Quantum of Science

Bojan Šošić Moj prvi susret s Tvrtkom Kulenovićem i, ispostaviće se, početak uvijek lijepog i srazmjerno dugog prijateljstva, ukorijenjen je u razgovoru koji smo u foajeu jednog dubrovačkog hotela vodili o knjizi  Slučaj i nužnost , velikog francuskog biologa i nobelovca (za fiziologiju ili medicinu 1965) Jacquesa Monoda (1910-1976). Prilično zakučasta tematika i oblast – molekularna biologija, iz koje je Monod iskoračio u filozofiju i slikanje jedne od najpotpunijih slika svijeta koju je u ovakvom obliku ikad ponudio jedan istraživač, učinila je ovu knjigu, bar na našim prostorima prilično ezoteričnom. Otud od samog početka moja radost u tome što sam pronašao sagovornika; a godine budućih susreta i razgovora samo su potkrepljivale moj doživljaj ovog velikog bosanskohercegovačkog pisca, umjetnika, kao umješnog mislioca koji je bio sklon da u širini svojih interesovanja i pogleda parira i sâmom Monodu, naučniku. Kada je prije nekoliko godina bosanskohercegovački časopis za

U stomaku uginulog kita je u martu 2019. pronađeno oko 40 kg plastike, ponajviše ambalaže i plastičnih kesa. Kitovi i veće ribe vjerovatno zamijene te kese za hranu, onda im se ta plastika akumulira u digestivnom sistemu i ubije ih.  Procjena UN je da godišnje oko 8 miliona tona plastike završi u svjetskim morima i oceanima, a ova plastika još jedan izvor stvaranje mikroplastike koja se mogu naći u živim organizmima. Dio ove plastike tone u vodu, a dio, veličine Aljaske, pluta po morima i oceanima i predstavlja sve veću prijetnju po živi svijet  (iz videa: Mikroplastika ).  Međutim, plastika nije ravnomjerno distribuirana u svjetskim morima - vjetar i morske struje imaju velikog utjecaja na to gdje će se plastika akumulirati. Victor Onink  i njegove kolege sa Univerziteta u Utrechtu koristili su model oceanskih struja kako bi istražili koji fizički procesi kontrolišu nakupljanje plastičnih čestica u "krpe smeća" u oceanima. To su mjesta gdje se smeće, plas

Prosječan čovjek dnevno udahne 11 000 litara zraka. To je 15.9 kg zraka. Moramo disati zrak jer se u njemu nalazi kisik, a kisik treba našim ćelijama da bi živjele. I ne samo našim – gotovo sva živa bića, osim nekih vrsta bakterija trebaju kisik iz zraka ili vode. Sad zamislite šta se događa, kada je taj zrak zagađen, pa uz kisik, unosimo i različite tvari koje nam ugrožavaju zdravlje. Upravo se to dešava kada udišemo smog. Šta je smog? U toku zimskih mjeseci, u nekih bh. gradovima zapažamo pojavu smoga. To su oni dani kada je sve sivo i ne možete skoro ništa vidjeti i kada nas upozoravaju da se ne bismo trebali puno kretati. Smog je smjesa zraka i još nekih gasova te čvrstih čestica, poput čestica čađi. Međutim, ako u zraku nema čađi i vidljivost je dobra – to opet ne znači da je zrak čist. Riječ smog sastavljena je od engleskih riječi smoke-dim i fog-magla i smog jeste upravo to: magla sa dimom. Neki gradovi imaju ograničen protok vazdušnih stru

Naučnici su, kako se čini,  uspjeli izliječiti jednu tešku nasljednu bolest, koristeći ni manje ni više nego virus humane imunodeficijencije - HIV. Hajmo bolje shvatiti šta su uradili. Bolest koju su tretirali kod 8 djece zove se teška kombinovana imunodeficijencija, eng. severe combined immunodeficiency - SCID, a ima još nekoliko naziva, poput Glanzmann- Rinkerovog sindroma i alimfoplazije. Zapravo, kod ove bolesti ne dolazi do razvoja normalnih T i B-limfocita, stanica koje su ključne u imunološkom odgovoru. Ako nemate ove stanice - nemate ni odbranu organizma protiv apsolutno svega u vašoj okolini i kada kažem to, to je baš tako - ne radi se samo o odbrani od patogena, nego i od mnogih drugih tipova antigena.  Praktično, to znači da osoba sa ovim sindromom mora živjeti u mjehuru, zaštićena od utjecaja vanjskih faktora. Ove osobe su jako osjetljive na infektivne bolesti i neke od njih, poput Davida Vettera, su morale čitav život provesti u sterilnim uslovima. Spomenut

