Mentalno zdravlje tokom krize izazvane pandemijom

Izvor: Pixabay

Bojan Šošić, dipl. psiholog, član Odbora za psihijatrijska i neurološka istraživanja Odjeljenja medicinskih nauka Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine; član Stručnog odbora Udruženja za uzajamnu pomoć u duševnoj nevolji TK „Feniks“ i član Društva "Nauka i svijet". Razgovarala: Jelena Kalinić

Krajem 2019. godine u Kini su zabilježeni prvi slučajevi zaraze virusom za koji se ispostavilo da spada u grupu koronavirusa te da, kao i njegovi „srodnici“ koji su se pojavili od 2002. godine, SARS i MERS, potencijalno izaziva teški akutni respiratorni sindrom (eng. SARS – Severe Acute Respiratory Syndrome). Virus je tako nazvan SARS-CoV-2, a bolest prema godini kada se javila nazvana COVID-19 (eng. Coronavirus disease – 19). Ovaj virus spada u grupu tzv. RNK virusa i jednostavnost u njihovoj građi povećava vjerovatnoću mutiranja, odnosno javljanja u obliku koji do sada nije postojao. Prema raspoloživim genetičkim nalazima, genske sekvence koje ukazuju na sličnost sa slijepim miševima (oko 96%) i ljuskavcima (oko 99%) upućuju na porijeklo ovog virusa. Radi se, dakle, o tzv. zoonozi, odnosno bolesti koja je prešla na ljude sa životinja.

Kakve izazove nosi COVID-19 pred mentalno zdravlje u ovim uslovima?

Saznanja koja spominjete, o porijeklu ovog oboljenja, će vjerovatno biti od velikog značaja za razvoj vakcina, iako se radi o srazmjerno sporom procesu, a to vrijedi i za neke druge stvari vezane za COVID-19. Sigurno će se rasplamsati istraživanja koja će nam pomoći da bolje razumijemo ovakve pojave i u budućnosti budemo uspješniji u sprečavanju i reagovanju na njih. Ali jasno je da ćemo tek s pojavom vakcine moći računati da je iskorijenjena prijetnja od ovog virusa, ovakvog kakav je. Dakle, stvari se neće raspetljati preko noći, i to samo po sebi predstavlja izazov.

S obzirom na proglašenu pandemiju, odnosno globalnu epidemiju, a što počiva na činjenici da se radi o relativno lakom prenosu virusa s čovjeka na čovjeka i specifičnoj stopi smrtnosti, u ovom trenutku se može očekivati da će manje ili više dalekosežne posljedice biti vidljive u tri domena:

-  -zdravstvenom (koji je naravno primarni), a odnosi se i na zdravstveni izazov pred pojedincem, zdravstveni sistem zemlje u kojoj stanovništvo obolijeva, kao što se tiče i globalnih napora da se što prije nađe što bolji lijek te da se što prije razvije odgovarajuća vakcina;

-     -ekonomskom – tiče se prije svega onih čija radna mjesta trpe usljed propisanih mjera, ali dugoročno će se itekako odraziti na ekonomiju pojedinačnih država koje će morati uvesti mjere ublažavanja štete za pojedince i zajednice, a nije isključeno da će izazvati i dalekosežnije efekte na svakodnevni život i poslovanje u različitim aspektima;

-   -psihološkom / emocionalnom / mentalnozdravstvenom – a odnosi se prvenstveno na individualno i porodično funkcionisanje onih koji su sami, ili su njihovi bližnji, izloženi riziku od obolijevanja i eventualne smrti ili drugih ličnih i porodičnih posljedica.

Vi mene pitate o tek jednom aspektu ove krize, ovom posljednjem, kao i mogućim načinima suočavanja s izazovima koje ona predstavlja. Ali ja želim naglasiti da su ova tri aspekta u načelu nerazdvojna. Negativno stanje na planu tjelesnog zdravlja pojedinca ili u zdravstvenom sistemu države će se negativno odraziti na ekonomiju tog pojedinca odnosno države, ali će se isto tako i ova dva domena preslikati na plan mentalnog zdravlja. Istovremeno, eventualno narušeno mentalno zdravlje stanovništva će se, kako je do sad nepobitno dokazivano, negativno odraziti na ekonomiju tog društva.

Od mentalnog zdravlja koje se obično veže za stanje pojedinca nemoguće je odvojiti posljedice na daleko širem planu...

Upravo tako. Ovdje se radi o izazovu koji se rasprostire na skali od individualnog do globalnog, a niko nema jasnu predstavu o tome kako ćemo se nositi s tim. Zapravo, ja bih otvoreno priznao: „Malo toga znamo, puno toga se može desiti“. Naravno, to se mijenja iz dana u dan. Saznajemo sve više, nikad se nije više znanstvenika bavilo jednom temom i ovom brzinom razmjenjivalo podatke.

Ima li mjesta za strah?

