Kosa u forenzici

Kosa i nije baš najbolji materijala za forenzičku analizu, bez obzira šta forenzičke serije govorile. Stanice kose su mrtve, osim stanica u korijenu dlake. A vrlo često dlake koje se nađu na mjestu zločina nemaju korijen - ako dlaka prirodno ispadne, to je zbog toga što su stanice u korijenu odumrle i vrlo malo stanica u kojima ima DNK ostane da se može uraditi ekstrakcija. Zapravo, analiza se jedino može uraditi ako je dlaka nasilno iščupana.

Američko ministarstvo pravde je naknadno utvrdilo da su DNK analize dlake precijenjene i da su profajleri bili odveć sigurni u metodu, ali da se na kraju ispostavilo kako su osumnjičeni (i osuđeni) bili nevini. 

Međutim, ne treba olako odbacivati dlaku kao dokaz.

Kosa se sastoji od proteina keratina. Zapravo, keratin nije jedan protein, nego porodica od nekoliko tipova proteina, koja se grubo može podijeliti na   α-keratine (koža, kosa, kandže) i β-keratine (rožne krljušti i ploče reptila, svila). Keratini se, kao i sve bjelančevine, sastoje od aminokiseline. Imaju priličan udio cisteina, aminokiseline koja sadrži sumpor, pa zato kosa onako smrdi ako izgori. 

Postoji oko 20 aminokiseline i sve one su zastupljene u keratinima, međutim, u različitim omjerima kod različitih vrsta proteina, ali i u različitim omjerima kod različitih osoba. Okvirno govoreći, proteini dlake imaju najviše prolina, cisteina, metionina, fenilalanina, arginina i glutamina. Ipak, tačni omjeri su specifični te naučnici smatraju kako bi se ova specifičnost mogla iskoristiti u forenzičke svrhe. Hidroliza proteina kose bi pokazala tačne omjere i onda bi ti podaci, upoređeni sa bazom podataka mogli biti iskorišteni u forenzičke svrhe dajući indikacije o spolu osobe kojoj dlaka pripada, o starosti, čak i o indeksu tjelesne mase te porijeklu i regiji iz koje dolazi.

Korisna je i analiza izotopa kisika i vodika koji čine aminokiseline. Naime, omjeri izotopa u pijaćoj vodi ovise od regije do regije, a taj hidrogen i oksigen se ugrađuju u aminokiseline koje se, opet ugrađuju u žive organizme. Ista stvar je sa stroncijumom, čiji izotopi u živim organizmima mogu ispričati cijele romane. Upravo je pomoću izotopa kisika i vodika u aminokiselinama utvrđeno da se nepoznata žena, čiji su ostaci pronađeni u državi Utah 2000. kretala na relaciji zapadne sjeverne obale SAD do Salt Lake City, prije nego što je preminula. Ovaj podatak, kojeg je 2008. ustanovila firma Isoforensics, pomogao je identifikacije žene, do tada poznate kao "Saltair Sally", kao Nikole Bakules. Nikole je često posjećivala rodbinu i Seattley, što je njena kosa zapamtila i što je izotopska analiza pokazala.