Postovi

Prikazuju se postovi od lipanj, 2016

Mikroorganizmi koji "jedu" struju

Slika
Photo:  Yamini Jangir and Moh El-Naggar Električna energija je energija. Pomoću nje se može vršiti neki radi - možete skuhati ručak, upaliti sijalicu i tako te stvari koje već znate. Biljke stvaraju glukozu koristeći fotone. Heterotrofni, ne-fotosintetizirajući organizmi koriste energiju hemijske veze. Međutim, organizmi ne mogu koristiti struju, odnosno elektrone, kako bi živjeli. Osim...osim ako ste neka bakterija.   Stanice ne mogu koristiti elektrone kao izvor energije jer stanična membrana djeluje kao izolator koji sprječava protok elektrona - ono što mi nazivamo "struja". Međutim, biofizičari Yamini Jangir i Moh El-Naggar su našli dokaze da postoje stanice koje u svojoj membrani imaju specijalne proteine, a ovi proteini mogu propuštati elektrone, služeći kao neka vrsta "elektronskih kanala". Prostije rečeno, ove stanice mogu progutati elektrone.  Jangir i El-Naggar su krenuli u jedan stari napušteni rudnik zlata u Južnoj Dakoti, danas poznati

Kako dobiti zdraviju čokoladu

Slika
Nije nauka samo kvantna fizika i genetičko inženjerstvo. Ima nešto i u čokoladi. Veliki problem industrije čokolade je to što industrija ne može proizvesti visokokvalitetnu čokoladu sa smanjenim udjelom masnoće. To je jedan od zahtijeva, da ne kažem imperativa, modernog tržišta: ponuditi proizvod sa smanjenim udjelom masti kako bi se zadovoljili kupci koji vode računa o broju kalorija, a istovremeno očuvati bogatstvo ukusa i kvalitet.  Mnogo je  lakše proizvesti neki low-fat jogurt, puding i slično nego čokoladu. Čokolada koju mi obično jedemo, bez obzira koji je sadržaj kako-dijelova, ima 40-60% masti, porijeklom od kako-butera. Ova mast čini da čokoladna smjesa bude tečnija, glađa i da se ne stvaraju grudvice. Međutim, onda kada se sadržaj masti smanji ispod 36%, stvaraju se grudvice koje ne samo da kvare kvalitet čokolade, neko i začepe mašine koje se koriste u proizvodnji čokolade. Tečna čokolade postaje neprijatno gusta, grudvasta i poslijje, kada očvrsne, ta čokolad

Zombi-geni: genski ples smrti

Slika
Danas vas vodim u Zonu sumraka, u zonu između života i smrti, i zonu u kojoj živo nije živo, ali nije ni mrtvo. Dakle, malo zombijevskih aktivnosti DNK. Proučavanje umiranja nije nešto čime bi se većina nas bavila, ali postoje naučnici koji se bave upravo tim. Recimo, na "farmi leševa" negdje u Teksasu, meni se čini, proučavaju raspadanje leševa. Međutim ono što radi tim Petera Noblea sa University Washington u Seattle, a u kojem učestvuje i jedan naše gore list, Tomislav Domazet-Loso sa IRB, nadilazi horor-pričice i donosi bizarnost u ovaj naš predosadni svijet.  Sigurno ste čuli za neka vjerovanja, naročito u islamu, da kosa i nokti rastu određeno vrijeme nakon smrti? Takvo što bi podrazumijevalo da postoji neka aktivnost gena i nakon smrti, što do sada nije bilo poznato. Kada kažem "aktivnost gena" onda pod tim podrazumijevam odvijanje transkripcije, tj. postojanje procesa prepisivanja DNK na RNK, koja se onda translatiraju u proteine.  Te a

Zašto su prioni neurotoksični?

Slika
prion, izvor:  Eye of Science Stanley Prusiner se 1972. zainteresirao za grebež (scapie), jednu zaraznu bolest ovaca čiji uzrok niko nije znao. Do tada poznate infektivne bolesti su bile uzrokovane ili bakterijama, ili virusima te nekim protistima, a Prusiner je sumnjao da se kod grebeža radi o nekom virusu. Međutim, eksperimenti su sugerirali da ovu bolest izaziva nešto potpuno nepoznato nauci: bolest su uzrokovale infektivne čestice nađene u mozgu zaraženih ovaca, a koje nisu sadržavale niti DNK, niti RNK, kao kod RNK-virusa.  Ove čestice su sadržavale samo protein. Stanley Prusiner ih je nazvao "prioni", što je skraćenica za "protein infectious particles".  Premda su prioni identificirani po prvi put kod ovaca, mnogi drugi organizmi mogu biti inficirani nekom klasom priona. Prioni ponajviše napadaju nervni sistem, uništavajući na neki način nervne stanice, zbog čega se javljaju "rupe" u moždanom tkivu. Zbog toga su ove bolesti obično opi

