Postovi

Prikazuju se postovi od srpanj, 2018

Organske molekule na Enceladu

Slika
Encelad ili Enkelad je prirodni Saturnov satelit, a, prema nekoliko istraživanja u proteklom periodu, možda je i najizgledniji kandidat za život i dokaz mogućnosti postojanja vanzemaljskog života. Naravno, kada naučnici ovo kažu, oni zapravo ne misle da je neko nebesko tijelo zaista dom vanzemaljaca – samo kažu kako postoje neki uslovi potrebni za život ili barem za život kakvog mi znamo. Kada su naučnici, pomoću letjelice Cassini, prije nekoliko godina otkrili neobične pojave na ovom mjesecu, nastavili su istraživati u potrazi za nekim znakovima koji bi upućivali na postojanje uslova za život na Enceladu. Pokazalo se da u atmosferi Encelada ima molekularnog hidrogena, čije je prisustvo rezultat hidrotermalne aktivnosti. Iznad polova, posebice južnog pola Encelada, primijećena je neobična pojava, koja je ponajviše ličila na neku vrstu isparenje te su naučnici odlučili pobliže istražiti sastav i porijeklo ove pojave. Cassini je prošao kroz ta isparenja i prikupio uzorke, nepo

Rekord Jupitera: 79 prirodnih satelita

Slika
Jupiter, izvor: NASA/JPL/University of Arizona Jupiter je zvanično rekorder Solarnog sistema po broju prirodnih satelita - nedavno su astronomi otkrili 10 novih, manjih mjeseca oko ove planete te danas broj Jupiterovih satelita iznosi 79. Od ovih 79, 63 imaju dijametar manji od 10 km i otkrivani su u periodu od 1975. do danas. Inače, napoznatiji Jupiterovi mjeseci su oni koje je otkrio Galileo Galilej: Io, Europa/Evropa, Ganimed i Kalisto . No, ovi novootkriveni mjeseci, premda su malog prečnika, itekako su značajni za naučnike - oni, naime, pričaju priču o istoriji Solarnog sistema. Primjerice, jedan dio ove priče je i da su ovi mjeseci nastali u kolizijama nakon formiranja Jupitera, prije nekih 4 milijarde godina. Dakle, ovi mjeseci nisu fromirani zajedno sa Jupiterom, nego su ostaci sudari, a gravitacija ove džinovske planete ih je "zarobila". Svi novootkriveni mjeseci su veoma mali, prečnika od 1 do 3 km. Gotovo da možemo zamisliti Malog princa na neko

Ledena zamka za neutrina

Slika
IceCube Observatory Detektor čestica na Južnom polu je u julu 2018. detektovao jednu neuhvatljivu česticu, neutrino, iz izvora daleko od nas – iz udaljenog blazara.  IceCube Neutrino Observatory, kako se zove ovaj detektor, zapravo je ogroman blok savršeno čistog, kristalnog leda, okružen senzorima i namijenjen je detekciji kozmičkih zraka. Izvori kosmičkog zračenja su različiti – od Sunca i nama bliskih objekata, do objekata koji se nalaze jako daleko od nas i predstavljaju misterij. Problem sa detekcijom neutrina, koji čine velik dio ovog misterioznog kosmičkog zračenja, leži u tome što ove čestice nemaju naboj, prolaze korz materiju, magnetsko polje Zemlje ih ne skreće te ih je jako teško detektovati.Dobra stvar sa neutrinima je to što se kreću praktično pravolinijski te se pomoću njih može odretiti i izvor zračenja.  Poneki od ovih neutrina dospije i do IceCube i udari u njene senzore, proizvodeći tak sudare u kojima nastaje jedna druga čestica – mion.

Koji su to geni najviše istraženi?

Slika
izvor ilustracije:geneticliteracyproject.org Ljudski genom ima, prema radu iz 2014. godine , oko 19 000 gena (a procjene idu i do 20 000 -21 000), koji kodiraju oko 100 000 proteina. Od tih 19 000, nekih 100 gena su top-geni za istraživanje i oko četvrtine radova iz ove oblasti se odnosi na te gene. Od ovih 100 gena, postoji 10 koji su se pojavili kao objekt istraživanja nekih 40 000 radova. Pretraga u tražilici Nature.com na tag " TP53 ", što je, kako ćemo vidjeti, apsolutno najistraživaniji gen (i ne samo u našem genomu) daje 5865 rezultata. Pretraga za p53, proizvod tog gena, daje preko 24 000 rezultata.  Međutim, ovo također znači i to da mi zapravo vrlo malo znamo o ljudskom genomu i genima - hiljade i hiljade gena jedva da su istražene i čekaju svojih pet minuta . Kao što postoji moda i pomodnost u sferi odijevanja i šminkanja, tako postoji i pomodnost u istraživanju gena. U nekom razdoblju, neki gen naučnicima bude naročito interesantan ili imaju sreds

Jezero ispod površine Marsa?

