Živimo u plastičnom dobu - vrijeme je za (re)akciju

Da bismo živjeli moramo trošiti. Trošimo hranu, kisik, različite prirodne resurse. I u trošenju nema ništa problematično – dok god ne trošimo previše, izvan svojih mogućnosti i dok ipak vraćamo bar dio onoga što potrošimo. Međutim, problem naše civilizacije leži u tome što trošimo previše, a prirodni resursi nisu neograničeni i ne obnavljaju se tako brzo.

Zašto onda ne praviti vještački ciklus kruženja materije, nešto to nalikuje kruženju materije u prirodi? Da, govorimo o recikliranju!

Pogledajmo šta sve to trošimo da bismo živjeli onako kako živimo – za različite stvari nam je potreban papir, koji primarno dobijamo od drveća, koje, jelda, moramo posjeći. Za različite svrhe – od ambalaže do građevine koristimo aluminijum, metal koji ne dobija jednostavno i da bi se dobio, potrebno je uložiti mnogo energije. Da li ste znali da sektor aluminija proizvodi oko 2% globalnih emisija ugljičnog dioksida uzrokovanih čovjekovom aktivnošću? To znači da proizvodnja aluminijuma dovodi do porasta koncentracija ugljičnog dioksida u atmosferi i na kraju doprinosi klimatskim promjenama.

Šta još trošimo? Koristimo mnogo stakla – za prozore, vrata, za ambalažu.

I konačno - plastika! Mi trošimo toliko plastike da praktično živimo u plastičnom dobu. Znate ono – kameno doba, brončano doba, metalno doba... E, mi smo sada u plastičnom. Plastika se ne stvara magično a za njenu proizvodnju je potrebna energija.

Dakle, dolazimo do glavnog zaključka – osim što je otpad estetski problem, osim što dospijeva u prirodu i tu čini štetu, te ugrožava divlje životinje, osim toga što nepostojanje prakse recikliranja povećava utrošak energije, a time i naš utjecaj na klimatske promjene, nereciklirani otpad se jako, jako dugo vuče po okolišu i može dospjeti u lanac ishrane, pa tako i u nas. Upravo se događa s takozvanom mikroplastikom koja jednim dijelom dolazi iz upotrebe malih plastičnih perlica i čestica plastika, a drugim dijelom usljed raspadanja većih plastičnih predmeta pod dejstvom sunčevih zraka. I te mikročestice plastike dospijevaju u rijeke, jezera, mora, oceane, odakle u mala vodena bića, i uključuju se u lanac ishrane te tako na kraju dolaze i u naš organizam. Austrijski naučnici su prije koju godinu pratili kretanje mikroplastike u ljudskom organizmu i na malom uzorku dobrovoljaca zaključili da su svi oni imali male čestice plastike u sebi. Postajemo, dakle plastika i ne samo u prenesenom smislu ove metafore. Procjena UN je da godišnje oko osam miliona tona plastike završi u svjetskim morima i oceanima.

Jesmo li sada načisto s tim da ono što ne recikliramo ima da nam napravi baš baš probleme? Dakle, ne samo da stvaramo smeće koje nam estetski i prostorno pravi problem, odnosno, ružno je i zauzima određene površine zemljišta, a kod nas su to često zapravo divlje deponije usred prirode, nego nerecikliranjem trošimo više energije i povećavamo udio ugljičnog dioksida u atmosferi, doprinoseći pri tome klimatskim promjenama. Sve što uzmemo iz prirode troši više vremena i energije na preradu u finalni proizvod u odnosu na nešto što već imamo donekle prerađeno.

I sad svi želimo reći – hajmo reciklirati! I tu udaramo o zid.

Kada sam prije nekoliko godina pokušavala da pomognem u ovom procesu smanjivanja zagađenja i smeća, skupljala sam PET boce od vode i slagala ih do neke količine koja se mogla odnijeti u kompanije koje se bave recikliranjem. Dakle imamo potrošače, iza kojih ostaje plastika, voljne da odvajaju otpad, i imamo kompanije koje primaju otpad. Ono što nemamo je sistem sakupljanja i transporta.

Nema ciklusa reciklaže i građanima nimalo nije olakšan proces prikupljanja, odvajanja i slanja materijala na reciklažu. O tome da zakonski ovo nije regulisano ne treba ni trošiti vrijeme. Dakle, ko bi trebao inicirati proces reciklaže i ko bi trebao da to traži?

Najlakše je reći građani – ali kada građanin, imenom i prezimenom zatraži kako bi mogao reciklirati ne dobije ništa. Njegova volja se izgubi u anonimnosti drugih građana koji su bezvoljni, kojima se „ne da“, koji ne shvataju važnost recikliranja. Naravno, uvijek postoji mogućnost stvaranja peticije, pa lobiranja i zahtijevanja da neko od parlamentaraca predloži usvajanje nekog zakonskog okvira koji bi regulisao proces recikliranja i omogućio ga. Ali niko to da pokrene.

Također jedan od učesnika ovog procesa lobiranja za organizaciju procesa recikliranja mogu i trebaju biti preduzeća. Glas malih i srednjih preduzeća se, nažalost, prečesto izgubi, ali bi glas većih komapnija koje prozvode ovaj resurs, pakujući u njega svoje proizvode, mogao biti od važnosti, kao i njihovo promicanje prakse recikliranja. Prehrambena i hemijska industrija bi mogle biti važan zamajac iniciranja ovog procesa.

Korporacije trebaju imati odgovornost prema kupcima i prema resursima neke zemlje, i zapravo je neumjesno da neka „jaka firma“ ne vodi računa o ovome. Korporacije koje su ujedino i najveći proizvođači ambalažnog otpada mogu da smanje utjecaj otpada na okoliš, ali mogu i da mijenjaju navike potrošača. Zapravo, industrija tu vidi svoju vlastitu uštedu – manje košta jednu flašu ili neku drugu ambalažu reciklirati, nego je prozvesti iznova od novih resursa. Veća ušteda znači i veći profit. Ali, da se razumijemo, mnogo dobrih stvari može krenuti od nekog „altruističnog egoizma“, koliko god ovo zvučalo kao oksimoron. U želji da uštede, kompanije mogu doprinijeti očuvanju okoliša, smanjenju smeća i smanjenju toliko prozivanog ugljičnog otiska, odnosno, našeg doprinosa povećanju koncentracija ugljičnog dioksida, koji nam već sad stvara problem i može nam doći glave. Akcije prikupljanja otpada i njegovog odvajanja, naročito otpada koje tako unakažuje naše rijeke, a koje iniciraju kompanije poput, primjerice Coca-Cole u Bosni i Hercegovini, jedan su korak pokazivanja svijesti o problemu i iniciranja da reciklaže ne bude kod nas rijetka atrakcija, nego uobičajena praksa.

Tekst je nastao u saradnji sa projektom Coca-Cole u Bosni i Hercegovini Od izvora do mora koji je dio Coca-Coline globalne inicijative Svijet bez otpada koji ima za cilj podršku u stvaranje novih navika, te edukaciju i podizanja svijesti građana o važnosti pravilnog odlaganja, razvrstavanja i recikliranja otpada.