Svjetski dan DNK (sretan rođendan, DNK!)

Danas je "rođendan" DNK. Na današnji dan, objavljen je rad o strukturi DNK. 

Jednog lijepog dana, krajem zime 1953., dvojica mladih ljudi su u pubu „The Eagle“, Cambridge, prekinuli bezbrižni mir ambijenta. Naime, kako ni jedan ni drugi nisu patili od hronične bolesti zvane „lažna skromnost“, usred paba su rekli naglas „Otkrili smo tajnu života!“. Bili su to Francis Crick, engleski molekularni biolog, i James D. Watson, američki biolog, a ova priča je najčešća varijanta legende o objavi okrića strukture DNK.  

Ta, gotovo montipajtonovska izjava, se odnosila na njihovo viđenje strukture jedne ogromne molekule, smještene u stanicama, koja je dugo bila glavna misterija u znanosti o životu. Njihovo viđenje modela strukture dezoksiribonukleinske kiseline, u narodu poznate kao DNK, je do danas ostao opšteprihvaćeni model. Rad je objavljen 25.aprila 1953. u časopisu „Nature“, pod nazivom „A structure for Deoxyribose Nucleic Acid“. Rad je bio napisan minimalistički, bez ikakvih nepotrebnih baroknih dodataka, na jednoj strani. Oni su rekli da ta čudna molekula ima oblik dvojne spirale, u kojoj su u lancima spojeni nukleotidi-gradivni elementi ove molekule, i objasnili šta čini vertikalne, a šta poprečne elemente spirale. To sada zna (skoro) svaki školarac, ako mu je u interesu da ima prolaznu ocjenu iz biologije. A ona dvojica, kako su sami sebe voljeli zvati, „danguba“, su ušli u istoriju kao korifeji znanosti o nasljeđivanju. I dobili Nobelovu nagradu 1962. Onako, usput.

James Watson i Francis Crick 

Rad objavljen 25. aprila je bio preduslov za još jedan njihov rad, objavljen 30. maja iste godine, u istom časopisu, gdje objašnjavaju da je upravo ova džinovska molekula, DNK, a ne neko druga molekula, nosilac nasljedne informacije. I to bi bilo to. Ako izostavimo niz „manjih“ otkrića, čija je akumulacija dovela do ovoga. Gregor Mendel, Hunt Morgan, Erwin Chargaff, Oswald T. Avery, Salvador E. Luria, Rosalind Franklin,Wilkins M.H.F. su imena čiji su radovi omogućili dvojici naših junaka sa početka priče tako epohalno otkriće. Dok su drugi eksperimentisali, oni su teoretisali i stavili tačku na “i“ tako što su, praktično, saželi sva dotadašnja praktična znanja o ovom problemu. Da li?

Oh, ne, ne zavaravajte se da ovdje može biti riječi o bilo kakvom stavljanju tačke na“i“! Ovaj amalgam znanja samo je otvorio jedna majušna vrata i znanstveni svijet se našao u ulozi Alise u zemlji čuda. I još uvijek je. Kasnije je utvrđen mehanizam biosinteze proteina i način na koji genetička informacija tj. DNK reguliše ovaj proces. Počela je nova era u nauci, počela je nova naučna revolucija.

Human Genome Project, drugi miljokaz u našoj priči, bio je projekat mapiranja sveukupne nasljedne informacije (genom) čovjeka. Odnosno, svih gena čovjeka. Projekat je počeo 1987. i završen je 14. aprila 2003. U projektu je učestvovalo nekoliko kompanija i naučnih institucija, što je bilo omogućeno ne samo jakom voljom svjetske akademske zajednice da se projekat sprovede, već i procesom globalizacijom planete koji je dozvolio brz protok informacija. Osim hvale vrijednog timskog rada te rezultata istog, ovaj projekat će ostati upamćen i po tome što je pokazao da vrsta Homo sapiens ima mnogo manje gena-jedinica nasljedne informacija, nego što se pretpostavljalo. U projekat se ušlo sa pretpostavkom da naša vrsta ima oko 100 000 gena koji regulišu sve moguće u organizmu. Iz projekta se izašlo sa saznanjem da ih ima mnogo manje-oko 20 000. Nema potrebe na ovom mjestu se upuštati u objašnjenja zašto je to tako. Mnogo je komplikovano, samo da kažem.

Ali, treba se upustiti u nešto drugo. Nameće se pitanje-a šta sad, kuda dalje? Kada razmišljate o tome, vašu svijest  brutalno okupiraju neke etičke dileme. Ovih dilema je tako mnogo i one su tako komplikovane i osjetljive u cjelokupnosti svoje problematike da im je dodijeljena posebna znanost, bioetika, da ih razmatra. Bioetika se ne bavi samo etičkim pitanjima iz genetike, već i mnoštvom drugih problema koji se pojavljuju zajedno sa novim znanjima iz oblasti biologije, te medicine i agrikulture, a sučeljavaju se sa pravom, politikom, religijom i osobnim stavovima. Genetički modifikovani organizmi, forenzika, matične ćelije, kloniranje, terapija genima, rano otkrivanje genetičkih predispozicija za neku bolest, gene-screening, pitanje abortusa ako plod ima neki deformitet koji screening test u ranoj trudnoći može pokazati...samo su neka od bioetičkih pitanja iz oblasti humane genetike.

Međutim, nije sve tako crno, ima tu i sivih detalja. Sada imamo napredne forenzičke tehnologije koje omogućavaju otkrivanje zločinaca, identifikaciju žrtava i zadovoljenje pravde. Ili, recimo, genetički modifikovani organizmi i metode genetičkog inženjeringa, kada se, najprostije rečeno, u genetički materijal jedne vrste ubacuje dio nasljedne informacije neke druge vrste. A, ne, neću vam dozvoliti da budete odveć negativno nastrojeni prema ovom dijelu naše realnosti. Zamislite da vi ili neko od vaših bližnjih boluje od dijabetesa. Najčešće komplikacije kod ovog oboljenja jesu amputacija zbog postojanja otvorenih rana na tijelu i sljepilo. Jedini istinski lijek za dijabetes jeste humani insulin. A sada zamislite da je insulin, koji će spriječiti nečiju patnju, dobiven iz GMO kvasca ili GMO bakterije ovom metodom.Upravo je takav insulin koji koriste dijabetičari.

Dakle, ni GMO nisu toliko bauk. Jedini pravi bauk je neznanje, dok je glupost onaj grijeh iz kojeg proističu svi ostali. Nauku čine nade, porazi i promašaji, ne samo hipoteze, teorije i eksperimenti. Bioetika sebi ne smije dozvoliti luksuz da kaska za genetikom i biomedicinom, ali ne smije sebi dozvoliti ni diletantizam i spekulacije koje diletentizam prate, a koje treba razlikovati od naučno utemeljenih projekcija implikacija razmatranog problema na stvarnost.

U iščekivanju razvoja situacije, novih naučnih dostignuća i novih zakonskih regulativa, dostojanstveno se prisjetimo dosadašnjih otkrića i zahvalimo tiho, u sebi, ljudima koji su nam, ma koliko se mi žalili da nam je loše, poboljšali životni standard svojim radom. Živjela nauka!