Bizarno i začuđujuće, u isto vrijeme fantastično i jezovito: naučnici u SAD-u su uspjeli sačuvati funkciju mozga, preciznije, nekih funkcija moždanih stanica, kod svinja koje su dekapitovane u klaonici. Ovaj događaj je označio nove granice u fiziološkim istraživanjima, ali je i nanovo pokrenuo neka filozofska i etička pitanja – šta su život i smrt? Naučnici sa Univerziteta Yale su stvorili jednu posebnu otopinu koja je cirkulirala kroz otvorene mozgove ubijenih životinja. Cirkulacija je omogućena sistemom pumpi pod nazivom Brain Ex , i imitirala je prirodni puls. Otopina korištena za ovu svrhu nije koagulirala, nije sadržala stanice, a kao izvor kisika je koristila hemoglobin, pa možemo reći da je to bila u pitanju „vještačka krv“. Rad je objavljen jučer, 17. aprila 2019. godine u časopisu  Nature . Većina ljudi sada zamišlja vrlo bizarnu scenu, nalik na scenu iz naučno-fantastičnih horora, u kojoj mozgovi životinja plutaju u posebnim tankovima, okruženi specifičnom tečn

Ovaj tekst i video su napravljeni uz podršku Austrijskog kulturnog foruma Sarajevo, uz saradnju sa Austrijskom agencijom za okoliš. Zahvaljujemo se gđi Sabine Kernthaller i Nini Newell.  Austrijski naučnici su nedavno pratili kretanje mikroplastike u ljudskom organizmu i na malom uzorku dobrovoljaca zaključili da su svi oni imali male čestice plastike u sebi. Kako to? Pod pojmom mikroplastika   podrazumijevaju se čestice plastike koje su ili nevidljive golom oku ili su vidljive, ali im prečnik dostiže svega nekoliko milimetara, maksimalno 5 mm. Mikroskopske   granule plankton može vrlo lako absorbovati, dok one nešto većeg prečnika mogu pojesti drugi morski organizmi, naprimjer, školjke ili račići. Jednom kada se mikroplastika uključi u lanac ishrane, ona prelazi na više nivoe lanca, sa plijena na predatora i vrlo brzo se može skrivena naći i na našem tanjiru. Procjena UN je da godišnje oko 8 miliona tona plastike završi u svjetskim morima i oceanima i upravo je

Da li ste se možda pitali koja je to bila prva molekula nastala nakon Velikog praska? Znamo tj. imamo prilično dobre modele da su u prvim trenucima postojale neke čestice kratkog života, ali niti jedna od njh zapravo nije molekula, nego se radi o subatomskim česticama.  E, prema radu objavljenom jučer u časopisu Nature , pod naslovom " Astrophysical detection of the helium hydride ion HeH +" , sada i znamo o kojoj se molekuli radilo. Kada je svemir nastao za vrijeme Velikog praska prije oko 13,8 milijardi godina, počele su se dešavati određene hemijske reakcije koje su oblikovale prve molekule. Te prve molekule su stvorile svijet kakav mi znamo, ali mi te molekule više ne detektujemo. HeH+, helijumov hidridni jon, je već godinama važio za najboljeg kandidata za "prvu molekulu u svemiru", ali naučnici svoje hipoteze nisu mogli dokazati, sve do spomenutog rada u Nature . Još od 1925. postoje ove teze, a 1970. su astrohemijski modeli ojačali hipotez

Desila sa neizreciva tragedija: velik dio netom renovirane Katedrale Notre-Dame u Parizu, Bogorodičine crkve, izgorio je u požaru.  Gotička crkva, nepojmljive ljepote, koja odiše spokojom i skladom, nije samo crkveni objekt - ona je  uvrštena na UNESCO-ov popis svjetske baštine, a istovremeno je i vlasništvo Republike Francuske. Da još jednom ponovimo - oksimoron je u pitanju, ali je tako - ova građevina je istovremeno i sakralni i sekularni prostor. Za sve one koji nisu vjernici, ovo je arhitektonsko djelo koje veliča sposobnost nas kao vrste da stvorimo nešto lijepo, nešto što oduzima dah. Ova katedrala pokazuje da ipak nešto vrijedimo, da nismo gnjide. Nadam se da ću uskoro na ovom blogu imati i tekst koji će se baviti naukom iza konstrukcije crkve, i naročito obratiti pažnju na izum kontrafora, a dotle, moram da izrazim svoje mišljenje povodom određenih reakcija na požar. 1. Naslovi u Informeru su bili stravični, kao i komentari od određenih alt-right st

