Midhat Riđanović, strogi duh akademizma (Novi Pazar 20.8.1935. – Sarajevo 4.4.2023.)

 

Bojan Šošić

Govor na Svečanoj komemorativnoj sjednici Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, 13.4.2023.

 

Dragi članovi porodice profesora Midhata Riđanovića, dragi studenti, prijatelji i poštovaoci velikog djela ovog izvanrednog lingviste, ukazana mi je velika čast da vam se na molbu porodice obratim na ovom ispraćaju.

Profesor Riđanović je bio čovjek osebujnog karaktera, tesanog u porodici jednog od naših najistaknutijih autoriteta u oblasti šerijatskog prava, hadži hafiza Ibrahima ef. Riđanovića. Ipak nisam sasvim siguran da se može reći da se potpuno slagao s pristupom njegovog oca nekim situacijama u kojima je hafiz ispoljavao sabur i pomirljivost nekad i prema jasnim nepravdama, što je možda i pretjerano tipično za Bosanski[*]mentalitet. Nije, međutim, ostavljao sumnju da je u odgoju kojem je u znamenitoj porodici bio izložen, itekako bilo mjesta za autonomiju i iskazivanje idiosinkratičnosti. Midhat Riđanović je tako do kraja života ostao čovjek neskrivenih i nepokolebljivih moralnih stavova, ma kako su se nekad znali doimati nekonvencionalnim, a te svoje nazore odražavao je i u privatnim kontaktima koliko i u profesionalnom djelovanju.

Midhat Riđanović je s ponosom znao govoriti o precima koji su bili u stanju da pišu poeziju na Arapskom, Perzijskom i Turskom jeziku, o čuvenoj braći, mada vjerujem da se s pravom može reći da je svakako barem u domenu društvenog uticaja i po čuvenju nadišao i psihijatra Saliha i inženjera akademika Muhameda Riđanovića.

Naše poznanstvo i prijateljstvo potiče od zajedničkog prijateljevanja s akademikom Ljubomirom Berberovićem i moram reći da mi je pričinjavalo istinsko zadovoljstvo kada su se u našim zajedničkim susretima znale preplesti teme iz Berberovićeve biologije, moje psihologije i Riđanovićeve lingvistike, tvoreći tako, činilo mi se, svojevrsne male antropološke simpozije. Profesor Riđanović je, slijedeći Čomskog, smatrao lingvistiku zapravo dijelom psihologije, što nam je nerijetko otvaralo zajedničke teme. To ga, međutim, nikako nije sprečavalo da upravo kroz korespondenciju sa Čomskim demonstrira sklonost potpuno razdvojenom posmatranju nečijeg lika i djela, u ovom slučaju Noama Čomskog – naučnika i Noama Čomskog – društvenog aktiviste. Ta korespondencija ostaje nam i danas kao jedan nedovoljno u javnosti propagiran pokušaj odbrane istine, koliko je i u slučaju profesora Riđanovića bio to jedan od brojnih dokaza njegovog iskrenog patriotizma; možda tim većeg što je isprva daleko od javnih manifestacija služio tome da se stane u kraj nekorektnom prikazivanju Bosanskohercegovačke ratne zbilje iz usta jednog od najaktivnijih, kako se to nekad kaže, javnih intelektualaca današnjice.

Premda nisam lingvista, spremno ću uzeti sebi za pravo da podijelim s vama moj lični dojam da bi se lingvisti na našim prostorima mogli podijeliti na one koji su priznavali da su im dometi koje je ostvarivao profesor Riđanović na profesionalnom planu bili teško ili nikako dohvatni, i one koji su sasvim sigurno bar povremeno nosili zasluge za propuste i prestupe kakvima bi zavrijedili da budu izloženi britkim i bespoštednim udarima Riđanovićeve kritike. Podsjetile bi me nekada te prigode na legendu o čuvenom Indijskom guruu Gorakšanathu za kojeg vele da je svoje nedostojne učenike tukao zapaljenom granom. Takvih učitelja ima sve manje, ali možda zato ima sve manje i dobrih učenika. Riđanovićeve privatno iznošene moralne ocjene ljudi, osjećam obavezu i to da dodam, bio sam u prilici da doživim kao ništa manje nego proročanske.

