Živio Kockica!

Ruža je ruža je ruža, i mladi vo je junac,
A glumac je glumac je glumac.
I ne samo da je glumac je glumac je glumac,
  nego je i mučenik i mučenik.

Ovim stihovima slavnog (i kod nas nedovoljno čitanog) Ogdena Nasha započela bih osvrt na tekst koji je banuo na jednom opskurnom portalu zvanom Lola magazin. Tekst je o Branku Kockici i mnogi od vas su već vidjeli tekst. 

Zašto na blogu o nauci i tehnologiji pisati osvrt na tekst u opskurnom portalu na temu glumca Branislava Milićevića zvanog Kockica? Pa zato što dječije emisije sa Brankom danas smatramo urnekom jedne dječije emisije koja, pored zabave, ima i obrazovni karakter. Branko Kockica je bio jugoslovenski Sesame street. Zahvaljujući napretku interneta i komunikacijskih sistema, svjedočimo pojavi da svako može komentirati svakoga i sve i na to dobiti simpatije okoline. U duhu te maksime, ja ću si uzeti za pravo da dekonstruiram tekst izvjesne Žane Gauk, koju neću napasti zbog toga što obožava Balaševića, nego zbog toga što nema razvijen stil pisanja, a u istoj toj nerazvijenosti stila pokušava samu sebe promovisati time što joj je malo tersli ponašanje Branislava Milićevića poljuljalo taštinu. Takorekuć, osoba se našla uvrijeDŽena i povrijeDŽena. 

Na istom tom internetu često se mogu naći memes koje se pozivaju na Branka Kockicu: znate, to su one karte gdje piše "Uz njih smo odrastali mi, a uz njih odrastaju naša djeca" u kojim se generalizirano tvrdi da su generacije koje su odrastale uz Branka Kockicu bolje od sadašnjih generacija, koje valjda sve do jednog djeteta slušaju Grand i gledaju Parove. Čak je jednom i sam Branko rekao:

I šta se ovdje ima zamjeriti? Nije Branko rekao da su svi oni koji su gledali njegovu emisiju kao mali postali đubrad, ali nije rekao ni da su svi postali empatični, humanistički nastrojeni i pošteni mladi ljudi. Jer sve je to istina.

Međutim, vratimo se tekstu koji pokušava da nam sruši heroja djetinjstva jer se jedna gospođa našla uvrijeđenom zato što ju je Branko otkantao. Zapravo, njegove riječi da je pitanje, koje je zaista više namijenjeno nekom dječijem psihologu ili pedagogu, "glupo" , dopunjene su Brankovom izjavom u kojoj ublažuje riječ "glupo" i zaista objašnjava zašto ne može odgovoriti na to pitanje. U zaključku teksta, nakon opisa šta joj je Branko rekao, autorica zaključuje:

"Potonuo je… Mornar koji je plovio morima mašte, kralj koji je vladao beskrajnim kraljevstvom, učitelj i vaspitač… Potonuo je.  Junak mog djetinjstva postao je tragični lik."

Autorica ne shvata šta je to tragičan lik, niti šta to zaista termin "lik" podrazumijeva, ali zna uklopiti Balaševića u misao. "Lik" je prvenstveno lik u nekom umjetničkom djelu - u drami, romanu, noveli... Branko to nije, jer do sada nije napisana niti jedna drama/roman/novela/pripovijetka/crtica/scenario/film u kojem on ima ulogu. Dakle, objasnimo ovo jednostavnije: Branko nije književni lik, stoga ne može biti ni tragičan, ni komičan, ni melodramski. Ovako, riječ "lik" u ovom članku djeluje slengovski, što bi opet bio slučaj za stilsku analizu. Tragičan lik nekog djela je onaj lik koji je razapet između tabua i ideala, onaj koji je podijeljen iznutra, kao što su to Edip, Antigona, Hamlet, Macbeth. Autorica ne poznaje tačno značenje termina koje koristi, nego termine koristi proizvoljno, što je još jedna odlika lošeg stila.