Nastanak govora kod čovjeka posljedica sporijeg spolnog sazrijevanja

Slika
Kako je nastao jezik? Zašto govorimo? Kako se misao, makar to bila misao o pukom samoodržanju, pronalaženju hrane i skrovišta, pretvorila u jezik? Bez obzira da li ste malo više na strani Wittgensteinove teze kako je "moj svijet moj jezik" ili više na strani Sapir-Whorfove teze da je "moj jezik moj svijet", jasno je da se naš identitet, mada fluidan i protejski, formira upisivanjem u jezik.  Prvi glasovi koje dijete progovori su neka "m", "p" te vokali...kada želi pokazati da je gladno ili mu nešto treba, izraziti svoje osnovne, male-velike egzistencijalne potrebe. Možda je zbog toga u svim jezicima svijeta majka, jedna od prvih riječi koju dijeca obično izgovore, na "m". Naravno, ovo su samo neka moja nagađanje, ne kažem da je to tako.  Ipak, želim da primijetite jednu stvar: kod većine životinja proizvodnja neke vrste kontrolisanih zvukova je jako vezana za juvenilni period. Naravno, da se i odrasle životinje oglašav

Asocijalni miševi

Slika
"Mi nismo mi, nego mi i naš mikrobiom" , mantra je koju naučnici ponavljaju već nekoliko godina. Ipak, koliko zapravo bakterije utječu na živa bića? Prema nekoliko studija, mnogo. Ali, od svih tih studija, ova iz juna 2016., objavljena u Cell , naročito je zanimljiva.  Mauro Costa-Mattioli sa Baylor College of Medicine u Houstonu i njegov tim su istraživali miševe ( a šta drugo?) i poredili potomstvo majki koje su uzimale hranu sa visokim udjelom masti i potomstvo onih ženki miševa koje su se normalno hranile.  Ono što je interesantno je to kako je potomstvo ženki hranjenih sa mnogo masnoća bilo...ponešto asocijalno. Ti miševi su provodili manje vremena u interakciji sa drugim miševima. I ne samo to - ovi miševi su imali manji diverzitet crijevne flore u probavnom sistemu, a što je direktna posljedica ishrane. U mozgovima ovim životinja pronađeno je manje neurona koji proizvode oksitocin, "hormon sreće", koji ima utjecaja na socijalno ponašanje.

Terapija zamjene mitohondrija isuviše nepouzdana za kliničku primjenu?

Slika
Nije bilo tako davno da sam pisala o "tročlanom roditeljstvu" - metodi in vitro oplodnje u kojoj se od treće osobe  uzimaju mitohondriji (odnosno, nukleus oplođene jajne stanice se ubacuje u enukleiranu stanicu treće osobe) kako bi se omogućilo da embrion ne nosi mitohodrije sa mutacijama opasnim po život.  M itohondrije možemo naslijediti samo od majke, budući da spermatozoid pri ulasku u jajnu ćeliju gubi svoj „rep“, a upravo su tu smješteni njegovi mitohondriji. Dakle, svako od nas ima nuklearnu DNK smještenu u 23 para hromosoma (46 hromosoma) i to 23 hromosoma od majke i 23 od oca, ali i blizu 1% mitohondrijalne DNK izvan te centralne „gomile“ DNK, a koju nasljeđujemo isključivo od majke. Dakle, ako majka ima neki poremećaj mitohondija, ona i samo ona taj poremećaj može prenijeti na potomstvo.  Mitohondrijalna DNK sadrži gene, njih svega 37 (ostalih skoro 23.000 gena je smješteno u nukleusu ćelije), koji regulišu sintezu nekih enzima potrebnih za metabolizam