Mene lično nije strah, bar ne za sebe. Odličnog sam zdravlja i dosta statističkih parametara je na mojoj strani, kad mislim na svoje zdravlje. Da osjećam strah u smislu emocije koja bi oblikovala moje ponašanje, to ne mogu reći da imam. Ali da sam svjestan šta se sve može desiti, itekako jesam. Imam u ovakvim situacijama odvratan luksuz da su mi roditelji odavno mrtvi i mogu samo zamisliti kako je onima koji se brinu za bližnje koji su u rizičnim populacijama. Mnoge meni bliske osobe ipak takođe tu spadaju i mrzim što počinjem da razmišljam u terminima vjerovatnoće da im se nešto desi. A vjerovatnoća je jedino što stvarno možemo imati u ovakvim situacijama.

Anksioznost i strah imaju veze sa znanjem; znanjem o prijetnji i o mogućim ishodima. Anksioznost se odnosi na emocionalni odgovor koji nije proporcionalan prijetnji, a ta prijetnja je obično nejasna i teško ju je potpuno odrediti. Anksioznost je po pravilu orijentisana na budućnost i podrazumijeva nedovoljno jasno iščekivanje ili predviđanje da će se desiti nešto nepovoljno. Situacija sa trenutnom zarazom virusom SARS-CoV-2 predstavlja upravo takav izazov za cijeli svijet. U ovom trenutku ne postoje prognoze koje su apsolutno pouzdane, prosto jer se svijet suočava s nečim što do sad nije viđeno. Načini reagovanja kako ih oblikuju različite zemlje, utemeljeni su na mješavini do sada raspoloživih podataka i sličnih iskustava iz ranijih izbijanja epidemija ili pandemija ili nekih srodnih situacija, te prognoza koje su utemeljene na postojećim teorijama ili modelima za koje postoji manje ili više iskustvene potpore. Drugim riječima, svijet se u suočavanju s ovim izazovom uči kroz sam taj proces suočavanja. U ovom trenutku najduža iskustva postoje u Kini, ali se lekcije stečene tamo, u Italiji, Južnoj Koreji, moraju sada testirati u drugačijim okolnostima – drugačijim u pogledu mentaliteta stanovništva neke zemlje i općenito kulture; raspoloživih resursa u pogledu pružanja odgovarajućih zdravstvenih usluga, obezbjeđivanja sigurnosti prometa roba i ljudi, snabdijevanja namirnicama, mogućnostima praćenja slučajeva kako se javljaju i koliko eventualno doprinose širenju zaraze, kao i mogućnostima ograničavanja tih aspekata ove prijetnje.

Zato je važno razumjeti da različite zemlje, na temelju ovakvih, svakako nedovoljnih ulaznih podataka, kreiraju svoje strategije reagovanja, ali ih sasvim sigurno i revidiraju s porastom stečenih znanja u lokalnim uslovima ili na globalnom planu. Ono što je naročito važno napomenuti, je da u tom smislu nijedna zemlja ne može tvrditi da u smislu znanja o ovom problemu ima naročitu prednost u odnosu na druge. Najveći izvor znanja, a tako i odgovarajućih preporuka o trenutnoj krizi, je u rukama Svjetske zdravstvene organizacije, prosto zato što je to organizacija koja ima najveći kapacitet da akumulira i „odvaga“ sve relevantne informacije. Lokalni stručnjaci su od značaja kada treba primijeniti te preporuke ili ih prilagoditi lokalnim uslovima i odlukama.

Kako da se mi ovdje ponašamo?

Na državama je da izgrade odgovoran sistem informisanja građana koji će počivati na koncenzusu stručnjaka i kao takav biti jednosmisleno predstavljen stanovništvu.

Drugim riječima, preporuke kako su nam predstavljene od strane ozbiljnih institucija, a koje u krajnju ruku reflektuju prije svega pristup Svjetske zdravstvene organizacije – onakav kakav je u datom trenutku, u skladu s raspoloživim informacijama i akumuliranim znanjima – predstavljaju ono najbolje čime u tom trenutku raspolaže čovječanstvo. Da tu ima grešaka, ima, ali nije sad vrijeme da se čeka da neke tvrdnje budu „zacementirane“, jednostavno nemamo taj luksuz. Stoji činjenica da su se neke zemlje opredijelile da izgrade svoj modalitet tretiranja epidemije u nacionalnim okvirima, koji u nekoj mjeri odstupa od tog okvirnog pristupa, ali tada valja razumjeti da te zemlje to čine vodeći strogog računa o drugim aspektima krize od onog koji zanima nas kao pojedince, kao i o mogućnostima te zemlje da se s njima nosi. To se u prvom redu odnosi na finansijske posljedice koje će se nepovoljno odraziti takođe u cijelom rasponu ove skale – od individualnog do globalnog, ali svaka država mora zacrtati svoj put saniranja problema koji će postati očitiji kako se primakne kraj zarazi kao primarnom, zdravstvenom aspektu krize. To će se svakako takođe reflektovati na ovom planu koji vas primarno zanima, a to je mentalno zdravlje, odnosno domen emocionalnih reakcija.

Kome vjerovati?

