Quantum of Science

Ne ulazeći u to da li je ono što mediji nazivaju "aferom kisik" istinito ili ne, ne ulazeći u pravne i druge aspekte ovog pitanja, htjela bih skrenuti pažnju na, u najmanju ruku, čudnu terminologiju koja se počela koristiti u kontekstu ovih dešavanja. Na nešto što je meni lično zaparalo uši.  Još jednom naglašavam da uošte nemam namjeru ulaziti u tumačenja i imanja mišljenja o aferi i da li je to tačno ili ne - to nije moj posao da utvđujem. Ja se u ovom kratkom tekstu samo želim baviti problemom da li jedan termin koji je spomenut postoji ili ne.  Skoncentrisaću se na izjavu: „Medicinski plinovi mogu biti zrak kao što je kisik, dušik, mogu biti dušikovi oksidi, kisikovi oksidi, svaki medicinski plin koji se daje i tretira kod liječenja je lijek i to je neupitno i agenda 2001/83 je to definisala na nivou Evropske unije“, objašnjava prof. dr. Ilhan Bušatlić, profesor na Odsjeku za hemijsko inženjerstvo UNZE.  Izjava je preuzeta s Federalna. ba Dakle, šta je čudno s ovom izjav

  Novo istraživanje sugerira da je opskrba planete Zemlje kisikom nastala zahvaljujući postupnom usporavanju rotacije planete, što je dovelo do produžavanja dana, omogućavajući određenim algama da proizvedu više kisika kao nusprodukt svog metaboličkog procesa. Gotovo sav kisik na Zemlji bio je i proizvodi se fotosintezom, a mikroorganizmi sa sposobnošću fotosinteze zvani cijanobakterije (modrozelene alge), počele su proizvoditi kisik kada je naša planeta još bila prilično nenastanjivo mjesto. Cijanobakterije su se razvile prije više od 2.4 milijarde godina, ali Zemlja se polako transformirala u planetu bogatu kisikom koju poznajemo danas. Prije otprilike 2.4 milijarde godina u Zemljinoj atmosferi bilo toliko malo kisika, da se jedva moglo izmjeriti, pa nijedan životinjski ili biljni svijet kakvog poznajemo ne bi mogao postojati. Zatim, prije otprilike 400 miliona godina Zemlja napravila relativno ogroman skok u količini kisika u svojoj atmosferi, povećavši se s gotovo neprimjetni

Zašto lišće listopadnog drveća  žuti i dobija nijanse crvene? U školi nam kažu da je to zbog toga što se zeleni pigment lišća listopadnog drveća, hlorofil, ujesen razgrađuju, i ostali pigmenti koji daju boje iz žuto-narandžasto-crvenog dijela spektra postanu vidjivi, a prije toga, dok je bilo hlorofila, ovi su pigmenti bili maskirani. Pa nije baš skroz tako.  Za jesenje bojenje lišća odgovorne su dvije porodice hemijskih jedinjenja. Karotenoidi stvaraju narandžaste i žute pigmente, a antocijani nijanse crvene i ljubičaste. Jedna potklasa karatenoida su ksantofili, odgovorni za žute i smeđe nijanse.  Karotenoidi i ksantofili su prisutni u listu cijelo ljeto, ali su maskirani hlorofilom. Čim se sinteza hlorofila zaustavi, zelena počinje blijediti i pojavljuju se jarke jesenske boje.  Druga porodica jedinjenja, antocijanini, nastaje kao posljedica pojave glukoze koju stvara preostali hlorofil. Dakle, oni nisu maskirani hlorofilom.  Glukoza tada ostaje zarobljena u listu slojem apsczije, š

Za polarne mede, situacija je sve teža. Uprkos najavama kratkog ledenog doba za nekih 15 godina, za polarne medvjede dani su sve teži, budućnost sve crnja. Zbog klimatskih promjena, prijeti im opasnost nedostatka ne samo hrane, nego i manjka genetičke raznovrsnosti.  Skoro cijela populacija polarnih medvjeda će biti izbrisana do 2100. godine ako ne preokrenemo trend gubitka leda u morima. Polarnim medvjedima ( Ursus maritimus ) potreban je morski led za lov tuljana a očekuje se da će se količina leda smanjivati jer se globalno zagrijavanje i gubitak morskog leda nastavljaju. "Vrlo je mala šansa da polarni medvjedi opstanu bilo gdje u svijetu, osim možda na vrlo visokim geografskim širinama Arktika u jednoj maloj podpopulaciji, ako nastavimo poticati klimatske promjene uobičajenim razinama emisija", kaže klimatski naučnik Peter Molnar. Molnar i njegove kolege analizirali su koliko dugo polarni medvjedi mogu preživjeti i  imati mladunce tokom sve dužih razdoblja kada su dijelov