S profesorom Riđanovićem dijelio sam i zanimanje za sanskrit i na našim prostorima je sigurno bio među rijetkima koji su imali priliku i volju da dio svog naukovanja posvete sistematičnom izučavanju ovog drevnog jezika, prvog, koliko nam je poznato, koji je normiran kroz formalnu gramatiku. Na liniji prvih gramatičkih predaka Paninija i Patanjđalija, Riđanović je smatrao gramatiku „čarobnom veziljom smisla“. Profesor Riđanović je bio izrazito svjestan dinamičnosti u prirodi ljudskog znanja o stvarima i ne čudi kako je njegovo insistiranje na modernizaciji njegove oblasti znanosti pa i metoda podučavanja u čemu je najviše bio inspirisan iskustvima stečenim tokom boravka i studija u Americi, bilo zapravo čvrsto utemeljeno u poznavanju i cijenjenju tradicije i potrebi da se ona njeguje, bilo da je riječ o nekim aspektima nauke, sevdalinci, ali i u tako prozaičnim oblastima kakva je Bosanska kuhinja. Ne čudi stoga što je s prijateljima volio dijeliti vrijeme uz begovu čorbu u nekom od Sarajevskih restorana, ili uz tufahiju u Morića hanu, ili što je izražavao oduševljenje idejom nekih naših Bosanaca koji su u dalekoj Americi otvorili „Pita house“. Smatrao je tako sevdalinku najautentičnijim i nedovoljno promovisanim izrazom Bosanske kulture. Sâm je svirao klarinet i obožavao vrijeme koje je provodio u Selji, ali za mnoge od nas njegov izvanredan sluh ostaje najjasnije demonstriran kroz nevjerovatnu sposobnost da između dvije rečenice besprijekoran Britanski izgovor Engleskog jezika smijeni isto tako savršenim Američkim, u zavisnosti od toga ko mu je sagovornik. Neće nikoga iznenaditi kako ga je svojevremeno upravo Stejt Dipartment imenovao za službenog prevodioca u Dejtonu, tokom pregovora koji su iznjedrili Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini.

Na jednom mjestu će tako napisati o pojmu talenta da je to  “[…] dar Božiji, osim u Bosni, zemlji najvećih zavidnika u svijetu. Treba me možda pohvaliti što sam se čitav život trudio da iskoristim talenat i pamet, i što sam svo svoje umijeće i napor stavio u službu svog naroda […]” Divio se slučajevima u kojima talenat dođe do punog izraza u ostvarenju kolektivne dobrobiti, ali je bio isto tako duboko svjestan nužnosti odgovarajućih okolnosti koje bi podržale da se stvari okrenu u tom smjeru. Ispričao mi je tako s divljenjem priču o velikom priložniku tradiciji sevdalinke Jozi Penavi, ili možda tačnije o Penavinom ocu, koji je svom malom sinu poklonio tamburu: „Ali ne znam da sviram.“ – „Nema veze, sviraj!“ I potpuno je bilo za očekivati da profesor Riđanović u svom djelovanju odrazi tu i takvu svijest kroz kreiranje okolnosti u kojima će doći do izražaja sklonosti i talenti onih oko njega, naročito, naravno, u lingvistici. Ali je morala biti i stvar njegovog ličnog talenta to da pri tome uspije to činiti na tako neusiljen i nenametljiv način da je bilo prosto nemoguće kraj njega ili iz njegovih knjiga ne primiti lingvističku lekciju skrojenu na temelju nekog Bosanskog vica ili čak jelovnika iz aščinice.

Takav istraživač i edukator visoko je cijenio kod drugih ljudi stvarno poznavanje njihovih oblasti i koliko je bio sklon i sposoban da podučava druge, toliko nije propuštao da otvoreno demonstrira radost što je od nekoga nešto naučio. U svojoj nauci bio je elita, ali, mnogi će se složiti, itekako i elitista, sve više vjerujem – s razlogom. No u svakodnevnoj komunikaciji bio je otvoren, pristupačan i neposredan, čovjek kraj kakvog nije bilo teško osjetiti se zapažen. Rado je prepričavao svoje susrete s ljudima iz najrazličitijih oblasti, ali je sasvim sigurno ostavio dubok dojam i na sve one s kojima je komunicirao, nerijetko im ostavljajući nešto za pamćenje.

Midhat Riđanović je bio čovjek koji je bio čvrsto utemeljen u ličnoj i kolektivnoj prošlosti, prošlosti vlastite porodice i Bosanskog naroda; čovjek uronjen u sadašnjost, pažljiv sagovornik i učenik detalja stvarnosti koja ga je okruživala; ali i čovjek posvećen budućnosti, bilo da je govorio o svojoj djeci preko okeana ili do svojih posljednjih dana radeći s kolegicom Nadirom Aljović na modernizovanju svoje klasične knjige Jezik i njegova struktura.

Ostavio nas je profesor Midhat Riđanović. Ali to nije kraj. Dozvolite mi na kraju još jednu asocijaciju na Indiju – čuveni jogi Svami Vivekananda (1863 – 1902; preminuo s 39 godina) napisao je predosjećajući da neće doživjeti 40, kako „sjena velikog drveta neće dozvoliti malom drveću da naraste. Moram otići da napravim prostor.” Profesor Midhat Riđanović ostavio je iza sebe mnoge koji će nastaviti podsjećati na ogroman doprinos njegovom argumentovanom i uvijek na smisao usmjerenom njegovanju najsvjetlijih strana Bosanske tradicije, jezika ove zemlje, u nepatvorenom interesu za dobrobit njegovih učenika i svih onih koji su imali tu sreću da baš ovaj naš jezik zovu maternjim.

Godspeed, dear Ridgeway!

 

---

[*] Početno veliko slovo je u skladu upravo s logikom i normom koju je svojim pravopisom Bosanskog jezika zagovarao prof. Riđanović.