Ja ne bih rekao kome, već čemu. Treba vjerovati procesu. U rješavanju ovih izazova, bar u zdravstvenom domenu, nauka ima ipak glavnu riječ, a naučni metod je oblikovan stoljećima unazad. Sam po sebi je testiran kao nešto što u konačnici dovede do optimalnih rezultata. Ono što je važno shvatiti od samog početka, jeste da informacije koje prođu određene „filtere“, i kao službene se predstavljaju građanima, u načelu nisu nepodložne mijenjanju. Ono što možda jeste pouzdana informacija u pogledu pouzdanosti izvora i puta komunikacije, nije nužno pouzdanost u terminima odgovaranja idealu „istine“. Nauka općenito funkcioniše prema tzv. probabilističkom pristupu; to jest, iskazi o nekom problemu se, naročito dok je on potpuno nov, formulišu u terminima vjerovatnoće. Zato sam to spomenuo i maloprije. U ovakvoj situaciji građani zapravo imaju priliku, iako nimalo ugodnu, da iz prve ruke vide kako se, obično polako, ali sada u nesvakidašnjoj žurbi, u globalnoj znanstvenoj zajednici gradi koncenzus o nekom pitanju. Ono što izaziva anksioznost nije samo činjenica da se suočavamo s nepoznatom prijetnjom, nego i to da ne možemo biti potpuno sigurni u to da li se prema njoj u datom trenutku postavljamo na najbolji mogući način, jer već idućeg trena neka nova informacija nas može navesti da se predomislimo. Put do znanja nije pravolinijski. To sigurno ne djeluje utješno kad znamo da postoji nužda da se reaguje na praktičnom planu bez odlaganja, da se znanje neodložno prevede u praksu, ali nema racionalnijeg izbora nego vjerovati da se taj proces, naučni metod koji je brušen stoljećima i nesumnjivo je čovječanstvu donio sav stvarni napredak koji smo do sad uživali, može izboriti s ovim izazovom, i pored ovakvog nesavršenstva.

Jedan od načina borbe s vlastitom tjeskobom za mnoge ljude je i (često nekritično) prikupljanje, a često i širenje informacija. Premda se obično savjetuje ljudima da to izbjegavaju, jer mnogima na taj način anksioznost samo raste, ne može se načelno odreći ljudima mogućnost ni pravo da se informišu niti da informišu druge, jer taj isti proces je i u temelju dolaska do naučnih spoznaja. U ovom trenutku sva saznanja kojima naučnici diljem planete raspolažu, o tome kako liječiti COVID-19, i kako činiti korake ka razvoju vakcine, ili kako ublažiti druge nepovoljne posljedice epidemije, počivaju na tome da znanstvenici slobodno razmjenjuju informacije. Mnoge zemlje upravo sad ulažu ogromna sredstva da podrže taj proces, a to vrijedi i za stručnjake iz domena mentalnog zdravlja. Ogromna količina resursa se sada čini dostupnim.

Izvor: Pixabay

Da li je zdravo za javnost da prati navalu informacija kojim ih bombarduju mediji?

Za mnoge širenje informacija daje privid razumijevanja pa onda i nekog stepena kontrole nad situacijom. I tu je znanstveni proces dobra analogija. Mi pokušavamo da nešto saznamo kako bismo predviđali kako će se nešto u budućnosti razvijati, a onda tek možemo stvari i da kontrolišemo. Ono što treba sugerisati jeste da svaku takvu informaciju treba i pri prijemu, a pogotovo prije prosljeđivanja, dobro „provagati“. Ako nemate formalno obrazovanje u domenu biomedicinskih znanosti, bilo bi dobro da potražite nekoga ko će direktno vama moći odmjereno prokomentarisati tu informaciju, prije nego što je prihvatite ili proslijedite dalje. Istina, to je lakše reći, nego se ponašati u skladu s tim. Ali možda nije na odmet da laici znaju da ovo isto čine i stručnjaci. Štaviše, mnogi građani bi se sigurno iznenadili da znaju da (pravi) stručnjaci možda i više traže potvrdu od relevantnih izvora i od kolega prije nego što usvoje neku informaciju, nego što to čine laici.

Neke informacije prosto nemaju smisla. Priča o tome kako je COVID-19 lako izliječiti preparatima od voća ili povrća, ili kako su takve tvrdnje nekako „procurile“ od nekakvih „elita“, nemaju težinu najelementarnije smislenosti; padaju na prvom testu racionalnog. Ono što načelno vrijedi za različite teorije urota, vrijedi ovdje tim više jer je riječ o globalnom problemu – bilo kakvo „kontrolisanje“ tako obimnog i kompleksnog procesa iziskivalo bi uključivanje tolikog broja ljudi da je nemoguće izbjeći mogućnost greške, ali isto tako i mogućnost curenja istinitih informacija. Uključivanje ogromnog broja biomedicinskih stručnjaka sa svih krajeva planete na procjenjivanje i rješavanje ovog problema, samo po sebi garantuje da će se do rješenja doći onoliko brzo koliko to objektivna stvarnost dozvoljava, a ne nikakva društvena konstrukcija ili aparat koji bi uključivao nekakve „probrane“ pojedince. Da postoje pojedinci koji su u svemu tome na neki način privilegovani, to je svakako istina. Ali ne baš na sve načine kako se to često u javnosti misli. Na žalost, u posljednje vrijeme se često nađem u situaciji da citiram izraelskog državnika Abba Ebana: „Ljudi i države će se ponašati racionalno tek kad iscrpe sve druge mogućnosti.“

Kako će se ponašati ljudi kod nas u narednom periodu?

