Protivljenje protivpandemijskim mjerama ima veze sa manjim kapacitetom radne memorije i inteligencijom

 

Već na početku pandemije COVID-19 skovan je termin „kovidiot“ za osobe koje odbijaju da se pridržavaju preporučenih ili naređenih epidemioloških mjera, kakve su fizičko distanciranje, nošenja maske i slično. Međutim, izgleda da ovo ponašanjem zaista ima veze sa kognitivnim osobinama. Da li se neko pridržava mjera koje smanjuju rizik od inficiranja virusom SARS-CoV-2 ovisi o kapacitetu radne memorije.

Prije izvjesnog vremena u naučnom časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences - PNAS objavljena je studija  čiji je jedan od zaključaka bio kako je manja radna memorija povezana s osobinom da se neko ne povinuje mjerama i preporukama u toku pandemije, kakve su nošenje maski i održavanje distance. Tražili smo mišljenje psihologa o ovoj studiji i razlozima ovakvog ponašanja.

Istraživanje je rađeno online na velikom uzorku, a korišteni su relevantni testovi te istraživanje i članak koji je objavljen zadovoljavaju sve kriterije naučnog  pristupa. Rad je objavljen u jednom od prestižnih časopisa i prošao je stroge preglede. Studija možda nudi potencijalne strategije za ublažavanje nepoštivanja mjera u zdravstvenoj krizi.

Naučnici su otkrili da osobe koje imaju veći kapacitet radne memorije imaju povećanu svijest o prednostima distanciranja i zbog toga pokazuju veću usklađenost s preporučenim smjernicama za socijalno-fizičko distanciranje u ranoj fazi izbijanja COVID-19.

„Nema sumnje u nešto što je objavljeno u tako dobrom časopisu, autori su i vrlo znalački prokomentarisali rezultate svog istraživanja tako da ne bih ponavljala ono što su već autori razmatrali i opširno obrazložili u članku“, govori prof. dr. Maida Koso-Drljević, vanredna profesorica na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta UNSA. Ona dodaje: „U biti vrlo je bitno znati da se prema Unsworth & Engle (2007) individualne razlike u sposobnosti radnog pamćenja odnose na sposobnosti održavanja informacija u primarnom pamćenju i mogućnostima dosjećanja podataka iz sekundarnog pamćenja“.

Individualne razlike u održavanju pažnje se prvenstveno odnose na sposobnost usmjeravanja pažnje na relevantne informacije o zadatku ili određenom cilju u situacijama u kojima postoji značajna unutarnja ili vanjska distrakcija. Ovo gledište sugerira da osobe koje imaju manji rezultat na zadacima radnog pamćenja u prisustvu distraktora imat će manju sposobnost usmjeravanja pažnje na memorijske reprezentacije, te slabiju sposobnost diskriminacije relevantnih informacija.

„Individualne razlike u održavanju pažnje se odnose i na sposobnost sprječavanja smetnji ili distraktora, gdje osobe koje imaju bolji rezultat na zadacima radnog pamćenja imaju bolju sposobnost sprječavanja smetnji ili ometanja u odnosu na pojedince koji imaju manji rezultat. Iz ovih teorijskih postavki o radnom pamćenju možemo prepoznati koliko je ono bitno u situaciji kao što je trenutna situacija pandemije“, objašnjava prof. dr. Koso podvlačeći kako je ovo veoma bitno za način na koji neka osoba izlazi na kraj s velikom količinom informacija.

„Globalno gledajući, u vrlo kratkom periodu imali smo veliki broj informacija koje je trebalo uzeti u obzir i donijeti neke zaključke i odluke te se shodno tome i ponašati na određeni način. Ispravno zaključivanje znatno je otežano masom informacija, često kontradiktornih i prečesto spominjanih u kontekstu nestručnih i neznanstvenih tekstova“, dodaje Koso i primjećuje kako je konfuzija bila dijelom uslovljena i nepostojanjem jasnih i jednostavnih preporuka stručnjaka, pogotovo u prvo vrijeme.

„Gubeći povjerenje u često nedosljedno mišljenje stručnjaka za koje je često bilo jasno i da su pod uticajem političara, ljudi su se osjećali zbunjeno, nepovjerljivo. Tu vjerovatno nastupa sposobnost radnog pamćenja, a nije nebitno da je ono u visokoj korelaciji sa fluidnom inteligencijom i oni sa nešto boljim radnim pamćenjem i višom inteligencijom će vještije i uspješnije baratati mnoštvom informacija, znati će izabrati one koje imaju znanstvenu potporu i donijet će odluke koje zaista umanjuju mogućnost zaraze“, razmatra uzroke konfuzije prof. dr. Koso.

Inteligentniji i oni sa boljim radnim pamćenjem će i bolje razmjeti šta znači pridržavati se mjera, za one ostale potrebne su jasne i dosljedne preporuke i onda ne bi radno pamćenje imalo toliki značaj i vezu sa pridržavanjem mjera.  „Ne treba zaboraviti ni korelaciju koja postoji između stresa i anksioznosti s jedne strane i kognitivnog funkcionisanja, s druge“, primjećuje dr. Maida Koso i dodaje: „Svima je bilo otežano, zbog stresa i anksioznosti, uspješno se nositi s tolikim brojem informacija“.

