Nauka nije vjera

Nisam previše sretna kada neko kaže "Ne vjerujem u nauku". A nisam sretna ni kada neko kaže "vjerujem u nauku". U nauku se ne može vjerovati ili ne vjerovati. Nauka ne samo da je skup znanja, nego je i metoda saznanja. Vjera nije metoda saznanja. Nauka je oblik saznanja a posteriori - iz činjenica, i to empirijskih, provjerenih i provjerljivih činjenica, čak i onda kada nam se čine opskurnima - matematiku je tu da pokaže kako Einsteinova formula ili Schrodingerova jednačina stoje. Vjera je sistem spoznaje, to ne osporavam, ali ta spoznaja je metafizička, neprovjerljiva i dogmatska - nešto je tako zato što je rečeno da je tako. Umjetnička i vjerska spoznaja nisu metodološke i provjerljive, a humanističke nauke koje koketiraju sa naučnom metodom - teorije umjetnosti i sl. upravo su to - kokete jer im, da bi im naučna metoda bila potpuna, nedostaje eksperiment. Ali naravno, eksperiment i naučna metoda su samo za ove prljave egzaktne nauke, koje smrde, puše se i padaju ti na glavu...

"Ne vjerujem u nauku" valjda trebam razumjeti kao "ne vjerujem nauci", kao podozrenje prema naučnoj metodi i spoznaji koja je rezultat nauke. Već samim izgovaranjem ove rečenice moj sugovornik me uvjerava kako on/ona i ne znaju baš ponajbolje šta je to ustvari nauka. Naravno, više nego igdje drugo sa ovim se problemom susrećem na studiju književnosti gdje praktično niko "ne vjeruje u nauku". Ljudi koji imaju tek znanje teorije književnosti skloniji su ne prihvatati naučne činjenica kao - činjenice. Oni bi da svi spoznajemo kao oni majmuni u "Odiseja 2001." - da dodirnemo crni obelisk i impregniramo se metafizičkom spoznajom svijeta i univerzuma. Ovi ljudi su visoko u oblacima, skloni lirskom, sanjarskom i neutemeljenom shvatanju svijeta i čovjeka, pri čemu smatraju da je njihova spoznaja superiorna, a da nauka, kako oni to tvrde, nije spoznala ništa. Ovo dogmatsko shvatanje nije ništa drugačije od shvatanje vjerskog fanatika. Ja sam odlučila da ih ne uvjeravam u suprotno, nego napuštam raspravu. Sve drugo bi bio jalov pokušaj uvjeravanja takvih ljudi da postoji druga i drugačija istina te trošenje mog vremena i energije. Zapravo - bila bi to tek demonstracija moje sujete i taštine, a to je nešto što pokušavam maksimalno suzbiti. Šta mislite, šta ovi ljudi misle o GMO? A glavni argument protiv nauke su im one nesretne atomske bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki, kao da je te bombe bacila nauka, a ne politika. 

Jedan od estetski najprofinjenih i najplodnijih perioda u istoriji bio je, bar po mom mišljenju, humanizam i renesansa. I baš je tada Botticelli na svojoj slici ,,La Primavera" uspio minuciozno i naučno tačno prikazati mnošto biljaka, bez stilizacije, oponašanje - njegove cvjetove je moguće determinirati. Vrlo mi je nejasna koncepcija odvajanja nauke od umjetnosti. Ne priznajem je i zgražavam je se. Međutim, današnji "Homo metaphysicusi", studenti humanističkih nauka, pogotovo studenti književnosti kao papagaji ponavljaju mantru da je nauka zlo i vjeruju kako naučnu spoznaju treba odbaciti u koristi metafizičke, a priori spoznaje. Nažalost, neće ići. Ipak, ko sam ja da ih razuvjeravam u tome. 

Detalji La Primavera

I šta onda koristiti umjesto sintagme ,,vjerovati u nauku" i ne vjerovati u nauku"? Nešto su sretnije opcije ,,vjerujem nauci" (ili "ne vjerujem nauci"), koje se razlikuju u maloj, ali ne beznačajnoj promjeni padeža. Ja bih najradije koristila izraz ,,shvatam da je nauka korektan sistem spoznaje". Moramo prestati govoriti o nauci kao da je to vjera. Ovdje kao da je nepoznat koncept naučnih revolucija, obrata paradigmi, ustaljenih poimanja u nauci koji svjedoče tome da nauka nije zabetoniran, okoštao sistem, nego da, onda kada nove spoznaje dovedu u pitanje stare spoznaje, naučna zajednica, a sa njom i svijet, prihvataju te nove spoznaje. Tu nema inkvizicije, nema držanja za stare spoznaje iako postoje argumenti kako one nisu validne, nema osuđivanja. 

Nažalost, problem nauke je to što treba uložiti mnogo energije i vremena da bi se nešto shvatilo. A zašto dreždati nad knjigama i pokušati razumjeti kako funkcioniše DNK, kada se lako i metafizički sve može objasniti pukim blejanjem u crni monolit.