Nauka u dobru i zlu

Alkatraz, unutrašnjost

„To je teškoća ovih vremena: u nama se bude ideali, snovi i nade, da bi tek

susreli groznu istinu i bili uništeni. Zbilja je čudo što nisam zaboravila

sve svoje ideale jer se čine tako besmisleni i nemogući, a da bi bili ostvareni.

Ipak ih čuvam, jer unatoč svemu još vjerujem da su ljudi u duši doista dobri.“

Piše: Bojan Šošić, psiholog 

Ko god je makar na ekranu vidio San Francisco, među par neizostavnih asocijacija će mu se javiti čuveni zaljev i u njemu još čuveniji otok-zatvor Alcatraz. Oni su dio vidika sa skoro jednako tako poznatih strmih ulica, ispresijecanih onim što ih je bilo moguće prostrijeti po izohipsama. Na vrhu jedne od njih je dvospratna kuća jednog od najpoznatijih psihologa današnjice, Philipa Zimbarda.

Philip Zimbardo

Zim, kako ga oslovljavaju kolege, je postao poznat po jednom drugom zatvoru, što ga je improvizovao u podrumu Univerziteta Stanford 1971. godine. Grupa muških studenata, koji su prethodno prošli provjere mentalnog zdravlja, po slučaju (bacanjem novčića) su dodijeljeni grupi zatvorskih čuvara ili grupi zatvorenika. Date su im odgovarajuće uniforme i oprema – kaki uniforme, zviždaljka, palice, reflektujuće naočale koje sakrivaju oči za stražare, a zatvorenicima labavi ogrtači s otisnutim brojem, gumene sandale, lanac pričvršćen za članak na nozi. 

Iako su znali da se radi o psihološkom istraživanju, mnogi učesnici su bili u takvom stanju da se studija morala okončati nakon šest dana od planirane dvije sedmice. Jedan učesnik je bio u takvoj krizi da je pušten nakon blizu 36 sati. Za jednog se naknadno tvrdilo da je simulirao krizu kako bi izišao ranije da bi mogao da sprema ispite. Iako su kasniji izvještaji navodili da su tenzije između dvije grupe rasle spontano i progresivno, ispostavlja se da je tako bilo od samog početka. Već drugog dana „stražari“ su skinuli „zatvorenike“ do gola i špricali ih aparatom za gašenje požara. Zabranjivali su odlazak u toalete noću pa se zatvorom širio smrad urina i izmeta iz kanti koje su im dali da ih drže u ćelijama.  Ovo se teško može nazvati simulacijom. Poniženje je bilo itekako stvarno. Stražari su sve više ulazili u ulogu, psihološki i verbalno zlostavljajući i ponižavajući zatvorenike; dok su zatvorenici postajali sve pasivniji, povučeniji, čak anksiozni i depresivni.

Studija nije tek prosto replicirana, iz etičkih razloga; dok su druge studije iz socijalne psihologije konformiranja pritiscima i sticanja oblika ponašanja koji se mogu okarakterisati kao okrutni, uglavnom našle svoje potvrde u replikacijama, na prvom mjestu klasična studija koju je šezdesetih godina 20. stoljeća proveo Stanley Milgram [1,2]. Milgram je naveo učesnike da povjeruju da su pod pritiskom uvjeravanja od strane eksperimentatora davali progresivno sve jače elektro-šokove čovjeku u susjednoj sobi, pod određenim izgovorom. Ova studija poslušnosti je čak ponovljena kroz računarske simulacije [3]. Zimbardova, strogo govoreći, nije. Premda je poznat pod imenom „Stanfordski zatvorski eksperiment“, čak i, kako to Amerikanci vole, akronimom SPE (od Stanford Prison Experiment), ima ih koji će otvoreno osporiti takav naziv i zato što nije koncipiran sa stepenom kontrole kakav se očekuje od jednog eksperimenta, a prije svega stoga što nije utemeljen u konkretnoj hipotezi! Najbliže replikaciji Zimbardove studije je istraživanje koje su prije desetak godina proveli Britanci [4], ali sa značajno drugačijim uslovima pa i ishodima. Njihov simulirani zatvor je doveo do demokratizacije odnosa dvije strane, zahvaljujući činjenici da se učesnici nisu doveli u situaciju potpunog poistovjećivanja s ulogama koje su im pripisane.

http://www.prisonexp.org/

Unatoč devijacijama od metodoloških propisa, opis Zimbardove studije nalazi se u gotovo svim općim udžbenicima psihologije, a prosto je neizostavan u udžbenicima socijalne psihologije. Ali malo je šta tipično u vezi s ovim istraživanjem i mimo nacrta. Finansirano od strane vojske, nikad objavljenog konačnog izvještaja u ozbiljnom naučnom časopisu. A tu je i film iz 2015. godine [5] koji reflektuje koliko se svijest o Zimbardovim nalazima zavukla u pore javnog mnijenja o tome šta ljude zapravo čini nemilosrdnim, okrutnim; o tome kako se, kako piše Zimbardo, „transformiše karakter“ – kako „dobri ljudi iznenada postaju počinioci zla kao čuvari ili patološki pasivne žrtve kao zatvorenici u reakciji na situacione sile koje djeluju na njih“ [6]; o tome šta ljude čini, šta god to značilo, zlim. Zimbardo je vješt predavač pa je i u tome sigurno dio razloga što je među psiholozima izgradio status svojevrsne zvijezde.