  građanska nauka omogućava i onima koji nemaju formalno naučno obrazovanje da doprinose nauci građanska nauka je primjer demokratičnog pristupa i otvorenosti nauke građanska nauka NIJE komentarisanje na društvenim mrežama naučnih radova i epidemiologije Autor: Jelena Kalinić Jedan zanimljiv koncept u nauci i javnom zagovaranju i razumijevanju nauke svakako je „građanska nauka“ (eng. citizen science), odnosno „građanin-naučnik“. To je oblik istraživanja i doprinošenja u prikupljanju podataka koje dobrovoljno rade građani, često i oni koji nemaju formalno obrazovanje u nauci, ali vole nauku i žele doprinijeti naučnim istraživanjima. Citizen Science obuhvata niz razina angažmana: od boljeg informisanja o nauci, javnog zagovaranja nauke ,  do sudjelovanja u samom naučnom procesu posmatranjem, prikupljanjem ili obradom podataka. Ovi amateri-eksperti, koji bavljenje naukom rade kao hobi zapravo su temelj onoga što je možda najdemokratičniji i najotvoreniji pristup nauci. Nisu sva naučn

SARS-CoV-2 mogao se više puta preliti sa životinja na ljude, prema preliminarnoj analizi virusnih genoma uzorkovanih od ljudi zaraženih u Kini i drugdje na početku pandemije, a koja još nije publikovana nego je dostupna u formi preprinta .  Ako se potvrde, nalazi bi dodali težinu hipotezi da je pandemija nastala na više tržnica u Wuhanu, pored nedavo objavljenog rada u Scientific Reports koji je dokaz da su se na ovim tržnicama prodavale i žive životinje . Također bi hipoteza da je SARS-CoV-2 pobjegao iz laboratorije učinila manje vjerovatnom. Podatke je potrebno provjeriti, a analiza još nije stručno recenzirana. Prema članku u Nature , čitava stvar se vrti oko toga kako su povezane linije A i B virusa SARS-CoV-2. Najraniji virusne sekv ence, uzete od ljudi zaraženih krajem 2019. i početkom 2020. godine, podijeljeni su u dvije široke loze, poznate kao A i B, koje imaju ključne genetičke razlike. Linija B postala je dominantna loza na globalnoj razini i uključuje uzorke uzete od ljudi

Da bismo živjeli moramo trošiti. Trošimo hranu, kisik, različite prirodne resurse. I u trošenju nema ništa problematično – dok god ne trošimo previše, izvan svojih mogućnosti i dok ipak vraćamo bar dio onoga što potrošimo. Međutim, problem naše civilizacije leži u tome što trošimo previše, a prirodni resursi nisu neograničeni i ne obnavljaju se tako brzo. Zašto onda ne praviti vještački ciklus kruženja materije, nešto to nalikuje kruženju materije u prirodi? Da, govorimo o recikliranju! Pogledajmo šta sve to trošimo da bismo živjeli onako kako živimo – za različite stvari nam je potreban papir, koji primarno dobijamo od drveća, koje, jelda, moramo posjeći. Za različite svrhe – od ambalaže do građevine koristimo aluminijum, metal koji ne dobija jednostavno i da bi se dobio, potrebno je uložiti mnogo energije. Da li ste znali da sektor aluminija proizvodi oko 2% globalnih emisija ugljičnog dioksida uzrokovanih čovjekovom aktivnošću? To znači da proizvodnja aluminijuma dovodi do poras

  Svako malo naučimo nešto o gigantima koji su nekad naseljavali zemlju, daleko prije nego smo mi postojali. Da, govorimo o dinosaurima. I sudeći po onome što nalazimo - ljubav je boljela čak i njih. Znamo za mnogo životinje danas da se bore za ženke ili teritoriju - jeleni, bizoni, gnui... no izgleda da su se i dinosauri ovako borili.  Naučnici su analizirali 528 fosiliziranih kostiju lobanje teropoda, od kojih je 122 imalo duboke tragove ugriza i izliječene lezije - ožiljke. Lezije su pronašli kod oko 60% životinja veličine odraslih, ali ne i na nekim od mlađih, izvještavaju naučnici u radu objavljenom u Paleobiology pod naslovom " Intraspecific facial bite marks in tyrannosaurids provide insight into sexual maturity and evolution of bird-like intersexual display ". To sugeriše da su se dinosauri međusobno grizli i tukli tek kad su dosegli spolnu zrelost - dakle u doba kada su uspostavljali teritorijalnu dominaciju i "ganjali ženske". No ptice - ti potomci dinosau

