Moj drug, Moby Dick: o kitovima

Konačno je obnovljena i ponovno otvorena najbajkovitija postavka u Zemaljskom muzeju. Ako niste otišli do sada, stvarno ne znam šta čekate. 

Postavka vodenih i močvarnih staništa, sa brodom, kosturom kita, preparatom bijele morske psine, želvama, pticama močvaricama i nizom čarobnih stvari jeste jedna od onih izložbi koja se djeci ureže u mozak i ...možda jednom odluče studirati prirodne nauke, kao što se to dogodilo meni. Ovakve postavke su tim vrijednije što se ove životinje (ne samo na ovoj izložbi, nego i na drugim postavkama) više ne mogu loviti i takvi preparati se više ne mogu i ne smiju praviti. Budite toga svjesni kada obilazite ovakve izložbe, kako ove u Zemaljskom, tako i ako vam se ukaže prilika da obiđete neki muzej u inustranstvu. 

Nisam jednom prisustvovala situaciji da ljudi uposlenike Zemaljskog muzeja pitaju "A gdje je onaj dinosaur?". Ljudi se sjećaju da su u muzeju vidjeli neki kostur i automatski su protumačili da se radi o skeletu nekog T-rexa, brontosaura, čega već. Nažalost, muzej ni onda, kao ni danas nije imao sredstva za više kustosa niti za pedagošku službu (koja je nekad postojala, pa je ukinuta), kako bi svako, ko dođe u muzej imao kvalitetnu uslugu - podučavanje o eksponatima. 

Zato je red iskoristiti povod otvaranja izložbe i reći pokoju riječ o sisarima o kojima djeca ne uče previše u školi, i dobro je ako bar 50% ljudi kod nas danas znaju da je riječ o sisarima, a ne o ribama. Dakako govoriću o kitovima. Također, još jednom vas pozivam da posjetite muzej, prirodnjačku zbirku, skrenete desno i tamo će vas dočekati nešto predivno. 

Kit čiji kostur vidimo u Zemaljskom, jeste patkasta ulješura - Hyperoodon ampullatus, iz porodice Ziphiidae, red Cetacea- kitovi i delfini. Kostur je nađen na obalama Egejskom mora i prebačen u Zemaljski 1893. Latinski naziv ove vrste u prevodu znači "velikozubi kit flašastog nosa" jer ovaj kit ima izražem "rostrum" u obliku flaše. Ovi kitovi teže 6-7 tona. Imaju svega dva zuba, ali ih ne koriste previše. Izgledom podsjećaju na delfine, samo što su mnogo veći od delfina. Češći su u sjevernim morima, kao što je Baltik, ali eto, ovaj iz Zemaljskoj je došao do Egejskog mora. Interesantna je činjenica da je ulje ove vrste i nekoliko srodnih (cijela porodica Ziphiidae) sačinjeno od 94% voska - estera masnih kiselina sa masnim alkoholima. Ovakva ulja nisu jestiva, ali su bila veoma važna - za izradu svijeća. Jedan od voskova koji čini ovu smjesu je i cetil palmitat - ester palmitinske kiseline i cetilnog alkohola. Uočavate sličnost naziva cetil palmitat i naziv reda sisara kojem pripadaju kitovi i delfini - Cetacea? Sad ste uočili? Dobro. 

Hyperoodon ampullatus, izvor:www.uk.whales.org, by Hilary Moors

Cetus (ceti, m.) na latinskom znači morsko čudovište, odnosno kit, a zapravo je latinizirana grčka riječ ketos, što je bio naziv čudovišta kojeg je Posejdon poslao Kefeju i Kasiopeji kao kaznu za hvalisanje i onda su morali da žrtvuju svoju kći Andromedu kako bi odljutili morske bogove. Andromedu je od nemani spasio Perzej na Pegazu.