Kada je DNK loše nacrtana

Slika
Često su umjetnički prikazi molekule DNK netačni - nedavno je turski naučnik Aziz Sandžar upozorio na upravo jednu takvu ma novčanici od pet lira .  Kod nas su Pošte BiH izdale katastrofalno ružnu marku za godišnjicu 50 godina otkrića strukture DNK - umjetnički prestilizovana, neprepoznatljiva, bezobrazno netačna DNK izgledala je ovako: Svaka čast umjetničkoj slobodi, ali ovo je previše. Vrijedno svakog prezira jer je prezrelo nauku.  Međutim, osim ovakvih očigledno loših prikaza DNK, kako prepoznati loše nacrtanu DNK?  1. Ono na šta je upozorio Aziz Sandžar, jedna je od najčešćih grešaka, a ujedino i jedna od onih koje je najteže prepoznati, jeste hiralnost molekule. Hiralnost je zapravo osobina nekih molekula, naročito onih organskih, da formiraju varijante koje se ponašaju kao predmet i lik u ogledalu. Kako bi lakše shvatili o čemu se radi, sjetite se da ne možete obući lijevu cipelu na desno stopalo. Hiralne molekule i predmeti se nikad ne mogu preklopiti. Da bis

I have a dream...

Slika
Obično pričam o lošim praksama nastave i lošim udžbenicima. Dobro je upozoravati na greške i propuste, ali treba dati i primjer neke dobre prakse u udžbenicima. Nauku je moguće predavati na bolji, manje suhoparan način. I što je još važnije, nauku ne samo da je moguće, nego se ona MORA predavati tako da učenici sami mogu upotrijebiti indukciju, naučnu metodu zaključivanja, obučiti ih kako da traže argumente i kako da ih iznose, a ne samo kako da izdeklamuju neku informaciju. Imam udžbenik Biology, Teacher's edition, Miller / Levine u izdanju Prentice Hall 2006. Mogu samo reći jednu stvar - blago učenicima koji uče po ovoj knjizi, odnosno koji imaju nastavnike koji rade po ovoj knjizi! Svjesna sam da su ulaganja u ovakve knjige velika, da mi teško da imamo mogućnost u skorije vrijeme napraviti ovaku knjigu, ali neke od praksi koje donosi ovaj udžbenik bi se mogle iz ovih stopa primijeniti i kod nas. Ponavljam - ovdje se radi o knjizi koja je namijenjena nastavnicima,

Poklon glavu čuva

Slika
          A sada, jedan metaforički post namijenjen muškarcima.  U životinjskom svijetu, posebno u svijetu zglavkara, nije rijetkost da su ženke veće od mužjaka i da ih pojedu. Crna udovica, bogomoljka, samo su neki od primjera kanibalistički nastrojenih ženki. To čak je čak adet i kod vrsta koje žive u našim dvorištima - ženka pauka Pisaura mirabilis (na slici gore) voli smazati svoga dečka. Međutim, mužjaci su pronašli način kako da sačuvaju živu glavu od ovih kanibalki: podmićuju ih poklonima. Oni uhvate neki plijen, a zatim ga umotaju u paučinu i onda to pokažu ženki kao neku vstu "svadbenog dara", kao na slici (mužjak desno, nosi "poklon" umotan u paučinu, ženka lijevo): Photoshot/Alamy Soren Toft i Maria Albo sa Aarhus University u Danskoj su utvrdili da ženke nikad ne pojedu mužjake koji im donesu poklon, dok je 19% ženki pojelo mužjake koji im nisu donijeli poklon.  Mislite na malog pauka Pisaura mirabilis i njegove fore preživlj

Da li je gore kada se domaći mediji ne bave naukom ili kada se bave?

Slika
Kada se radi o nauci, domaći mediji su Dumb&Dumber. Pošto sam ja po prirodi vrlo maleficent osoba, nimalo fina i lako me je iznervirati kad neko priča glupo o nauci, odlučila sam napisati ovaj post. Neki će mi od vas reći da tražim dlaku u jajetu, neki da je dobro da mainstream mediji izvještavaju ikako o nauci, a ja kažem da se držim premise kako oni to rade prilično glupavo.  Evo dokaza, screenshot ( link je ovdje , ali možda redakcije isprave vijest, pa sam skrinšatovala prvobitno stanje): Vidite, gen je neka vrsta "rečenice". Rečenice koja daje instrukcije za sintezu proteina. Dakle, kao što ne možete govoriti o  "razini rečenice" (jedino ako se bavite stilistikom), ne možete govoriti ni o "razini gena". Možete, zato, govoriti o broju rečenica u nekom tekstu. Tako možete govoriti i o broju KOPIJA  gena u genomu. Bilo bi prejednostavno reći kako postoje 2 kopije gena - raspoređene na homologim hromosomima, jer ponekad, kopija ne