Naučnici su na putu da ponovo stvore jednu davno izumrlu vrstu – mamuta ( Mammuthus sp .). Preciznije, na putu da stvore hibrida mamuta i slona, biće koje ima velik broj gena mamuta, ali je u biti slon. Ovim „mamofanti“ ili „mamutofanti“, kako su već nazvani u medijima bi bili slonovi sa dugom, vunastom dlakom, manjim ušima i prilagođeni životu u hladnim uslovima. Mamuti su nam uglavnom dragi divovi, a vezani smo za njih i zbog junaka crtanih filmova "Ledeno doba" - Manfreda, Ellie i kasnije Breskvice. Pa zar ne bi bilo slatko da ove životinje gledamo uživo? Neki naučnici su za i rade na tome, dok su drugi duboko skeptični. Cilj nije kloniranje mamuta - DNK koji su naučnici uspjeli izdvojiti iz ostataka mamuta smrznutih u permafrostu previše je fragmentirana i degradirana i to nije moguće. Naučnici su došli na ideju da pomoću genetičkog inženjeringa stvore živi hibrid slona i mamuta koji bi bio vizuelno nerazlučiv od svog izumrlog prethodnika. QoS je još 2017. izvještavao o t

  nauka je demokratska vrijednost i pomaže napretku građanskog demokratskog društva nauka se mijenja, nije dogma - ali samo ako novi dokazi imaju dovoljno veliku vrijednost i jačinu autokratski režimi napuštaju nauku u procesu donošenja odluka Autor: Jelena Kalinić Ako smo već došli do zaključka da nauka nije apolitična , treba razmotriti još jednu stvar: da li je nauka demokratična?  Ima li demokratije u nauci? Da li su sva mišljenja jednako vrijedna? Da li svi imaju jednak pristup naučnoj zajednici i istraživanjima? Kako se u naučnoj zajednici mijenja stav prema nekom fenomenu, kako se mijenjaju opšteprihvaćena objašnjenja prirodnih pojava? I na kraju – da li naučna zajednica doprinosi demokratiji? Odgovor je, kao i u mnogo slučajeva, dvojak. Naime, nauka je demokratska u smislu da je otvorena za sve, ali na način da svako ima mogućnost da odabere studij neke bazične ili primijenjene nauke, obrazuje se u toj oblasti i nastavi karijeru u njoj. Tehnički, nauka je otvorena, ali poslij

Maske su postale veliko opterećenje za prirodu - stvaramo ogromnu količinu smeća koje bar u našem regionu ne možemo reciklirati ili od njega spaljivanjem proizvoditi energiju i sem toga, maske predstavljaju opasnost za životinje. No ovo nikako ne znači da trebamo prestati nositi maske kao dio mjera u kontroli pandemije - upravo suprotno, samo trebamo znati kako s maskama. Platnene maske su biorazgradive, ako su od pamuka, a ne od sintetike. Međutim, pamučne maske slabije štite od FFP2, FFP3 i hirurških maski, a svi ovi tipovi maski nisu reusable , tj ne mogu se oprati i ispeglati. Hirurške maske su jednokratne (mada često vidimo da ih ljudi koriste nekoliko puta). Da postoji reciklaža ili kontrolisano spaljivanje ovakvog otpada, utjecaj ovih proizvoda na okolinu bi bio nešto manji. Ali postoji nešto o čemu ne razmišljamo. Ove maske, ako dospiju na ulicu, ili u prirodu mogu ubiti životinje, posebno ptice i male sisare. O d početka pandemije COVID-19 do danas, zabilježeni su brojni sluča

Njemačka mapa koja prikazuje širenje pandemije influence 1889/90. Autor: specijalista pedijatrije Jovan Raičević Prvi slučajevi bolesti zabilježeni su u maju u gradu Buhari, u Centralnoj Aziji. Odatle se talas epidemije polako širio i na istok i na zapad. Početkom novembra, bolest je stigla u Sankt Petersburg. Od tog trenutka širenje epidemije je bilo munjevito, za manje od četiri mjeseca, bolest se proširila na cijelu Sjevernu hemisferu, a zatim i na Južnu. Bila je godina 1889. a epidemija je ostala poznata kao Ruski ili Azijski grip. Bila je to prva pandemija koja je iskoristila moderna saobraćajna sredstva da bi se brzo proširila na sve kontinente. Evropske države, uključujući Rusko Carstvo, imale su u tom trenutku preko 200 000 kilometara željezničkih pruga, a put parobrodom od Evrope do Sjeverne Amerike trajao je oko nedjelju dana (1). Broj oboljelih u zahvaćenim gradovima brzo se povećavao i vrhunac smrtnih ishoda je u prosjeku bilježen pet sedmica nakon prvog registrovanog sluča