Vratio bih se na onu formulaciju od maloprije: malo znamo, puno toga je moguće. Tako sad stvari stoje. Smatram krajnje neozbiljnim nastupe pojedinaca koji su u javnost iznosili projekcije koje nisu imale ozbiljna utemeljenja. Licitiralo se trajanjem krize, procjenama „ozbiljnosti“ bolesti, koketiralo se sa teorijama zavjera. Ja često naglašavam da je osnovna zakonitost u psihologiji varijacija. Ljudi su različiti i na različite načine doživljavaju situaciju u kojoj se nalazimo, kao i propisane mjere ponašanja. Zato je bitno da ono kako nadležne institucije informišu javnost bude jako precizno odmjereno, da bi eventualna odstupanja od željenog smanjila i svela na podnošljiviju mjeru, ili usmjerila. Sva istraživanja u sličnim situacijama pokazuju važnost toga. I mediji moraju imati jasna uputstva o tome šta činiti s vijestima. Informacija je upravo ono što sama ta riječ znači – in-form-ira nešto, daje nečemu oblik. Kod nas postoje i kulturni obrasci koji u tome nisu u dovoljnoj mjeri uzimani u obzir.

Ako nadležni misle dobro javnosti, moraju informacije plasirati pravovremeno, jasno, s autoritetom. U ovakvoj situaciji za očekivati bi bilo da epidemiolozi budu za kormilom. Oni su generali, anesteziolozi su sada diverzanti... Svi imaju svoju ulogu, ali ona mora biti određena po strogo stručnim kriterijima. Ako vas informišu ljudi u koje odavno nemate povjerenja, šta očekivati nego izvrdavanje preporuka. Sklon sam čak da kažem da ovo vrijeme pokazuje sve slabosti „sistema“ kako je kod nas izgrađen od rata naovamo. Infekcija sada u ovoj zemlji dođe kao superinfekcija na to što smo odavno zaraženi prožimajućim neznanjem i korupcijom. Ne govorim ništa čega naši građani nisu dobro svjesni. Ali bojim se da će to sve sada u kratkom roku doći na naplatu. Nadam se da griješim. Volio bih i da se nadam da će te greške iz prošlosti u budućnosti biti ispravljane.

Kako da se ljudi prilagode mjerama ograničenja koje su uvedene?

Nekim ljudima jako teško pada to što su primorani da umanje ili čak potpuno zatome neke od društvenih kontakata, dok drugi barem isprva misle da im izolovanje odgovara ako su po prirodi introvertni, orijentisani prvenstveno na vlastite, „unutrašnje“ doživljaje. S druge strane, čak ima i osoba koje bi se u drugačijim okolnostima rado dovele u slično stanje odijeljenosti od drugih ljudi, ali ga slabo trpe u ovim uslovima kad je jasno nametnut od strane vanjskog autoriteta, a obično poduprt strahom od zaraze. Isto je i s mjerama pojačane lične higijene koje su propisane kao jedan od neposrednih načina kontrolisanja relativnog rizika od obolijevanja na individualnoj razini. 

Mnogi ljudi u normalnim uslovima pretjerano vode računa o čistoći tijela do te mjere da poremete redovne funkcije kože kao zaštitnog omotača tijela. Ali u ovim uslovima ih te iste mjere mogu opteretiti ako drže u svijesti činjenicu da se sada radi o imperativu očuvanja zdravlja pred ipak konkretnijom prijetnjom nego što je to slučaj kad se radi o opštoj prevenciji. Sasvim poseban slučaj je kod osoba koje imaju u nekoj mjeri izraženu tzv. bacilofobiju ili bakteriofobiju, iracionalan strah od mikroorganizama, kod kojih se taj strah može dodatno pojačati, a želja za izolacijom ekstremno naglasiti. Osobe s opsesivno-kompulsivnim tendencijama, sjetite se samo TV serije Monk, su naročito ranjive. U njihovoj okolini neko mora imati ulogu ublaživača, mora ih rasteretiti ličnog balasta odgovornosti za čišćenje nakon svakog kontakta s rizičnim površinama; ljudi iz njihove sredine moraju prihvatiti da oni jednostavno teže doživljavaju ove situacije. A oni sami moraju se osloniti na rutine. Sreća je pa sada imamo potvrdu da se ovaj virus izuzev u posebnim uslovima, teško prenosi zrakom pa to može makar malo relaksirati ljude.

I spomenuta tendencija nekih ljudi da traže informacije o situaciji koju doživljavaju kao prijetnju čini bitnu razliku među ljudima. Neki ljudi prosto imaju nezasitu potrebu da se informišu o izvoru frustracije (što ne znači nužno i da umiju to pravilno činiti), dok drugi nastoje da izbjegnu svako suočavanje s konkretnim saznanjima o problemu. U psihologiji ova dva ekstrema tretiramo kao različite tzv. heurističke stilove. Preporučljivo bi bilo prepoznati da li neko iz vaše okoline teži jednom ili drugom stilu. Ukoliko neko ne želi da „zna“ previše o problemu koji svakako ne može sam riješiti, nemojte tu osobu prisiljavati da se izlaže višku informacija; poštedite je.

