeverne Njemačke, odakle se slala u ostatak svijeta kao ekscentrični proizvod zanatskog umijeća. Otad, pa sve do danas pobuđuje

Sintetički embriji miša

Slika
Naučnici su po prvi put stvorili mišje embrije u laboratorijiu bez upotrebe jajašca ili sperme i posmatrali ih kako rastu izvan materice. Kako bi postigli ovo, naučnici su koristili samo matične ćelije i rotirajući uređaj ispunjen staklenim bočicama. Eksperiment, opisan u izvještaju objavljenom 1. avgusta u časopisu Cell , pod naslovom  „ Post-Gastrulation Synthetic Embryos Generated Ex Utero from Mouse Naïve ESCs "  odvijao se u posebno dizajniranom bioreaktoru koji služi kao umjetna materica za razvoj embrija. Unutar uređaja, embriji plutaju u malim čašama s otopinom ispunjenom hranjivim tvarima, a sve su čaše zaključane u rotirajući cilindar koji ih održava u stalnom pokretu. Ovaj pokret simulira kako krv i hranjive tvari teku u posteljicu. Uređaj također replicira atmosferski tlak maternice miša, navodi se u saopštenju Weizmannova instituta za nauku u Izraelu, gdje je istraživanje provedeno. Naučnici su primijenili hemijski tretman mišjih matičnih ćelija koji ih je „rese

Naučnici odredili kada su nastale toplokrvne životinje

Slika
Umjetnička rekonstrukcija pretka sisara Kayentatheriuma, člana evolucijske loze sisavaca koji je živio na području današnje Arizone tijekom ranog jurskog razdoblja. Vidi se kako izdiše vruć zrak u hladnoj noći, nagovještavajući endotermiju, Luzia Soares/Handout Naučnici su sada izgleda tačno odredili momenat kada su naši najraniji preci evoluirali u toplokrvne životinje, a to se dogodilo mnogo kasnije i daleko brže nego što su istraživači očekivali. I otkriveno je posve neobično - zahvaljujući proučavanju građe unutrašnjeg uha nekih fosila.  Ovo otkriće smješta evoluciju toplokrvnosti sisara prije otprilike 233 miliona godina, što je 19 miliona godina ranije u prošlost nego što su naučnici prije mislili. Minijaturni kanali u unutrašnjem uhu sadrže gusti, viskozni fluid, koji se naziva endolimfa, a koji dodiruje i nadražuju sitne dlačice u uhu kako se kreće. Dlačice su inervirane i prenose signal o kretanju endolimfe u mozak. To je zapravo čulo ravnoteže koje nama i drugim životinjama p

Uloga DNK i RNK u sintezi bjelančevina

Slika
Zamislite da je DNK, dezoksiribonukleinska kiselina, knjiga. I to ne bilo kakva knjiga – to je knjiga instrukcija za stvaranje osobina.  Osobine su sve ono što spada u opis nekog živog bića – plave oči, smeđe oči, oblik uha, boja kose, boja kože, spol, mršavost, debljina i još mnogo toga. Zapravo, naše osobine ovise o bjelančevinama koje naše tijelo stvara, a bjelančevine su dugi lanci aminokiselina koje su povezane peptidnom vezom. Kakve veze imaju bjelančevine i DNK? DNK ima određene dijelove, sekvence azotnih baza koje kodiraju bjelančevine. Te sekvence DNK zovemo geni .  Tako, neki gen, tačnije više gena kodira bjelančevinu koja ima utjecaja na boju očiju.  Drugi gen kodira bjelančevinu koja utječe na boju kose.  Treći gen kodira bjelančevinu insulin, koja je važna za promet šećera u organizmu.  Četvrti kodira kolagen, bjelančevinu koja je važna za strukturu kože.  Peti kodira miozin, bjelančevinu koja gradi mišiće.  Čak nekoliko gena stovremeno utječe na osobinu ko

Dinosauri (bar neki) su imali i "pupak" - ali to ne znači da su se rađali

Slika
Naše viđenje dinosaura se već decenijama mijenja. Napušta se slika dinosaura s krljuštima, jer sada imamo dokaze da su neki imali perje. Neki su izgleda bili i toplokvni. A neki su imali pupak.  Paleontolozi su otkrili najstariji pupak poznat nauci - i prvi ikad pronađen na dinosaurusu koji nije ptica - na 125 miliona godina starom fosilu primjerka iz roda Psittacosaurus ("papagajokljunoliki" dinosauri, jer su imali kljun nalik papagajskom)  koji je živio tokom razdoblja krede (prije 145 do 66 milijona godina). Naučnici su uočili dugačak, tanak trag pupčanog ožiljka kada su izložili fosil koncentrisanoj zraci laserskog svjetla zvanoj laserski stimulisana fluoroscencija ( laser-stimulated fluorescence - LSF) . Ožiljak je blagi neusklađeni uzorak kože i ljuskica na abdomenu dinosaura i reptilski je ekvivalent pupku sisavca. Zove se umbilikalni ožiljak. Za razliku od viviparnih (oni koji serađaju žive, a ne izlijegaju iz jaja) sisara, koji hranjive tvari dobivaju iz placente/pos