Slika
Mars je u popularnoj kulturi odavno simbol za vanzemaljski život, a odnedavno o njemu razmišljamo i kao o „Zemlji 2“ zbog ideja o terifikaciji i naseljavanju ove planete. Međutim, život kakav mi poznajemo nije moguć bez vode i stoga su istraživanja Marsa, pogotovo ona astrobiološke prirode, fokusirana na potragu za vodom. Ova potraga traje već nekoliko decenija. Hidrologija našeg susjeda, Marsa, još je nedovoljno shvaćena. Naučnici već decenijama pokušavaju pronaći uvjerljive dokaza da na „crvenoj planeti“ voda postoji u nekom obliku, ali, često se ispostavi da ta voda nije u obliku u kakvom se nalazi na Zemlji, dostupna živim organizmima. Još je 1987.  Stephen Clifford sa Planetary Science Institute predložio hipotezu o postojanje tekuće vode na Marsu. Međutim, sad smo dobili najuvjerljiviji dokaz da vode, doduše ispod površine planete i najvjerovatnije veoma slane, na Marsu ipak ima. Upravo je otkriveno kako ispod južne polarne kape Marsa, ispod područja nazvanog Pl

Vruće je, a šta da se o tome misli?

Slika
Vremenske prilike i kako one utiču na zdravlje, uključujući tu i mentalno funkcionisanje, jedna su od vječitih tema koje izazivaju zanimanje i laika i stručnjaka. Oni koji malo dublje zariju nos u studije koje se bave tim odnosima brzo će uvidjeti da postoji veliko šarenilo metodoloških pristupa [1] , dok su mehanizmi pretpostavljenog djelovanja vremenskih uslova uglavnom nejasni, a ni ti efekti, kada ih ima, nisu jednosmisleni kada se porede različita zdravstvena stanja [2] . Ljeto s izvjesnim zakašnjenjem dolazi u naše krajeve, i premda se očekuje još kiša, vrućine izgleda da neće izostati. Za one čije mentalno zdravlje je narušeno određenim stanjima, naročito je zanimljiva jedna australska studija čiji autori su pratili zdravlje korisnika usluga službi mentalnog zdravlja tokom toplotnih valova [3] . Iako su obuhvaćeni skokovi temperature koji su prelazili i 44°C, podaci su nedvosmisleno pokazali da stopa bolničkih prijema u ovoj populaciji naglo raste već na pragu od 26.

Slatke veze

Slika
Zašto je nešto slatko? Zašto je nešto slađe, a nešto drugo manje slatko?  Jedinjenja koja često u svakodnevnom životu zovemo "šećeri", a precizniji naziv za njih bi bio ugljikohidrati (karbohidrati), nisu uvijek slatka. Recimo, skrob nećemo baš opisati kao sladak, iako je "šećer", dok ćemo saharazu ocijeniti kao slatku. Glukoza i fruktoza će nam biti manje slatke od saharoze, ali će nam neka jedinjenja, koja uopšte ne spadaju u ugljikohidrate, biti slatka. Neki aldehidi, ketoni i alkoholi imaju sladak okus. Jedna od najslađih tvari nije ugljikohidrat nego jedan oblik guanidinoacetatne kiseline po imenu lugdunam. Lugdunam, nazvan tako prema latinskom imenu za Lion - Lugdunum - razvijen je na Univerzitetu Lion 1996. godine i 220 000x je slađi od saharoze. Ipak, okus slatkog obično vežemo upravo za ugljikohidrate.  Sem toga, za slatko bi mogli reći da je najstariji okus te da ima dugu evoluciju, jer je čak kod bakterije Escherichia coli utvr