Potrebno je da ljudi budu spremni da otkriju i prihvate različitost drugih ljudi, možda neke aspekte osobnosti bližnjih s kojima će vjerovatno u narednom periodu provoditi više vremena, kojih do sada nisu bili svjesni. I to je potpuno u redu, jer ljudi imaju pravo da se nose s ovako neobičnim izazovima na načine koji im u normalnim okolnostima nisu svojstveni. Iz prostog razloga što upravo te okolnosti izlaze iz okvira „normalnog“. Kao što se to često kaže u psihologiji i psihijatriji, normalno je nesvakidašnje reagirati na nenormalne prilike. Isto tako, nije isključeno da u ovakvim situacijama ljudi i kod sebe otkriju neke strane svoje ličnosti koje su zatomljavali, da na površinu isplivaju neke frustracije i možda manjak tolerancije prema drugim ljudima, njihovim osobenostima i vidovima ponašanja, kao i općenito slabo tolerisanje frustracije. Na ovome treba učiti, ovakve spoznaje prihvatiti kao otkrića, a možda i temelj za mijenjanje svog ponašanja u budućnosti – učenjem novih informacija, sticanjem novih stavova kroz njihovo testiranje u komunikaciji s odgovarajućim ljudima, sticanjem novih vještina, širenjem perspektiva i poznanstava. Mnogi ljudi će u ovakvim situacijama tražiti izlaz u bjesomučnom predavanju rutinskim poslovima, ali to nije nužno dobro. 

Npr. na planu seksualnosti, neki će osjetiti povećan libido, a o tome već svjedoče vijesti o prodaji prezervativa, ali isto tako se može očekivati da će, bar u nekim fazama, doći i do sasvim suprotnih reakcija. Mnogi će se sad ili kasnije osjetiti bespomoćnim i uslijed gubljenja nekih uloga, prije svega uz gubitak posla gubitak i uloge nekoga do obezbjeđuje život za svoju porodicu, a to se sve lako može nepovoljno preslikati na seksualni život, na romantične i bračne odnose i u konačnici na porodičnu dinamiku u cjelini. Emocionalne reakcije koje nam se javljaju u različitim koracima u životu su tu s razlogom i ne treba od njih bježati, jer nam se mogu s većom žestinom vratiti kad ostanemo bez ikakve mogućnosti da od njih pobjegnemo. Radije ih treba upoznati i nastojati naučiti govori li nam možda život koliko to idemo u dobrom ili lošem smjeru; da li nam izbori koje smo činili otvaraju ili zatvaraju nove putove i vidike. Čak je i riječ emocija izvedena iz glagola 'movere', kretati se.

Da će biti lako, neće. Postoje granice do kojih ljudi mogu da prihvate ovakva ograničenja u uobičajenim obrascima ponašanja. Pametno je to već isticano da je sintagma „socijalno distanciranje“ zapravo neadekvatna. Ovdje se radi o ograničavanju fizičkog kontakta, a ne društvenog u užem smislu. Upravo zahvaljujući modernim tehnologijama je sada to ograničenje u društvenom smislu lakše kompenzirati nego ikada do sad. Treba to cijeniti. Nisam od onih koji se pretjerano boje da će na ovaj način na mala vrata biti uvedena neka nova pravila, neka orvelovska projekcija. Više sam sklon sugerisati da se sada jasno govori u terminima ograničavanja zaraze, a ne društva; virusa, a ne ljudi. Lako ćemo kasnije misliti na kritikovanje eventualno novih obrazaca. Iskreno, mislim da je bolje sada da vlada veća bojazan, makar se kasnije ispostavilo da je tu bilo i statističkih artefakata koji su prenaglašavali realnu opasnost, nego obratno, da se ljudi ne boje, a ona postoji. Različite zemlje različito pristupaju testiranju u ovim trenucima, a radi se i o različitim tipovima testova. Statistike su još prilično nesamjerljive. Nema sumnje da će sve biti puno jasnije tek kad budemo imali neki vremenski otklon. Sad smo u sredini kovitlaca i nemamo puno izbora. Ono što meni u ovom trenutku smeta kod nas, je da se restriktivnim mjerama pristupa jednostrano. Ograničenja sama po sebi nemaju puno rezona ako nema istovremeno i smislenog testiranja. A lako ćemo kasnije razmišljati o mentalnom zdravlju, prioritet sada mora biti kristalno jasan, a to je fizičko zdravlje, čak preživljavanje.

Neki su ovu situaciju poredili s ratom...

