Quantum of Science

U dosta kultura postoje mitovi o vampirima - bića koja žive noću, stanuju u kovčezima, piju ljudsku krv i zavode. Moć ovih stvorenja iz narodnih predaja ne prestaje da fascinira ljudski rod - čeznemo za njihovom snagom, moćima, jakom seksualnošću i dominacijom. Od Polidorijevog Vampira, preko Nosferatua, filma Glad sa Davidom Bowiem, priča o Van Helsingu, Underworlda , Intervjua sa vampirom do Buffy, Od sumraka do zore,   Sumrak sage, Jarmushovog filma Samo ljubavnici preživljavaju  i čega sve ne - priželjkujemo da smo besmrtni i predivni na taj bolesni način. Koje su osnovne osobine vampira: 1. imaju snažne očnjake; 2. piju svježu krv; 3. ne podnose svjetlost.  Iz filma "Samo ljubavnici preživljavaju" Dakle, da li vampiri postoje? Slijepi miševi iz porodice Desmodontinae koji žive u Južnoj i Centralnoj Americi su osvjedočeni vampiri - krvosasi. Jedan od njih, Desmodus dracuale , ima i naučno ime u čast drakule, ali ova vrsta je izumrla. Desdomus s

Radeći tekst za  o neandertalcima ,  upitala sam dr. Ivora Jankovića sa Instituta za antropologiju u Zagrebu da mi objasni kako danas treba posmatrati ove homine - kao vrstu, kako smo mi učili na fakutetu, ili kao podvrstu naše vrste, kako se sve ćešće spominje u naučnim krugovima. Pitanje taksonomske pripadnosti neandertalaca je kompleksno, ali sekvencioniranje genoma neandertalaca i veliki pomaci u genetičkoj antropologiji, posebno radovi dr  Svante Pääboa i tima oko njega  te niz prethodnih radova antropologa poput Freda H. Smitha,  Erika Trinkausa i Guntera Bräuera pružaju drugačiju sliku neandertalaca. Kako u tekstu za VoA nije bilo dovoljno prostora za sve ovo, ovdje prenosim ono što mi je dr Janković napisao u mailu. Autor dr Ivor Janković, Institut za antropologiju, Zagreb Neandertalci su izazivali pažnju znanstvenika, ali i javnosti još od vremena kad su po prvi puta prepoznati njihovi kosturni ostaci, još davne 1856. godine, na nalazištu Kleine Feldhofer Gr

Izvor ilustracije:  https://www.dundee.ac.uk/news/2018/neanderthal-brought-back-to-life-with-help-from-dundee-expert.php Ovaj tekst je prvobitno bio objavljen na Glasu Amerike .  Nedavno je otkriveno da su ostaci jedne kosti iz spilje Denisova u Sibiru pripadali djevojčici od 13 godina , koja je prva generacija miješanja dvije nama srodne grupe ljudi – neandertalaca i denisovaca. „Denny“, kako su naučnici nazvali djevojčicu, prvi je fosilni dokaz ovakvog miješanja u prvoj generaciji.   Već je od ranije poznato da je bilo miješanja između modernih ljudi i neandertalaca, ali i modernih ljudi i denisovaca te ovo baca novo svjetlo na evoluciju današnjih ljudi. Međutim, mi još uvijek znamo vrlo malo o tim izumrlim grupama sa kojima smo u bliskom srodstvu. Još uvijek imamo diskriminatorni stav prema ovim srodnicima te, iako smo mi, neandertalci i denisovci, pripadnici istog roda Homo – čovjek i premda smo do prije nekoliko desetaka hiljada godina bili savremenici, živjeli pon