Međutim, izvadak iz članka:

"Čitav vikend razmišljam i ne mogu da dokučim šta ljudi umisle da su. Znam da su novinari omraženi i s tim se borimo godinama. Isto tako znam da ni vi ne biste imali ni šta da gledate ni šta da čitate da nije nas. Da nije naših pitanja, kako biste o pojedincima saznali sve što znate? Da nije medija, da li bi bilo čuvenog Kockice?

Pitanja za njega više nemam. Samo poruku da smo ga voljeli svi. Cijeli Balkan. Sva djeca osamdesetih. "

otkriva vrhunac povrijeđene sujete. Ovo je rasprava sa samim sobom, jer je autorica očito imala namjeru na napravi ekstra-popularan tekst i postane "ona što je intervjuirala Branka Kockicu", ali joj to nije uspjelo. Infantilan odnos prema temi i važnosti glumca, koji nisu tek efemerne pojave, nego ljudi od krvi i mesa, koji imaju hiljadu i jednu mušicu, uzrok je razočarenja, također infantilnog i nezrelog jer se željeni intervju, onakav kakvim ga je autorica zamislila, nije dobio. I onda slijedi neurotična osveta u stilu "srušiću idola". Razočarenje u idole, u heroje djetinjstva i pubertetske dobi je nešto što prođete krajem puberteta. Ako to prolazite u kasnim dvadesetim, tridesetim i drugim godinama, to bi bio simptom zaostatka u nekoj fazi psihičkog razvoja ličnosti. Ako do sada niste naučili da su "glumci posebna sorta", onda vjerovatno niste dovoljno načitani, zreli, obrazovani. Lik kojeg glumi (Branko Kockica) je nešto sasvim drugo od stvarne osobe (Branislav Miličević) i to treba biti tako. Inače, glumci ne bi bili glumci. Ovo je bilo klasično razočarenje šiparice kada otkrije da glumac u kojeg je zaljubljena (gledajući filmove) nije ista osoba kao nježni, romantični i zaštitnički raspoložen lik kojeg tumači. 

Međutim ako ste zrela osoba, koju je reakcija idola povrijedila, a imate želju napisati kako Branku poručujete da ga (ipak) volite, onda ćete imati i dovoljno zrelosti da ne objavite ovaj tekst i ne pljujete po čovjeku koji je samo ... čovjek.

Neosporno je da su emisije Branka Kockice bile sjajne obrazovne emisije, iako on danas ne priznaje tu funkciju svojih emisija. Iza gorčine kojom osporava da mu je želja bila stvoriti bolje generacije, obrazovane, mlade, hrabre i poštene ljude, a ne gomilu egoista, između redova treba čitati jednog velikog filantropa. Jer, iza svakog mizantropa, kakav je bio i Pascal, krije se veliki filantrop, koji želi vjerovati da su ljudi bolji i da su skloni dobroti i plemenitosti. Zamislite šta se lomi u takvom čovjeku kada vidi nepravdu, bezobrazluk i egoizam. I ne bio takav.

Branko, sada te još više volim! 

"Taština nad taštinama, veli propovednik, taština nad taštinama, sve je taština.

Kakva je korist čoveku od svega truda njegovog, kojim se trudi pod suncem?

Naraštaj jedan odlazi i drugi dolazi, a zemlja stoji uvek.

Sunce izlazi i zalazi, i opet hiti na mesto svoje odakle izlazi.

Vetar ide na jug i obrće se, i u obrtanju svom vraća se.

Sve reke teku u more, i more se ne prepunja; odakle teku reke, onamo se vraćaju da opet teku.

Sve je mučno, da čovek ne može iskazati; oko se ne može nagledati, niti se uho može naslušati.

Šta je bilo to će biti, šta se činilo to će se činiti, i nema ništa novo pod suncem."

(Knjiga Propovjednika, 1:1-10)