Da, čak i stručnjaci ili državnici u zemljama u kojima i sami nemaju to iskustvo. Naši građani, bar mnogi, imaju. Rekao bih da ova situacija ima nezgodne sličnosti i isto tako nezgodne razlike u odnosu na vrijeme rata u BiH. Zato i ovdje to za neke može ispasti hendikep, za neke prednost. Doživljaj praznih ulica i šetališta – a nije isključeno da se u idućim danima ta praznina neće dodatno naglasiti, mnoge stanovnike Bosne i Hercegovine će podsjetiti na doba rata 1992-1995. Percipirana mogućnost nestašice roba i drugih vidova zadovoljavanja osnovnih potreba koje čine temelj života na kakav smo navikli, primjer je onoga zbog čega psiholozi često kažu da nisu bitne činjenice, već mišljenja. Bez obzira na to što nas vlasti uvjeravaju u stabilnost opskrbe, projekcija u neizvjesnu budućnost je u srži anksioznih reakcija na trenutnu situaciju. Odsustvo zvuka saobraćaja na ulicama koje su do juče bile pune vozila i pješaka će čak i mnoge od onih koji nisu imali lično iskustvo rata u BiH ispuniti osjećajem zlokobnosti onoga što eventualno slijedi. No istina je da neće biti metaka ni gelera, a neki budući veterani će pričati svojoj djeci o tome kako su prkosili virusu. Virus ne putuje pravolinijski kao metak, ne čujete ga kao ispaljen projektil. A mogu li ovi budući „veterani“ ovog doba sada naučiti nešto od ovih starijih? Zapravo, učiti mogu i jedni i drugi, i jedni od drugih.

Kao što možemo vidjeti kako se sada ponašaju oni s kojima ćemo provoditi najviše vremena u periodu izolacije, ili kako se sami nosimo s teškoćama koje ćemo susresti, tako ćemo sada svi imati priliku da vidimo kako pripadnici različitih kultura reaguju na manje-više slične uslove. Isto tako, stariji će moći iskoristiti svoja iskustva iz rata da poduče mlade o tome kako se nositi s izazovima kakvi su ograničenja u kretanju i direktnoj komunikaciji s ljudima za koje bismo možda voljeli da su nam bliže.

Uskoro će oni koji se sjećaju rata, a danas žive u zemljama Zapada, imati mnoštvo priča o tome kako su anticipirali neke situacije u poređenju s domicilnim stanovništvom. Naći će se i ovdje mnoštvo poučnih priča. Ljudima treba ipak dok ovo sve traje, tolerisati oduške. Dosta je humora u reakcijama na ovo sve na društvenim mrežama. Humor je kratkoročan, ali snažan mehanizam suočavanja. No ne treba biti i jedini. Moramo svi sada isto tako pokazati osjetljivost prema slabostima drugih, vidjeti treba li im veći stepen podrške. Mnogi, naročito oni s nagomilanim iskustvom, mogu biti skloni da reaguju većom rezignacijom nego inače. To može biti loš znak i može odvesti nekoga u rizična ponašanja. A opet neke forme rezignacije su sasvim prikladne za neke ljude – kad objektivno ne možete učiniti ništa da promijenite situaciju, smirite se i čekajte da prođe. Za neke ljude to je sasvim prirodna reakcija i u nekim uslovima to je sasvim racionalno.

Postoji li nešto što se može preporučiti kako pospješiti prilagođavanje na ovu situaciju?

Ukratko, na individualnom planu treba težiti raznovrsnosti u izgradnji strategija suočavanja. U skladu s činjenicom od koje smo i krenuli  s ovim razgovorom, u načelu u ovom trenutku niko ne zna pouzdano koliko dugo će trajati kriza vezana za COVID-19, a pogotovo kako će se razvijati u okvirima uslova pojedinačnih država, gradova, čak porodica. Racionalno je – očekivati neočekivano. Istovremeno, razmisliti o interpersonalnim dimenzijama toga kako svako od nas oblikuje svoje ponašanje, t.j. kako se ono može odraziti na druge ljude. Trenutno se glavnina preporuka od najstručnijih tijela na planeti svode na mjere izolacije, odnosno fizičke ili tzv. socijalne distance, i lične higijene – pranja ruku jer je najveća vjerovatnoća prenošenja virusa do sluzokože na licu doticanjem (vlastitim) rukama. Radi se o mjerama koje su koncipirane tako da smanje vjerovatnoću da se u kraćem vremenskom periodu zarazi toliki broj ljudi da bi to moglo dovesti do preopterećenja kapaciteta zdravstvenih službi u datoj zajednici, što u konačnici može dovesti do snižavanja kvalitete i/ili obima njege, s potencijalnim fatalnim ishodima. Ovakve, prozaične preporuke, možda djeluju kao neproporcionalne intenzitetu prijetnje koju predstavlja COVID-19, ali one se u znatnoj mjeri tiču same prirode ovog virusa kako nam je poznata od početka njegovog javljanja – a to je da je njegova „masna“ ovojnica ranjiva na primjenu sapuna. Problem nastaje u njegovom kontaktu sa sluznicama kada ulazi u ozbiljniju interakciju s organizmom, potencijalno do izazivanja ozbiljne upale pluća.