Kada kažemo "ketamin", prvo na što pomislimo jeste rekreativna droga, koja je prilično popularna, bar prema TV serijama i filmovima. Radi se o molekuli koja je jak anestetik i sedativ, a dovodi i do gubitka memorije. Uzbuđenje, konfuzija te halucinacije su popratne pojave (zlo)upotrebe ketamina. Ipak, već neko vrijeme se priča o potencijalu ketamina u terapiji depresije, kao uostalom i potencijalu nekih drugih euforika - psilocibina i amfetamina, konkretno MDMA. Ketamin ublažava depresiju tako što podstiče nervne stanice da prave nove veze, pokazala je studija na miševima, objavljena nedavno u časopisu Science . Naučnici su proučavali miševe koji su bili pod stresom, pri čemu je stres izazivan kod životinja na različite načine, primjerice, davanjem injekcija hormona stresa kortikosterona. Ti miševi počeli su pokazivati znakove depresije, kao što je gubitak apetita i odustajanje od borbe kada ih se vuče za rep. Tri sata nakon doze ketamina, ponašanje miš

Ovaj video i tekst su nastali uz podršku Austrijskog kulturnog foruma u BiH. Zahvaljujemo gospođi Sabine Kernthaller.  Erwin  Schrödinger  je austrijski fizičar koji se bavio kvantnom i teoretskom fizikom. Dobitnik je Nobelove nagrade za fiziku 1933. godine, upravo za doprinos razumijevanju kvantnih fenomena, koji su nam čak i danas, veoma čudni. Rođen je 12. avgusta 1887. u Beču, tadašnja Austro-Ugarska. Schrodinger je pohađao privatne časove kod kuće sve do svoje 11-te godine kada kreće u gimnaziju nakon čega odlazi na studij fizike pri Univerzitetu u Beču, gdje doktorira 1910. U Prvom svjetskom ratu je morao napustiti naučnu karijeru i biti na bojištu, ali se po povratku u civilni život vraća i nauci te nekoliko puta mijenja mjesto rada i življenja: Stuttgart, Jena, Cirih i Wroslaw. Zbog neslaganja antisemitizmom i sa oficijelnom politikom nacističke Njemačke, 1934. napušta Njemačku i odlazi na Oxford. Poslije je predavao i u SAD i Indiji. Zainteresira

(Tekst je prvobitno objavljen na Glas Amerike ) Sistemski eritemski lupus ili samo lupus je bolest za koju ste možda čuli, a možda prvi put čujete. Međutim, za one koji ovu bolesti imaju, lupus je sudbina od koje se ne može pobjeći, aura kobi koja stalno prijeti da eskalira. Naučnici pokušavaju pristupiti liječenju ove bolesti na jedan nov način – pomoću izmijenjenih stanica imunološkog odgovora. Šta je sistemski eritemski lupus? Ov a bolest spada u autoimune bolesti, što znači da je imunološki sistem osobe preaktivan i istovremeno nesposoban razlikovati strane agense – antigene – od vlastitih stanica. Stanice imunološkog sistema proizvode antitijela protiv određenih proteina vlastitog organizma, posebice protiv nekih proteina u nukleusu stanice. Pri tome dolazi do niza vrlo neugodnih simptoma – oticanje zglobova, bolova, kožnog osipa, posebno je karakterističan osip u obliku maske na licu (mada ne mora da se javi kod svakog pacijenta). Tu je i niz drugih poremeća

Nova istraživanja otkrivaju nove, iznenađujuće momente u istoriji ljudskog roda i evoluciji naše vrste. Mislili smo da smo da imamo samo jednog bliskog rođaka - neandertalca, a onda se otkrilo da su se u spilji u Sibiru, nazvanoj Denisova, krili ostaci sestrinske grane roda Homo - denisovci, koji su bliski, ali ne baš potpuno jednaki neandertalcima. Također, sve više je zastupnika mišljenja kako je naša vrsta - Homo sapiens sapiens ili Homo sapiens recens, kako koja literatura kaže, zapravo mnogo bliža i neandertalcima i denisovcima nego što smo to mislili i da smo mi zapravo podrvrste vrste Homo sapiens . Ali, izuzetno mjesto u razumijevanju evolucije naše vrste i antropologiji imaju neke nešto primitivnije grane, možda bliže Homo erectusu , koje smo počeli pronalaziti, a koje su također pripadnici roda Homo . Takve su, primjerice, nedavno otkriveni Homo naledi te patuljasta vrsta koju su naučnici i mediji od milja nazvali "hobiti!, a čiji je naučni naziv Homo