Tajne dugovječnosti hrastova

Slika
U mjestu Manthorbe u Engleskoj raste hrast za koje se procjenjuje da je star oko 1000 godina. Zove se Bowthorpe oak i nalazi se u Bowthorpe Park Farm. Čak je ušao i u Guinnessovu knjigu rekorda. To je najstariji engleski hrast i ujedino jedno od najstarijih debala na svijetu.  U Kaliforniji, u mjestu Temecula  raste Pechanga Great Oak Tree, vrsta Quercus agrifolia, za kojeg se procjenjuje da je star 2000 godine i vjerovatno je najstariji hrast ne samo u SAD, nego i u svijetu.  Hrastovi su drveće koje može živjeti i oko 500 godina, a ovo su rekorderi u kategoriji dugovječnosti. Naravno, nisu samo hrastovi ti koji žive dugo - još neko drveće, posebno vrste poput masline, bora, sekvoje, tise, smokve i ariša mogu živjeti veoma dugo.Drveće za koje je utvrđeno da je veoma staru su praktično živi spomenici i obično su na neki način zaštićeni, kao dio pejsaža.  Genetička analiza jedne vrste hrasta ( Quercus robur ) je pokazala kako je ova dugovječnost rezultat postojanja

Probirljivost i gadljivost

Slika
Ako ste mislili da su majmuni tek majmuni i da im se ništa ne gadi, pogriješili ste. Manji rođaci čimpanzi, bonoboi ( Pan paniscus ), gube apetit ako im je hrana postavljena pored fecesa. U radu objavljenom u Philosophical Transactions of the Royal Society B , pod naslovom " Feeding decisions under contamination risk in bonobos " , pokazano je kako bonoboi reaguju slično nama ako im se hrana postavi uz potencijalni izvor infekcije.  Gađenje prema potencijalnom zagađenju hranu je mehanizam koji smo razvili kako bismo se zaštitili od zaraze i uopšte, izlaganja patogenima. Sam izraz gađenja na licu kod ljudi je vjerovatno nastao kao mehanizam upozoravanja drugih pripadnika skupine da je neka hrana lošeg okusa ili kontaminirana. Majmunima su ponuđeni čisti komadići jabuke, komadići prekriveni zemljom ili fecesom i banane koje su smještene na različitim udaljenostima od fecesa. Životinje su izbjegavale kontaminiranu hranu, dok je vjerovatnoća da će uzeti ponuđenu h

Dobrodošli u Megalaju!

Slika
Živimo u megalajanskom dijelu kvartara (Megalaja, eng. Meghalayan), tj. najmlađem dobu holocena - tako su geolozi klasificirali posljednjih 4200 godina razvoja Zemlje. Naziv "megalajansko doba" dolazi od naziva pećine u Indiji - Megalaya - iz koje potiče stalagmit na osnovu kojeg je pokazano da je ovo doba distinktno od drugih. Naime, utvrđeno je kako je prije oko 4200 godina došlo do mega-suša koje su trajale oko 200 godina i koje su izazvale kolaps ljudske civilizacije. Suše su, naime pokrenule velike migracije u području Egipta, Mesopotamije, Grčke te dolina Inda i Žute rijeke, jer je ljudska civilizacija tada već prošla fazu lovca-skupljača i počeo je razvoj poljoprivrede, koji je bio poremećen pojavom suše. Geološki periodi i doba, povećajte sliku Postojanje ovog doba usvojila je Međunarodna komisija za stratigrafiju (T he  International Commission on Stratigraphy -  ICS ) , tijelo čiji je zadatak ustanoviti standardnu i globalnu geološku hron

"Ispiranje" mozga

Slika
Source: David Whittle / Imagezoo Koliko sati spavate? 8? 9? 6 sati? Nakon ovog teksta ćete možda poželjeti odvojiti više vremena za spavanje.  Naime, nedostatak sna i premalo sna utiču na povećanje razine beta-amiloida, proteina u mozgu koji se povezuje sa nastankom Alzheimerove bolesti. Sam beta-amiloid je produkt metabolizma moždanih stanica, a molekule ovog proteina imaju tendenciju da agregiraju i stvaraju plak, karakterističan za kliničku sliku Alzheimerove bolesti.  2018. godine se pojavilo nekolo radova koji pokazuju upravo ovo.  U studiji, objavljenoj u PNAS ( Proceedings of the National Academy of Sciences ), pod naslovom "Beta-Amyloid accumulation in the human brainafter one night of sleep deprivation " (1), rađena je pozitronska emisiona tomografija na 20 osoba starosti od 22 do 72 godine. U ovoj studiji je pokazano kako razina beta-amiloida raste za 5% nakon svega jedne neprospavane noći. Kod pacijenata sa Alzheimerovom bolesti, procenat bet