Ove preporuke, ma kako trivijalno izgledale, treba prihvatiti kao najbolje, ali i istinski jednostavno i prema tome srazmjerno optimistično djelovanje, koje svako od nas može poduzeti da zaštiti sebe i druge. Da li pridržavanje tih mjera nudi apsolutne garancije da se osoba neće zaraziti – naravno da ne. U nauci postoji nešto što zovemo Poissonova distribucija. U Bosni mi to zovemo baksuzluk. Nekad možete učiniti sve što je do vas, a opet dođe do nepovoljnog ishoda. Ali to nipošto ne znači da se treba prepustiti fatalizmu i računati da će se stvari desiti jer će se jednostavno desiti. Ne, svojim ponašanjem mi utičemo na vjerovatnoću dešavanja. Ako možete slijediti mjere koje su preporučene, slijedite ih. Znate kako se to kaže, „Vjeruj u Boga, ali devu svoju veži“...

U periodu izolacije ljudi mogu težiti da se ponašaju kao da su na produženom odmoru, ali ima i onih koji će odabrati da rade, možda stvari za koje inače nisu imali vremena. Neke od tih aktivnosti će biti produktivne (od čišćenja stana ili kuće, rada u bašti, pisanja), a neke ne toliko (čitanje, gledanje filmova, igranje video-igara, slaganje slagalica, itd.). Neke aktivnosti će možda uključivati sve ukućane, neke će dozvoliti da svako ima malo vremena samo za sebe, makar to bilo slažući pasijans. Preporučljivo je ne vezati se za samo jedan odabrani oblik provođenja vremena, jer ne znamo koliko će ovaj period trajati niti da li će se i na koji način mijenjati. Širenje repertoara ponašanja koja ćete imati tokom ovog perioda će vam dati osjećaj da vrijeme brže i smislenije protiče, da ste izvukli i neku stvarnu korist možda učeći neku novu vještinu. Iskoristite ovo vrijeme da ga maksimalno posvetite sebi i ukućanima, otvoreno komunicirajući ako vas nešto živcira ili biste rado promijenili. Računajte da ste ipak u svojevrsnom zatvorenom loncu i da nije razborito pustiti da se tenzije dižu do granice kad ih je teško iskontrolisati. Nastojte da probleme prepoznate rano i reagujete pravovremeno.

Ne zaboravite da će se vaše ulaganje u zaštitu mentalnog zdravlja vas i onih oko vas u ovom kritičnom periodu odraziti na to koliko ćete biti sposobni da se uključite u ekonomske tokove nakon toga. I da se stvari odviju po najidealnijim scenarijima, sebi dugujete prije svega da taj trenutak dočekate s dovoljno energije da se suočite s novim uslovima i da se na njih prilagođavate.

Nauka nam poručuje da je jedan od najjednostavnijih načina da investirate u svoju sreću tako što ćete se iskreno brinuti za dobrostanje drugih. Po Internetu se trenutno nalaze različite ideje kako oni koji vjeruju da će eventualno obolijevanje od COVID-19 podnijeti najlakše, navodno mogu pomoći onima koji su najugroženiji. Istini za volju, neke od tih metoda, ma kako altruistično djelovale, zapravo nose srazmjerno velik rizik od širenja zaraze, jer nepotrebno šire krug kontakata. Ljudi koji to rade, moraju znati da rade stvari ispravno. Najsigurniji načini da se bude od koristi drugima, je kroz pružanje emocionalne podrške. Mnogi ljudi danas, pogotovo u društvu kakvo je bosanskohercegovačko, koje je iscijepano emigracijom mladih, se svakako nalaze u stanju tzv. socijalne deprivacije, lišenosti značajnih društvenih odnosa. Srećom, restrikcije u kontaktima na svega par metara kako je preporučeno u suočavanju s potencijalnom zarazom od COVID-19, omogućavaju sasvim pristojnu komunikaciju i kada neko ne dijeli životni prostor, kako nam lijepo dočaravaju scene komšijskih druženja s italijanskih balkona.

Ovih dana se pisalo i o stigmatiziranju oboljelih

Neznanje i strah uvijek idu ruku pod ruku. Zato nam i za ovo treba jasno educiranje javnosti. Osoba koja nema dovoljno znanja o nečemu, osuđena je na to da ili slijepo vjeruje nekome, ili da ode u drugu krajnost, u paranoju. Taj raspon se mora suziti. Javnost mora razumjeti kako se ovaj virus ponaša. On ima neke vrlo nezgodne osobine, u nezgodnoj kombinaciji. Zarazu šire ljudi koji nemaju pojma da su i sami zaraženi. Niko nije tražio da bude zaražen. A vjerovatnoća je velika da ćemo prije ili kasnije svi biti pogođeni virusom. Ko će tad iz okoline reagovati s prekorijevanjem kad red dođe na nas? Ja se sjećam jednog rijetkog običaja kod nas da se kad neko kihne, kaže „Crk'o dabogda!“. Postoji to i na engleskom. Oni kažu „Drop dead!“. Mi smo to zamijenili sa „nazdravlje“, a oni su uzeli njemačko „Gesundheit!“. Ove kletve potiču iz Srednjeg vijeka, kada se znalo da kihanje i kašljanje mogu biti znaci zaraza koje se mogu pokazati kao fatalne za mnoge. Pa zar da se vraćamo na običaje iz vremena kad je vladala kuga?