Anksioznost je u negativnoj korelaciji s radnim pamćenjem te je to nešto što bi odgovorni i oni koji donose preporuke i oni koji brinu za njihovo sprovođenje trebali znati. „Da se ne bismo oslanjali da visoke intelektualne i sposobnosti radnog pamćenja kod stanovništva koje su svakako ugrožene visokom razinom anksioznosti, ostaje preporuka da mjere budu jasne, sprovodive, logične, dobro objašnjene, dosljedne, ne pod uticajem politike nego da budu utemeljene u znanosti i epidemiologiji i da vrijede za sve“, zaključuje Koso i dodaje kako glas stručnjaka treba biti dostupan svima, ne treba biti drhtav i nesiguran, nikako ono što govore ne treba biti obojeno ekonomskim i političkim motivima. „Bojim se da je to trenutno nemoguće sprovesti jer je veliki dio populacije izgubio povjerenje u ono što preko medija poručuje krizni štab“, mišljenja je dr. Koso.

S druge strane, kapacitet radne memorije nije jedina psihološka osobina povezana s tim da li će neka osoba poštovati mjere ili ne. Nauka o ponašanju pokazala je da osobni identitet igra krucijalnu ulogu u odgovorima na sve vrste prijetnji, a pandemija nije izuzetak.

Dosta je istražena povezanost nekih karakteristika ličnosti sa nepoštivanjem mjera, odnosno sa vjerovanjem u teorije zavjere (npr. antivakseri, vjerovanja u čipove, 5G mreže, HAARP). „Osobe koje su sklone ovakvom, rizičnom ponašanju često pokazuju tzv. magijsko mišljenje, vjerovanja u paranormalne fenomene, u magiju i slično“, govori psiholog Sandra Muratović. „Pored ovoga, te osobe nemaju dovoljno razvijeno kritičko mišljenje kako bi mogli da na pravi način, argumentovano, propituju razne ideje koje čuju ili pročitaju po portalima“ dodaje Muratović.

Od crta ličnosti se često sreće narcizam, gdje osoba vjeruje da je uspjela da pronikne u „naučnu prevaru“, a time i jača osjećaj značajnosti i grandioznosti.  Tako da bi osoba koja se bolje adaptira na prijetnje poput pandemije imala dovoljno razvijeno kritičko mišljenje i informacijsku kompetenciju, ali i crte ličnosti koje podstiču prosocijalno ponašanje, društvenu odgovornost, te emocionalnu zrelost.

Još jedan fenomen ima značajnu ulogu u reagovanju na opasnost – kognitivna pristrasnost. „Ima dosta kognitivnih pristranosti ili grešaka u mišljenju koje ljudi često koriste u ovakvim situacijama, kako bi smanjili osjećaj vlastite ranjivosti i nivo anksioznosti radi prijetnje, posebno opasna je kognitivna pristranost koja se zove „nerealistični optimizam“ a odnosi se na vjerovanje da je vjerovatnije da će se dobre stvari nama desiti, a ne drugim ljudima, odnosno, da je vjerovatnije da će se loši ishodi i događaji desiti drugima, a ne nama“, govori Muratović.

Radi ove greške u mišljenju ljudi vjeruju da su imuni na infekciju, pa će se rjeđe pridržavati preporučenih mjera u vidu pranja ruku, nošenja maske i održavanja fizičke distance čime ne samo da sebe dovode u povećan rizik od infekcije već i druge ljude.

Međutim, psihologija kao nauka i psiholozi zaista mogu pomoći u boljem prevazilaženju ovakvih kriza. Poznavanje ljudskog ponašanja, njegovih uzroka može bitno korigovati neke stvar i umanjiti rizik.

„Psihologija je trebala od samog početka pandemije biti više uključena u cijeli proces preveniranja širenja infekcije, a javnost je trebala kontinuirano biti informisana i educirana o svim fazama i elementima pandemije“, naglašava Muratović.

Postoje istraživanja koja su rađena za vrijeme prethodnih pandemija i epidemija kakve su bile SARS i ebola, a na osnovu kojih se moglo sistemski pomoći ljudima da se lakše adaptiraju. Sada je važno da se svi pridržavamo propisanih mjera i da pokušavamo neke potrebe ostvarivati na druge načine.

“Trebaćemo se adaptirati na novonastalu situaciju, praktično razviti nova ponašanja, a sebi možemo pomoći ako prihvatimo da se nalazimo svi u novoj i neizvjesnoj situaciji, ne znamo do kada će trajati i kako će tačno izgledati“, kaže Muratović dodajući kako je potrebno da se sjetimo svih onih situacija koje su izgledale vrlo zahtjevne, ali smo ih uspjeli prevazići.

„Također, ovo je trenutak da se prisjetimo kakvu ulogu ima solidarnost u našim životima. Poštujmo mjere ne samo radi vlastitog zdravlja već i radi zdravlja drugih ljudi.“, zaključuje Sandra Muratović.

Tekst je prvo objavljen na Glas Amerike u avgustu 2020.