Genetičke tajne ruže

Većina današnjih ruža koje možemo kupiti u cvjećarama ima divan krupan cvijet, ali su bez mirisa. Uzgajivači su stotinama godina favorizirali izgled cvijeta na uštrb mirisa i tako samo neke starinske sorte i one koje se specijalno uzgajaju za dobijanje eteričnog ulja, poput bugarske i francuske ruže imaju miris. Savremene ruže su hibridi (Rosa hybrida) nekoliko desetaka vrsta, između ostalih Rosa x centifolia, Rosa mochata, Rosa damascena, Rosa gallica i Rosa chinensis. Uzgajivači su se odlučili da dobijaju krupne cvjetove, a kada je tržište počelo tražiti ruže koje istovremeno imaju i lijepe cvjetove i mirišu, pokušaji rekreiranja ovakvih osobina pokazali su se neuspješnim

U novom radu, objavljenom u Nature Genetics, pod jednostavnim naslovom "The Rosa genome provides new insights into the domestication of modern roses" pružen je novi uvid u genetičke odrednice mirisa i osobina cvijeta ruža. Rad je zapravo svojevrsna istorija evolucije i domestifikacije ruža. Naučnicima, koje je predvodio Mohammed Bendahmane sa École Normale Supérieure u Lyonu, trebalo je 8 godina da kompletiraju mapu genoma ruže. 

Naučnici su dekodirali genetičke šifre sorte "Old blush" koja pripada vrsti Rosa chinensis. Geni i analiza mirisnih komponenti su pokazali kako postoje čak 22 prethodno nepoznata biohemijska koraka u kojima ruže sintetiziraju jedinjenja iz klase terpena, a koja im daju specifičan miris.  Sama "Old Blush" kineska ruža je prvi kultivar iz Azije prihvaćen u Evropi. Smatra se da je 1752. došla u Švedsku a 1759. u Englesku i odatle se proširila dalje po Evropi. Međutim kultivacija ruža u Aziji, preciznije Kini, ima dužu tradiciju nego kultivacija u Evropi: najvjerovatnije se upravo u Kini i započelo sa uzgajanjem ove biljke prije nekoliko hiljada godina. Rosa chiensis se uzgaja u nekoliko pokrajina na jugozapadu Kine kao ukrasni cvijet. Ukrštana je sa Rosa gigantea da bi se dobio hibrid Rosa x odorata, od koje potječu uzgajivačima veoma drage ruže čajevke. 

"Old Blush" kineska ruža, izvor: Wikipedia

Sadašnje ruže su, smatra se, uzgojene hibridizacijom 8-20 vrsta i tipova ruža, što umnogome utežava dekodiranje genoma. 

U radu, fokusiranom upravo na liniju Rosa chinensis, koja se miješala sa evropskim i bliskoistočnim vrstama i sortama da bi se dobile modernije sorte, pokazano je kako neki geni ruža djeluju komplementarno: neki "uključuju" produkciju mirisnih komponenti, dok neki "isključuju" proizvodnju antocijana, tvari koje laticama ruže, u ovisnosti o količini i vrsti, daju ružičastu do crvenu boju. Ovi podaci bi mogli biti od koristi uzgajivačima da riješe problem i dobije ruže koje istovremeno imaju i bogat cvijet i miris. Također, možda će se stvoriti sorte koje efikasnije koriste vodu i duže traju u vazi.

Utvrđeno je i to kako je Rosa chinensis utjecala na stvaranje tako cijenjene osobine prolongirane cvatnje kod nekih ranih hibrida, poput La France.

Sam miris ruže, tako karakterističan za vrste i kultivare Rosa damascena i Rosa centifolia ovisi o bar tridesetak molekula, ali su najvažnije molekule beta-damascenon, beta-damaskon, beta jonon i jedan oksid, kojeg su naučnici prozvali "ružin oksid", a koji ima daleko komplikovanije IUPAC ime. Količina beta-damascenona je marker kvaliteta ružinog ulja i premda ključnih komponenti mirisa u ulju ima manje od 1%, one doprinose mirisu ruža sa preko 90% jer su dovoljne veoma male koncentracije ovih tvari da bismo ih osjetili.

Beta damascenon je 2008. godine identificiran kao ključna komponenta arome  Kentaki burbona.