Ključno je naglasiti da će proliferacija takvih stigmatizirajućih stavova u javnosti, kao i na njima utemeljenih diskriminatornih ponašanja, neumoljivo pomoći jedino širenju zaraze. Iz straha da ne budu odbačeni, ljudi će kriti simptome. Drugim riječima, mogu se, jedino zato što se brinu za to šta će drugi misliti, ponašati na načine koji pogoduju širenju virusa na druge, a da i ne govorimo o tome kako time mogu naškoditi sebi, odlažući javljanje ljekaru i dalje ugrožavajući vlastito zdravlje.

Korisnici usluga službi za zaštitu mentalnog zdravlja npr. se i sami hronično nalaze u takvoj poziciji i u najnormalnijim uslovima su po pravilu među socijalno izolovanijim kategorijama stanovništva. Zatim, starije osobe koje imaju malo kontakata, čija rodbina je udaljena ili u nemogućnosti da dođe do njih. Zar ikome treba da se te ranjive osobe prije ili kasnije nađu u položaju dvostrukog odbacivanja od društva, samo zato što neko misli da bi mogli biti zaraženi? Ovo je vrijeme kad nam treba solidarnost, ali i ta solidarnost treba biti utemeljena na racionalnom.

Tuzlanska liječnica, dr Nera Hodžić, specijalizant psihijatrije, prevela je jedan kratki set uputstava o društvenoj stigmi povezanoj s COVID-19. Taj dokument je lako dostupan na Internetu i sjajan je kao alat kojim se trebaju služiti svi oni koji u ovom periodu na bilo koji način utiču na javno mnijenje.

A šta s djecom?

Ovakvu situaciju treba iskoristiti da se one mlađe poduči kako ispravno reagovati. Suština zrelog reagovanja je upravo u nošenju s neizvjesnim. Nema bolje prilike da se izvlače lekcije, ma kako gorke. Vjerujem da, ukoliko imaju adekvatno neposredno okruženje, iz ovoga djeca mogu izaći zrelija, s jasnijim razumijevanjem svijeta i života nego što su ga mnogi imali prije ovoga. Virus nam je pokazao da smo živjeli u mjehuru od sapunice i da smo se često bavili stvarima koje nisu doprinosile stabilizaciji svijeta, još manje pripremi za ovakve izazove. Svijet nije propao, ali mnoge stvari koje smo podrazumijevali i na koje smo se oslanjali, sada nisu tu, a vjerovatno neće ni biti u istoj mjeri i istom obliku.

Djeca imaju svoje gledanje na situaciju u kojoj se svi nalazimo i odrasli ga trebaju istražiti zajednički s djecom. Podijeliti s njima i neka zrelija stanovišta nego što su možda njihova, naravno sve uzimajući u obzir njihovu dob, koja je primarna odrednica toga kako će reagovati na sve ovo. Nemoguće je djecu potpuno zaštititi od ovoga, i vrlo mala djeca osjećaju promjene u neposrednoj okolini, a starija se više bave projekcijama u budućnost. Ne treba računati na to da će djeca biti prepuštena raznim distrakcijama i da će iz ovoga izaći kao da se ništa nije desilo. Mora se razgovarati s djecom, jer ona imaju svoja razmišljanja koja moraju testirati negdje, čak i ako to sama ne pokazuju. U suprotnom, mogu za sebe prešutno izvući pouku da je svijet mjesto gdje ne treba komunicirati o problemima niti ih aktivno rješavati.

Odrasli sad u velikoj mjeri više vremena provode kod kuće i to treba iskoristiti da to vrijeme bude zajedničko. Pregršt je izvora koji mogu ljude inspirisati kako djecu podučiti nečemu, ili učiti neke stvari zajednički.

Da li krizne situacije možemo shvatiti i kao priliku za stvaranje bolje sredine, priliku koja ima potencijal? Kakva je Vaša lična percepcija?

Svaka kriza, na individualnom ili kolektivnom planu, ima određen potencijal da iz sebe generira napredak. Kibernetika, na kojoj su utemeljeni moderna informatika i tehnologije koje nam omogućavaju savremene pogodnosti, nastala je u Drugom svjetskom ratu iz saradnje matematičara i fiziologa koji su rješavali sasvim praktičan i prozaičan problem upravljanja vođenim projektilima. Isto načelo vrijedi za mnoge inovacije. Kako rekoh, nauka gleda u budućnost. Ali čini to na temelju sistematičnog i sistemskog (u)poznavanja prošlosti. Tako će i moja projekcija biti utemeljena na tome što znamo da se dešavalo u dosadašnjim sličnim situacijama u prošlosti čovječanstva. Sada već svjedočimo do sad neviđenom obimu saradnje nikad ranije okupljenog broja naučnika, tehnologa i drugih stručnjaka koji su se globalno stavili u službu rješavanja ovih izazova. Nema sumnje da će se iz toga izroditi i stvari koje u ovom trenutku ne možemo ni predvidjeti, koje će biti iznenađenje u pravom smislu. Da ih možemo predvidjeti, ne bi bile stvarni napredak. 

Kao u kletvi, živimo u uzbudljivim vremenima. Ali ja se tim iznenađenjima koja su pred nama veselim. No treba prvo pregurati ovaj udarni period i pomoći drugima da to isto učine.