Quantum of Science

    NASA-in Double Asteroid Redirection Test, DART je misija koju tako željno iščekujemo i koja bi mogla biti klica nečega što bi jednog dana moglo spasiti našu planetu i nas. Svako malo dobijemo vijest kako neki asteroid ide prema nama i da će „za dlaku“ promašiti Zemlju ili da jeveć prošao.   I mogućnosti da nas jedan udari, nisu baš male. Ok, male su, ali se ipak može dogoditi i ako se dogodi – sve ovisi o veličini objekta iz svemira i mjestu gdje bi udario. Ako udari manji „kamenčić“, to i dalje ne znači da smo spašeni   - udar može donijeti kataklizmičke posljedice, poput razornih cunamija. DART je prvi pokušaj čovječanstva da promijeni kretanje nekog nebeskog tijela koje dolazi iz svemira tako što će skršiti letjelicu od pola tone u njega.   Prvo treba naglasiti da asteroid na koji DART cilja nije prijetnja Zemlji, ali je super za vježbanje. DART treba udariti u Dimorphos, koji je manji pratilac asteroida Didymos. Sudar bi se trebao dogoditi u ranim jutarnjim satima u u

Maska iz Sutton Hoo, Britanski muzej Istorija Britanskih ostrva je istorija asimilacija i miješanja različitih genofondova, populacija i kultura. Kao uostalom, i druga područja svijeta, uključujući naš Balkan. Jer nisu došli Stari Slaveni na pusto tlo. Na Britanskim ostrvima to je izgledalo ovako - autohtoni Kelti (plemena Brita i druga)-Anglosaksonci-Vikinzi/Normani. Međutim, sada razumijemo malo više o germanskoj, odnosno anglosaksonskoj populaciji ovog područja - izgleda da nisu došli kao male grupe ratnika i pljačkaša, nego se radilo o obimnijim migracijama. Anglosaksonska germanska plemena su počela dolaziti na Britanska ostrva oko 5. vijeka naše ere. Sam naziv Anglosaksonci se počeo koristiti oko 8. vijeka kako bi se razlikovala germanska plemena i nacije kontinenta i ona na ostrvima. Dosta anglosaksonskih artefakata  pronađeno je u nalazištu Sutton Hoo, o čemu možete pogledati i film The Dig . Genetički profil ljudi u južnoj i istočnoj Engleskoj radikalno se promijenio između že

  NASA-in svemirski teleskop James Webb pokazuje svoje mogućnosti svojom prvom slikom Neptuna. Ne samo da je Webb snimio najjasniji pogled na prstenove ovog daleke planete već njegove kamere otkrivaju ledenog diva u potpuno novom svjetlu. Najupečatljiviji na Webbovoj novoj slici je oštar pogled na prstenove planete – koji nisu viđeni   otkako je NASA-in Voyager 2 postao prva svemirska letjelica koja je posmatrala Neptun tokom preleta 25. avgusta 1989. Uz nekoliko svijetlih, uskih prstenova, Webb slika jasno pokazuje Neptunove slabije trake prašine. „Prošle su tri decenije otkako smo posljednji put vidjeli ove blijede prstenove, a ovo je prvi put da smo ih vidjeli u infracrvenom spektru", primjećuje Heidi Hammel, stručnjakinja za Neptun koja radi   za Webb. Webbova iznimno stabilna i precizna kvaliteta slike dopušta da se ovi vrlo slabi prstenovi otkriju tako blizu Neptuna. No, ovo baš  nije tačno - prstene smo vidjeli i 2003. pomoću Keck teleskopa  (Hawaii)  i to je izgledalo

  Poremećaj pažnje sa hiperaktivnošću, odnosno ADHD (prema engl. Attention Deficit Hyperactivity Disorder) poremećaj je u nervnom razvoju koji se očituje slabijom kontrolom impulsa i slabijom pažnjom. Obično se vezuje za djecu, ali u zadnje vrijeme javlja se sve više ljudi  kojima je ADHD dijagnosticiran nakon 25 godine (tridesete, čak četrdesete i kasnije). Ti ljudi često dobijaju različite dijagnoze, pa čak i pogrešne terapije - za depresiju, anksioznost, uzimaju stabilizatore raspoloženja. Najveći je problem što kod nas u regionu ima malo specijalista za ADHD uopšte, a kamoli za ADHD odraslih, tek je u Hrvatskoj situacija mrvu bolja nego u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori.   Iako se o ADHD-u sve više priča i jedan je od najistraživanijih poremećaja u posljednjih 15-tak godina, i dalje se veliki dio stručnjaka ne bavi njime, a jedan dio njih čak ne priznaje postojanje ADHD-a kao poremećaja. Često se smatra i kaže „pa svi su malo dekoncentrisani, pa svi su nemirni, nije to

  Kada je rover Perseverance krenuo na Mars, sa sobom je odnio i jedan mali, ali vrlo bitan uređaj, MOXIE. MOXIE može stvarati kisik i naučnici su 31. avgusta iznijeli podatke o tome kako uređaj radi u različitim uslovima.   Dokazano je da je sinteza kisika na Marsu, makar u malim skalama, moguća, i mnogi se pitaju da li je ovo početak teraformiranja Marsa. Ugljični dioksid u atmosferi Marsa osnova za dobijanje kisika Atmosfera Marsa je potpuno drugačija od Zemljine atmosfere i zapravo pomalo podsjeća na ranu Zemlju. U njoj ima oko 96% ugljičnog dioksida, 2.6 % molekularnog dušika, 1.9 % argona, 0,16 % molekularnog kisika (O2) i 0,06 % ugljičnog monoksida. Suprotno tome, Zemljina atmosfera se većinski sastoji od dušika, oko 78%, te oko 21% kisika. Ovo znači, da ako bi jednog dana ljudi, nekim čudom, ipak krenuli stvarati kolonije na Marsu, bio bi potreban odgovarajući izvor kisika. To je moguće postići putem elektrolize ugljičnog diokida. NASA je objasnila da MOXIE zagrijava Marsov

Kada vam ministar ili ministrica nečega na TV priča o "visokovibrirajućoj vodi", pomoćnici ministara idu na poklonjenje spomeniku pseudonauke zvanom Tuneli Ravne/Piramida  Sunca Visoko, onda znate da vam je država zaozbiljno u problemu.  Zanemarimo političare i birokrate, oni vrlo često nisu tu da misle, osvrnimo se na na samu "visokovibrirajuću vodu" jer je to termin koji moderna nauka ne poznaje niti je opisan u klasičnim udžbenicima hemije i biologije. Ali šta znaju udžbenici, ta oni su tek glasila korumpiranih naučnika koji kriju velike istine od nas! U postpostmodernom svijetu fensi riječi su "drevno", organsko", "frekvencija", "vibracija", "energija". To je nešto što nas povezuje, navodno, s nečim izvornim, nekom mudrošću koju je čovječanstvo zaboravilo. Svi bismo da smo mudri, zar ne? Ne želimo biti glupi. Nažalost, dosta ljudi u težnji da nađe mudrost ispadne glup. Neki i umru a da nisu otkrili da su glupi. Ove ma