Posljednji stadij aerobne respiracije se zove o ksidativna fosforilacija i tu se energija za fosforilaciju ADP-a u ATP dobija preko aktivnosti lanca prenosa elektrona. U suštini, to je lanac reakcija oksidacije i redukcije u kojima jedinjenja koja se lako mogu reverzibilno oksidirati i reducirati prenose jedna na drugo elektrone. Da podsjetim na post iz serije postova o fotosintezi : oksidacija je svako gubljenje elektrona, a ne samo primanje kisika, dok je redukcija svako primanje elektrona. Također, dodavanje vodika je također redukcija (sjetimo se da NAD i FAD primanjem vodika postaju redukovana jedinjenja). Oksidativna fosforilacija se dešava na unutrašnjoj membrani mitohondrija. Mitohondriji imaju naboranu membranu koja ovim organelama daje veliku površinu za odvijanje biohemijskih reakcija.  Reducirane forme NADH i FADH  predaju svoje vodik i to tako da se odvajaju kationi vodika (H+) i elektroni e-. Sjećate se - NADH i FADH su nastali u Krebsovom ciklusu. La

I tako, u ovoj maloj priči o respiraciji zajedno smo došli i do Krebsovog ciklusa ili ciklusa limunske kiseline. Ovo je možda najomraženija lekcija svih studenata koji imaju posla sa ovim dijelom znanja.  Mala remarka vezana za otkriće Krebsovog ciklusa 10. juna 1937. godine Hans Krebs šalje svoj rad o otkriću mehanizama procesa respiracije časopisu Nature . I šta se dogodi? Nature ga odbije sa objašnjenjem da imaju već hrpu radova za objavljivanje i da to pošalje nekom drugom. Krebs nije časio ni časa i elaboriranu dugu verziju opisa metode i eksperimenata koji su ga doveli do razumijevanja ovog procesa šalje časopisu Enzymologia , gdje će rad i biti objavljen pod naslovom  "The Role of Citric Acid in Intermediate Metabolism in Animal Tissues". Dakle, šta je taj ciklus limunske kiseline? To je jedan zatvoren, enzimatski kontrolisan put biohemijskih reakcija u kojima nastaje pogonsko gorivo stanica - ATP. I još neke stvari. Ovdje se dešavaju neke

Iduća faza u procesu respiracije tj. staničnog (ćelijskog) disanja je oksidativna dekarboksilacija piruvata, poznata još i kao "link reaction". Pokušaću objasniti šta stoji iza ovih "teških riječi". Molekule pirogrožđane kiseline (piruvata) u ovoj faze ulaze iz citoplazme (ili, preciznije rečeno, citosola) stanice u mitohondrije. Ovaj ulazak piruvata se odvija procesom koji je poznat kao aktivni transport . Naziv "aktivan" ovaj tip transporta je dobio zbog toga što energija u ovom procesu troši . Naime, molekule se kreću kroz membrane stanica i organela, kao u ovom slučaju i to sa mjesta gdje ih ima manje, na mjesto gdje ih ima više. Pokušajte zamisliti to ovako: vi stojite na tramvajskoj stanici, na kojoj nema puno ljudi i nailazi prepun tramvaj. Da biste ušli u njega, morate uložiti energiju - morate se "ugurati". U matriksu mitohondrija se molekulama pirogrožđane kiseline  dešavaju sljedeće stvari: -dekarboksiliraju se (gube

Dakle, respiracija je proces u kojem organske molekule koje unosimo ishranom služe kao gorivo za organizam. To se kod nas u literaturi uglavnom naziva ćelijsko ili stanično disanje, a u engleskom jeziku postoji distinkcija između breathing i respiration: Molekule koje unesemo u organizam - prije svega, ugljeni hidrati i masti, a ponekad i bjelančevina tj. aminokiseline - se razbijaju pomoću enzima, ali postepeno. Pri tome se oslobađa potencijalna energija koja služi za sintezu ATP-a.  Glavno "gorivo" stanica je uglavnom glukoza - grožđani šećer, a neke stanice koriste i druge molekule. Međutim, kada bi se razlaganje glukoze odvijalo naglo, tu bi se oslobodila velika količina i to bi moglo biti veoma nezgodno za živa bića. Kada trčimo, ugrijemo se - ali tu se dešava postepeno oslobađanje nergije. Zamislite da se još više energije oslobodi - toplota bi denaturalizirala proteine živog organizma. Razlaganje glukoze se odvija u 4 etape, koje imaju prilično kompli