Sedam milijardi snova - jedna planeta
Danas se obilježava Svjetski dan zaštite životne sredine, ove godine pod motom "Sedam milijardi snova. Jedna planeta. Trošite s pažnjom".
Maksima održivog razvoja "Misli globalno, djeluj lokalno" kao da je izgubila svoju težinu negdje u haotičnom svijetu gdje "svako ide svojim putem, za vlašću, zlatom il' za hljebom".
Procjene naučnika su da, ako čovječanstvo nastavi sa ovim trendom potrošnje, do 2050. populacija ljudi na planeti će iznositi oko 9.6 milijardi i trebaće nam tri ovakve planete kako bismo održali životni standard. Jedina strategija koja omogućava opstanak naše vrste je "pokriti se koliko nam je jorgan dugačak", tj. održivi razvoj. Međutim, ne samo da se mnogi u razvijenim zemljama ne žele odreći "života na visokoj nozi" nego ni stanovnici zemalja u razvoju, koji su tek "osvojili" neki viši životni standard streme ka tome da taj standard održe.
Tema ovogodišnjeg WED (World Environmental Day) je kako dobrobit čovječanstva, životne sredine i ekonomije ovise o odgovornom upravljanju prirodnim resursima. Ovo je već toliko ponavljena floskula, da se čini iscrpljenom i besmislen, ali, nažalost, ljudi još ne shvataju koliko je situacija ozbiljna. Svjetski lideri čine nedovoljno, a obični građani se često pravdaju neosnovanim argumentima kako smatraju da njihovi pojedinačni koraci nisu dovoljni da se situacija promijeni. U međuvremenu, neki od najvrjednijih ekosistema na planeti Zemlji se približavaju onome što možemo nazvati "tačka ireverzibilne promjene", oštećenju nakon kojeg se ne mogu oporaviti.
Zaista, svima nama je lijepo trošiti. Vrlo je teško stegnuti kaiš. Kao da se, pored nagona za produženjem vrste javio i taj neki nagon za kupovinom. Kako to kažu Guattari i Deleuze, ljudi su "želeće mašine", a potrošači samo robovi.
Postala sam vrlo skeptična prema ideji da će održivi razvoj spasiti svijet. Ne zbog toga što to nije dobra ideja, nipošto to ne kažem, nego jednostavno zbog toga što malo ljudi prihvata ovaj način razmišljanja primijeniti u svakodnevnom životu.
Uprkos skepticizmu, ja radim sve što mogu: ne jedem pet puta dnevno, gotovo nikako ne jedem prerađenu hranu, već samo sveže ili zaleđeno voće i povrće, mesa se ne odričem, ali ga ne jedem svaki dan niti u velikim količinama, gasim svjetlo gdje god svjetlo nije potrebno, zatvaram vrata od frižidera, biram proizvode koji su manje štetni po okoliš, neke kozmetičke proizvode poput pilinga sa mikroplastikom sam skroz izbacila iz upotrebe već godinama, koristim ceker za kupovinu...čak sam skupljala plastične flaše i nosila ih na recikliranje, međutim, to ovdje rijetko ko praktikuje, niko u mom susjedstvu i onda je baš muka otići do sabirnog centra sa svega nekih 20-tak flaša...
I nastaviću tako raditi ne zbog furke da spašavam planetu, nego zato što nemam potrebe za većom potrošnjom. Nemam potrebe za autom, zbog čega me ismijavaju. Gomilanje stvari me ne čini srećnom. Ne kažem da sam idealista, niti da sam bez potrošačkih grijeha, samo da me ne ispunjava sumanuta potrošnja.
Primjedbe
Objavi komentar