Quantum of Science

Da bismo živjeli moramo trošiti. Trošimo hranu, kisik, različite prirodne resurse. I u trošenju nema ništa problematično – dok god ne trošimo previše, izvan svojih mogućnosti i dok ipak vraćamo bar dio onoga što potrošimo. Međutim, problem naše civilizacije leži u tome što trošimo previše, a prirodni resursi nisu neograničeni i ne obnavljaju se tako brzo. Zašto onda ne praviti vještački ciklus kruženja materije, nešto to nalikuje kruženju materije u prirodi? Da, govorimo o recikliranju! Pogledajmo šta sve to trošimo da bismo živjeli onako kako živimo – za različite stvari nam je potreban papir, koji primarno dobijamo od drveća, koje, jelda, moramo posjeći. Za različite svrhe – od ambalaže do građevine koristimo aluminijum, metal koji ne dobija jednostavno i da bi se dobio, potrebno je uložiti mnogo energije. Da li ste znali da sektor aluminija proizvodi oko 2% globalnih emisija ugljičnog dioksida uzrokovanih čovjekovom aktivnošću? To znači da proizvodnja aluminijuma dovodi do poras...

Valjda je prvo ime koje nam padne na pamet kada neko kaže „globalna korporacija“ Coca-Cola. I sljedeće stvari nakon toga su asocijativni nizovi: crveno, led, oblik boce, font imena korporacije, reklame s Deda-Mrazom , zero, šećer...onda i drugi proizvodi ove kompanije. Mi manje razmišljamo o tome kako kompanija posluje, koliko je odgovorna, a to nam je zapravo za život mnogo važnije od samog proizvoda. Sva industrija, bilo ona teška – metalna, energetska, ili „laka“ prehrambeno-hemijska, ima svoj okolišni otisak. Ova malo nezgodna sintagma, koja možda još nije u uhu ljudima, jeste zapravo prevod sa engleskog termina „environmental footprint“, koji je ponekad zamjenljiv sa terminom „carbon footprint“ – ugljični otisak. Da razjasnim – svi mi imamo neki okolišni otisak. Svi mi utječemo na našu sredinu na ovaj ili onaj način – dišemo i oslobađamo ugljični dioksid. Ako pušimo, naš otisak je veći. Ako jedemo više povrća, a manje mesa, naš otisak je manji. Koliko hemikalija...