Vosak spermacet, koji se dobivao u neka davna vremena lova na kitove iz glave pravih kitova ulješura, danas nije uobičajen materijal za svijeće - imamo sintetičke voskove, ali i parafin. Ipak, intenzivan kitolov je doveo ove morske sisavce na rub izmiranja. Iz udubljenja unutar lobanje ubijenih kitova iz porodice pravih ulješura (sperm whales, porodica Physeteridae) vadi se spermacet koji sadrži oko 66% voska. Još nije jasna biološka uloga spermaceta u lobanji pravih ulješura, ali je možda istini najbliža hipoteza da se radi o nekoj vrsti pojačivača eho-signala koji kitovima sliži za orijentaciju i potragu za hranom.

Porodica Physeteridae je interesantna zbog još nečega, što se, koliko sam ja upućena, ne može naći kod drugih kitova, pa ni kod gorespoemenutog Hyperoodon ampullatus.

kitovi ulješure, izvor:www.zmescience, by Franco Banfi

U crijevima se ovih kitova, ako pojedu nešto što im pravi probavne smetnje, poput tvrdih dijelova lignji, formira masna tvar koja je u svježem stanju po mirisu najbliža kravljoj balezi. Ipak ova tvar jedna je od najvrijednihih "proizvoda" ulješura i u doba kada je lov na kitove bio veoma važna privredna grana, mornare i kapetane tih brodova bi veoma obradovao pronalazak ove smrdljive tvari. Naročito su bolesni kitovi bili skloni lučenju ove tvari.

A "ta tvar" ima i svoje ime - to je ambergris ili siva ambra. Naziv naglašava da se radi o ambri od kitova, a ne o ćilibaru/jantaru, fosiliziranoj smoli nekih praistorijskih biljaka koja se danas koristi za izradu nakita. Upravo o ambergrisu piše Herman Melville u jednom od poglavlja Moby Dicka.

ambergris, izvor:BBC

Kitovi povraćaju ambergris. Ili ga izbacuju defekacijom. Kako god, većina ljudi je zgrožena spoznajom kako nastaje ambergris, jedna od najskupljih tvari koje možete zamisliti, važna u industriji parfema.

Stari parfemi su redovno sadržavali ambru kao sastojak koji daje određenu životinjsku notu parfemima. I moderni parfemi često sadrže ambergris, samo što je to uglavnom sintetički ambergris. Ipak, i danas se na aukcijama može ponekad kupiti komad ambergrisa za basnoslavnu sumu novca. Taj ambergris obično nije dobiven iz ubijenih kitova. Vrlo je rijedak i zapravo, radi se o komadima koje su kitovi na ovaj ili onaj način izbacili iz organizma i koji su se godinama prevrtali na površini mora i bili izloženi sunčevoj svjetlosti.

Feces kitova biva brzo razgrađen - za bakterije, plankton i niz drugih organizama, kitova balega je izvor minerala. Međutim, niko ne jede ambergris. Zato može godinama plutati morima i oceanima, prije nego što ga talasi izbace na neku obalu i nađe ga neki sretnik.

Taj ambergris ima nešto drugačiju boju i najvažnije - ima drugačiji miris. Miris je zemljano-životinjski, možda je najbolje reći kao miris nekog teškog parfema pomiješan sa notom staje. U malim količinama i u pravom omjeru sa nekim drugim mirisnim notama, ambergris ima cvjetno-mošusan gotovo svjež miris te pojačava druge mirisne note i fiksira ih. 

Zapravo, najpoznatiji parfemi na svijetu duguju svoju erotičnost životinjskim komponentama kakve su kitova povraćotina i miris koje luče analne žlijezde pojedinih sisara. Danas su te note, zbog zaštite ovih vrsta, zamijenjene sintetskim, ali veliki parfimeri i dalje posjećuju aukcije ambergrisa.

Također, treba spomenuti još jednu porodicu velikih kitova - pravi kitovi, Baleanidae, sa rodovima Baleana i Eubaleana, koji broje svega 4 preživjele vrste - ostale su izmurle:Balaena mysticetus, Eubalaena glacialis, Eubalaena japonica i Eubalaena australis.

Eubaleana glacialis

Nadajmo se da će ovi morski divovi preživjeti i da ćemo ih dugo gledati. Japanski "kitolov u naučne svrhe" je odnedavno zabranjen i ostaje sankcionisati još nekoliko krvoprolića koja se dešavaju širom svijeta, kako bi se bar nešto spasile Cetaceae.