Inflacija akademskih zvanja, drugi dio

Post o ovoj temi bi bio predugačak i stoga nepregledan jer niko ne voli previše scroll down. Zato sam odlučila razbiti tekst i razgovor sa Editom Poljac, koju sam spomenula u jučerašnjem postu donosim u posebnom postu, danas.

Evo šta mi je, za početak razgovora, ispričala Edita (prenosim u potpunosti, samo malo korigovano, radi preglednosti).

Edita: Draga Jelena, moj prvi posao nakon što sam završila PhD projekat (op.a. decembar 2006. dok je sam doktorat branila tek u februaru 2009. zbog privatnih razloga)  bila je kombinacija Assistant Professor i postdoc, a tako se desilo jer mi je Ass. Professorship bila pola radnog vremena.  Postdoc je u Nizozemskoj nešto veoma regularno: većina nakon doktorata prvo radi jedan, dva, ili više postdocs dok ne dobije faculty position. E sad, do prije par godina Assistant Professor pozicija je po definiciji bila za stalno. Ja sam možda među prvima koji su imali Assistant Professor poziciju koja je bila fixed term (op.a. na određeno vrijeme). Od nedavno se dakle promijenio pravilnik, i Ass. Prof. je postao (kao u trendu svega) flex pozicija, i u mom slučaju pozicija na dvije godine. Postdoc se razlikuje od Ass. Prof. u tome da kao postdoc ne moraš predavati, nego samo radiš istraživanja, što je super za većinu naučnika, ali postdoc su na godinu-dvije.

Dakle za mene je postdoc bila mogućnost da dopunim svoju polovičnu Assistant Professor poziciju na full time sa postdoc, a i da bih što više mogla raditi istraživanja, što najradije i radim. Don't get me wrong, predavanje i rad sa studentima su meni isto super, ali naučno istraživanje volim nešto više.

Onda sam  2010. dobila grant na osnovu kojeg sam mogla dvije godine raditi svoje istraživanje na Oxfordu, kao postdoc. A to ne bih propustila nizašto na svijetu. Dakle, za taj postdoc je moja odluka bila lagana. Postdoc omogućava da radiš istraživanja bez predavanja, a ako je posdoc po tvom osobnom grantu onda imaš i slobodu da radiš na temi koja te najviše zanima. Što se tiče novaca: u Nizozemskoj je sistem takav da kada radiš na univerzitetima imaš određene skale i nikad ne padaš pod manju nego što si već imao (dakle može se samo rasti), a većinom je tako da stalne (permanent) pozicije daju više prostora pregovaranju za bolju platu.

QoS: Kako stoje stvari u Nizozemskoj sa postdoktorskim istraživanjima? Da li je broj postdoktorskih istraživanja po istraživaču ograničen brojem i vremenskih trajanjem?

Edita: Što se tiče broja postdoc: tu nema ograničenja, ali je po nizozemskom zakonu poslodavac nakon trećeg produženja ugovora obavezan dati stalni ugovor. Ali, sva ta birokratska pravila se lako zaobiđu, jer postoji pravilo da ako od poslodavca (op.a. univerzitet, institut) izađeš na 6 mjeseci  opet po povratku možes dobiti ugovor, a da ne bude na stalno, i ista procedura opet ide iz početka. To se meni desilo jednom. Naravno da bi svako radije radio stalnu poziciju, ali njih, nažalost u Nizozemskoj nema tako puno na univerzitetima...Što se tiče načina financiranja  postdoktoralnih studija, to su većinom grantovi koje dobije neko od uposlenika fakulteta, ili sam postdoktorant koji unese sam svoj grant...to su dakle većinom novci koji su dostupni na svega par godina.

Dr. Edita Poljac, privatna fotografija

QoS: To je problem širom svijeta. U SAD se broj postdoktoranata povećao za 150%, ali nema pozicija za stalno zaposlenje. Čak su uveli su termin "permapostdoc" (“vječiti postdoktoranti”). Dosta PI (op.a. Principal Investigator, nešto kao naš mentor, šef određene laboratorije, odsjeka) za laboratorije radije uzima mlade doktore nauka ili postdoktorante, jer su oni jeftinija radna snaga od nekoga ko bi bio na stalnoj poziciji.

Edita: A postdocs jesu u biti i jeftiniji jer su većinom na početku karijere sve dok nisi vec toliko daleko i dugo u tom polju da si i kao postdoc skup, što je kod mene situacija trenutno. PhD pozicija = jeftina radna snaga mladih ljudi koji mogu raditi k'o konji (oprosti na izrazu). Kod mene je problem uvijek bio to što ja zaista jako jako jako volim svoj posao i teško mi se odlučiti da napustim naučno-istraživački rad. Međutim, mali milion puta sam se razmišljala da li da napustim akademsku zajednicu, da idem nešto "normalnije" raditi...ali svaki put kad se ukazala i mala šansa, ja bih se brzo vratila (ono kao leptirići u stomaku koje osjetiš  kad si zaljubljen). Nažalost, istraživački rad skoro uvijek ovisi o grantovima i univerzitet slabo šta finansira.

