Mogućnosti primjene CRISPR metode u liječenju distrofije

Duchenneova  mišićna distrofija je progresivna naljedna bolest koja zahvata mišiće. Bolest pogađa osobe muškog spola, a simptomi se pojavljuju u djetinjstvu, između 2. i 6. godine. Već u periodu predadolescencije, oko desete godine života,  ljudi sa ovim genetskim poremećajem su primorani koristiti invalidska kolica.

Bolest je uzrokovana defektom na X hromosomu, tačnije na genu koji kontrolira sintezu distrofina,  jednog od proteina mišića. Distrofin je od krucijalnog značaja za rad mišića jer je upravo ovaj protein odgovoran za snagu mišićnih vlakana. Bez njega mišići, uključujući i one odgovorne za rad srca, postaju slabi.

Procjenjuje se da oboljenje pogađa jednog od 3500 dječaka. Žene mogu biti nosioci oštećenog gena, ali gotovo nikad ne pokazuju simptome jer imaju dva X hromosoma od kojih bar jedan ima ispravnu kopiju odgovornog gena.

Trenutno se u istraživačkim centrima širom svijeta vodi nekoliko međusobno nevezanih studija kojima je cilj pronaći način kako da se pogođeni gen „popravi“.

Jedno od takvih istraživanja  je i ono koje je sproveo tim Erica Olsona na Southwestern Univerzitety Texas u Dallasu.

Ovaj tim je dao dokaze da je moguće prevenirati ovaj tip distrofije metodom editivanja gena. Procedura, koja se bazira na CRISPR editovanju dala je pozitivne rezultate na mdx miševima, koji imaju mutaciju na genu koji kontroliše sintezu distrofina. Testovi su pokazali da su nivoi distrofina kod miševa zahvaćenih poremećajem obnovljeni i da su skeletni mišići imali normalnu funkciju uprkos činjenici da je svega 17% stanica imalo ispravljen genetički materijal.

Ovu proceduru još nije moguće vršiti na ljudima i vrlo je teško procijeniti kada će to biti moguće. Naime, sva obećanja liječenja bolesti i poremećaja izazvanih nasljednim faktorom, odnosno "greškama" na genima, su daleka budućnost.

Rezultati istraživanja tima sa Southwestern University Texas: poređenje količine proteina distrofina u normalnom mišiću, distrofičnom mišiću i korigiranom distrofičnom mišiću. Images courtesy of Chengzu Long, Southwestern University Texas

Naredne studije će se morati bazirati na pronalaženju mnogo izvodljivijeg načina editivanja gena, možda editovanjem u u samoj jajnoj stanici u kombinaciji sa in vitro oplodnjom ili čak primjene editovanja gena na novorođenče, u kombinaciji sa prenatalnom dijagnostikom i screening testovima budućih roditelja kako bi se rano utvdilo da li je neki od roditelja nositelj poremećaja. Ipak, Chengzu Long,  jedan od autora ovog rada, smatra, zajedno sa svojim mentorima, da će ova metoda naći svoju primjenu u postnatalnoj terapiji, koja je nešto manje invanzivna i za koju nema etičkih prepreka u primjeni.

Ali, sve to znači i duboke promjene u svijesti društva i zdravstvenom sistemu. To znači i pritisak na parove koji se odluče za potomstvo da rade niz skupih testova.

Metode editovanja gena su tek u povoju, a zdravlje  i normalan život su za oboljele još uvijek daleko obećanje.