Dosta govori o društvenim naukama (da ne bude zabune, o njihovim manjkavostima) to što se Zimbardo poziva na ono što se u svijetu moglo vidjeti kasnije: Ruanda, Burundi, Sudan, Kosovo, i da, Bosna [7], kao na dokaz da su nalazi iz njegove zatvorske studije bili ispravni. Ali ništa nije izazvalo toliko pažnje kao paralelizam sa zlostavljanjima u zloglasnom zatvoru Abu Ghraib [8]. Kao da se htjelo reći, 'eto vidite, u takvim uslovima se dešava to i to'. A možda i počinilac nekako opravdava. Ali problem je što se i blizu pedeset godina poslije još otkrivaju detalji o uvjetima koji su vladali u njegovom „zatvoru“ pa i o samom nacrtu studije. Autor nudi svoje reakcije na te prozivke, no to ne znači da će ga socijalni psiholozi u budućnosti vjerovatno posmatrati s većim podozrenjem. Jedno je prilično sigurno: ovo istraživanje je u mnogo čemu iznevjerilo duh nauke – njen metod.

„Situacija“ koja je simulirana u „zatvoru“ nije pomanjkanje propisa koje dozvoljava spontanu progresiju ka haotičnim odnosima, već upravo stanje u kojem je premda implicitno, dozvoljena okrutnost. Socijalni psiholozi su nekako propustili da podvuku ovu činjenicu. Umjesto toga, Zimbardo je kroz svoje kasnije javne interpretacije studije izgradio sliku o čovjeku koja oslobađa od odgovornosti počinioce zvjerstava pod izlikom pritiska okolnosti. „Moja uputstva stražarima, dokumentovana, bila su da ne smiju tući zatvorenike, ali da mogu stvoriti osjećanja dosade, frustracije, straha i bespomoćnosti – t.j. 'mi imamo punu moć nad situacijom, a oni nimalo'“, napisaće nedavno Zimbardo u odgovoru na novije nasrtaje na prirodu studije [9].

Zimbardov legat kasnije je proširen i novom temom, istraživanjem tzv. vremenskih perspektiva. Između ostalog, nešto čega su svjesni svi koji se u BiH bave istraživanjem i tretiranjem post-traumatskog stresnog poremećaja, ljudi koji su pogođeni ratnim PTSP-om, često kao da su „zaglavljeni“ u godinama rata. Stoga su Zimbardove ideje zanimljive i iz ovog ugla te će priča o tome kako smo na tom planu zamalo pa pokušali da zapodjenemo nešto s ovdašnjim veteranima možda nekad i biti ispričana. Njemu je sada 85 godina, a kuću neće moći zavještati djeci jer je svjestan da ga po zaradi neće moći pratiti i izdržavati dvokatnicu u prestižnom dijelu grada, s pogledom na Zaljev San Francisca. I Zimbardova psihologija će možda doživjeti neki drugačiji tretman u budućim izdanjima raznih udžbenika, a možda nije na odmet priznati da teme dobra i zla ipak još uvijek više pripadaju filozofiji ili književnosti.

Alkatraz

Uprkos krizi socijalne psihologije koja je dovela do toga da se u tekućoj deceniji počinju ozbiljno propitivati neke od njenih najpoznatijih tvrdnji, čak i opstajanju i bujanju kontroverzi oko njegove studije, Zimbardo ostaje priložnik ako ne dokazima, onda sigurno bar argumentima, da riječi s početka ovog teksta, predstavljaju upravo i samo ono što je njihova autorica i priznala – ideale i vjerovanje. Nažalost, i njen život je obilježen strašnim uzništvom. U ljeto 1944. godine unijela ih je u svoj Dnevnik petnaestogodišnja Anne Frank. Zbilja ljudskog iskustva ipak se ne može razvesti od, kako ona to bez ikakvog uljepšavanja naziva, „grozne istine“. Ne znači to ni da možemo reći da ljudi po prirodi nisu dobri. Samo da imaju potencijal za koješta.

No to isto otvara prostor i za nešto drugo, nešto što ne smiju zaboraviti oni koji vide da se zlo brine samo za sebe, ono ne miruje i zato ga uvijek i iznova treba ograničavati, već da treba njegovati dobro:

 „Kako je divno misliti da niko ne treba da čeka ni trena,

već da počne sada, da počne polako mijenjati svijet!“

Anne Frank, Priče iz tajnog dodatka, 26.3.1944.

[1] Milgram, S. (1963). Behavioral study of obedience. The Journal of Abnormal and Social Psychology, 67(4), 371.

[2] Milgram, S. (1965). Some conditions of obedience and disobedience to authority. Human Relations, 18(1), 57-76.

[3] Slater, M., Antley, A., Davison, A., Swapp, D., Guger, C., Barker, C., Pistrang, N. & Sanchez-Vives, M. V. (2006). A virtual reprise of the Stanley Milgram obedience experiments. PloS ONE, 1(1), e39. https://doi.org/10.1371/journal.pone.0000039

[4] Reicher, S., & Haslam, S. A. (2006). Rethinking the psychology of tyranny: The BBC prison study. British Journal of Social Psychology, 45(1), 1-40.

[5] https://www.imdb.com/title/tt0420293/

[6] Philip Zimbardo, The Lucifer Effect: Understanding How Good People Turn Evil. New York: Random House, 2007., p. 210

[7] op.cit., p. 211

[8] Brannigan, A. (2009). The Defense of Situationalism in the Age of Abu Ghraib: (Review of Philip Zimbardo, The Lucifer Effect: Understanding How Good People Turn Evil. New York: Random House, 2007). Theory & Psychology, 19(5), 698-700.

[9] http://www.prisonexp.org/response/ (29.8.2018)