U istraživačkom radu ovdje su većinom sami PhD-studenti...a oni koji rade kao docenti bez PhD,  ti imaju manje plate. Ja sad mislim u sebi: pa kud nisam ranije izašla...ali, evo, izgleda da je 2015. ta godina u kojoj ću napokon morati.

QoS: Da li osjećaš neku vrstu diskriminacije jer nisi Nizozemka? Ili ste svi u istom košu?

Edita: Mislim da trenutno nikome nije lako. Ima dovoljno kolega koji su autohtoni, ali ipak im je teško naći stalnu poziciju. Mada mislim da ipak ima i diskriminacije, (osjećam to) kao žena i kao alohton (kako nas oni rado nazivaju). Ipak, mislim da nas jednostavno ima previše. Previše našeg profila i ovog nivoa (op.a. doktori nauka) i onda neki faktori poput sreće dobiju na težini. Sreća, i određeni karakteri...ljudi koji se znaju dobro prodati i laktati, a ja nikad to nisam voljela niti u tome uživala...

QoS: Ima li ideja kako prevazići ovu situaciju? U Njemačkoj hoće da ograniče postdoc na 5 godina i da uvedu strožije mjere odabira. U čemu je esencija problema? Kakvo je tvoje mišljenje?

Edita: Problem je, po meni, to da se dešava inflacija zvanja. Super je stvar da je većina građana dobro educirana, to je pozitivno…

QoS: ali nemaju gdje raditi ako krenu stopama naučno-istraživačkog rada...

Edita: ali kroz to bachelor diploma, pa master, pa PhD zvanja više ne vrijede u tom smislu da diferenciraju...i ja mislim da će se to morati promijeniti. Isto tako mislim da upozorenje (PhD) studentima glede ove situacije mora doći ranije i da se kadar mora preusmjeriti prema drugim mogućnostima

QoS: Znaci, bolonjski sistem je uzrokovao inflaciju?

Edita: Ne bih rekla bolonjski sistem, jer ta je struktura postojala u Nizozemskoj već odavno, samo što se nije zvala BaMa. Jednostavno, kvalitet života se puno poboljšao u bogatim zapadnim državama i u Nizozemskoj je mentalitet takav da univerzitet mora biti dostupan svakome što je dobro ako pričamo o novcima (dakle da i bogati i siromašni mogu ići studirati), ali nije dobro ako pričamo o intelektuelnim kapacitetima. Studiranje je postalo hit.

QoS: Znam...ali ne može se dopustiti elitizam ...to je fašistički...svako mora imati pravo da napreduje kroz društveni sistem obrazovanjem.

Edita: Svi idu studirati. Znanje je ovdje postalo produkt. Ti dođes na univerzitet da kupiš taj produkt koji se zove znanje...naravno da background ne bi smio određivati ko će studirati, a ko ne, nego intelektualni kapacitet, ali ovdje se više ne vrši selekcija po intelektu, nego: što više studenata imaš, to više dobiješ novaca i umjesto da edukuješ mlade briljantne ljude, mi educiramo mediokritete, sredina može biti zlatna, ali ne u ovom slučaju

QoS: Isto je i ovdje...ali kod nas zasićenje ide već na Master level. U hiperprodukciji talentovani studenti ne dobiju šansu jer je pozicija na kojoj bi oni odlično funkcionisali zauzeta već godinama. Na neke fakultete, koji su po prirodi pomalo elitistički, upisuje se previše studenata, a ne vrši se ohrabrivanje srednjoškolaca da upisuje deficitarne studije. Trenutno u BiH imamo višak biologa, a manjak matematičara i fizičara, višak psihologa, a manjak studenta romanistike, budućih prevodilaca. Kod nas ne postoji ni fluks, kretanje akademskog osoblja sa jedne institucije na drugu, što je na Zapadu, posebno u SAD, najnormalnija stvar.

Edita: Ja mislim da ove godine izlazim iz akademskog svijeta. Ne znam čemu ću se usmjeriti, ali znam da moram ne zato što ne volim ovo što radim, već prosto nemam izbora, a i doista je poglupo od mene što sam već ovako dugo i ostala u ovome.

QoS: Imaš li djecu?

Edita: Ne, mada bih ih rado imala. Maštala sam da ih imam troje.

QoS:Da li treba kriviti sistem zašto se nisi ostvarila i kao majka? Boreći se za svakodnevni život, grantove i opstanak u akademskom svijetu?

Edita: Ne bih išla tako daleko (u toj tvrdnji).

QoS: Jako sam osjetljiva na tu temu jer žene obično bez pardona optuže da su karijeristkinje i da nisu htjele djecu. Ali, ovdje se prvenstveno radi o esencijalnom neshvatanju položaja žene u jednom vrlo labilnom akademskom sistemu.

Edita: Da. Optužbe su bile. Bila sam u bračnoj vezi i tu su optužbe bile, ali, zaista, vrlo neosnovano. Kod mene je više (bio problem) to što ja mislim da je nepošteno rađati djecu, a da ne znam gdje ću sutra biti.

QoS: Jako lijepa rečenica...tačno si opisala taj problem.

Edita: Mislim da imam odgovornost da ako već rađam i donosim na ovaj svijet biće koje je ovisno o meni da to uradim u barem malo stabilnijoj situaciji nego sam je imala do sada.

QoS: Hvala, Edita.

Edita: Nema na čemu.