Molekularne osnove utjecaja umjerenog vježbanja na usporavanje neurodegenerativnih oboljenja

Ovakav naslov podražava stil naslova naučnih radova, ali tekst koji stoji ispod njega nije nimalo kompoliciran za čitanje.

Izreka "u zdravom tijelu zdrav duh" već je toliko isprana, pa sam osjetila potrebu da je malo osvježim i izvadim iz plakara dosadnih izreka. 

Najbolji način da naš mozak radi "kako treba" je ... vježbanje. I pri tome zaista mislim fizičko vježbanje, a ne onoumno.

Istraživanja pokazuju kako su aerobne vježbe (one koje "tjeraju" organizam na aerobno disanje tj. na potrošnju zaliha energije u organizmu) odlične za smanjivanje rizika od vaskularne demencije, stanja do kojeg dolazi usljed problema i oboljenja krvožilnog sistema mozga. 

Tužna istina starenja je da se sa povećanjem godina smanjuje broj nervnih stanica. Ovo odumiranje je u nekim slučajevima tako radikalno i patološko da  dolazi do pojave demencije. Premda zdrava ishrana i vježbanje ne mogu izliječiti demenciju niti Altzheimerovu bolest, ipak mogu usporiti smanjenje kognitivnih sposobnosti. Redovno vježbanje, naročito u dobi od 25 - 45 godina pojačava sintezu molekula koje štite mozak od neurodegeneracije, naročito u oblasti hipokamusa (dio mozga koji ima veliku ulogu u učenju i pamćenju).

Na molekularnom nivou, to izgleda ovako: vježbanje podstiče lučenje hormona rasta u hipofizi, a hormon rasta podstiče sintezu proteina kojeg su naučnici nazvali IGF-1 u jetri (Insulin-like Growth Factor protein). IGF-1 primarno djeluje na mišićno tkivo, tako što stimulira rast mišića, ali ima još jedan "pozadinski" efekat: IGF-1 krvlju dospijeva i do mozga, gdje podstiče biosintezu jednog drugog proteina, jednog neurotrofina zvanog BDNF (Brain-Derived Neurotrophic Factor), koji, opet sa svoje strane, potpomaže razvoj nervnih stanica i veza između njih, što je važno za poboljšanje procesa pamćenja i razmišljanja. BDNF je najaktivniji u području hipokampusa i  kore velikog mozga.

Postoje indikacije da smanjenje lučenja BDNF ima neku ulogu i u etiologiji shizofrenije, depresije (unipolarne depresije) te Altzheimerove bolesti. 

Zatim, kada vježbamo, prednji režanj hipofize luči još neke važne molekule - endorfine, koji predstavljaju prirodni, interni analgetik našeg organizma. To je razlog zašto dosta ljudi tvrdi kako se osjećaju sjajno kada vježbaju. Iste te molekule jesu ujedino i molekule dobrog raspoloženja. Mnogo od vas neće vjerovati, ali 20 minuta trčanja ima veći efekat na smanjenje stresa i podizanje raspoloženja nego topla pjenušava kupka. Endorfini smanjuju ankcioznost i pozitivni efekti umjerenog vježbanja na raspoloženje imaju svoje argumente u naučnim istraživanjima.

Izvor: sarajevomarathon.ba, promo za Sarajevo Half Marathon (20.9.2015.) via Erol Mujanović

Također, vježbanje je korisno i za liječenje ovisnosti, jer ono stimulira lučenje dopamina, "molekula nagrade" koje naš organizam stvara svaki put kada osjeti zadovoljstvo - bilo da to zadovoljstvo nađe u alkoholu, vježbanju, drogama, hrani ili seksu. Eksplozija dopamina je ono što stvara ovisnost. Upravo zbog toga, ljudi koji vježbaju imaju još veću potrebu da vježbaju. Ipak, to je jedna sjajna ovisnost (ako nije pretjerana i opcesivno-kompulzivna). Ovaj dopaminski talas usljed vježbanja smanjuje potrebu za drugim djelatnostima koje mogu povisiti nivo ovog neurotransmitera.

Vježbanje poboljšava raspoloženje i doprinosi boljim rezultatima na testovima. Umjereno plivanje, trčanje ili bavljenje nekim sportom iz hobija ima blagotvoran učinak na kognitivne sposobnosti.