Trauma i identitet

Autor: Bojan Šošić, psiholog

Imajući u vidu veliki broj osoba u Bosni i Hercegovini koje još nose tragove ratnih trauma, i specifičnu sliku simptoma koji se kod njih manifestuju, nameće se potreba za temeljnim razumijevanjem procesa i mehanizama putem kojih trauma uzrokuje tako perzistentne znakove koji bolno podsjećaju na nju. Ratna dešavanja su po svojoj prirodi i dimenzijama osobito efektivna kao faktor kreiranja naročito dugotrajnih znakova traume. Nakon i više od dvije decenije stručnjaci u oblasti mentalnog zdravlja u BiH neprestano se suočavaju sa specifičnim i teškim individualnim psihološkim problemima preživjelih.

Psihološka strana traume može se zorno predstaviti usporedbom sa čvorom ili procesom zamrzavanja. Akt ili događaj vezivanja pretvara u snop niti koje svaka za sebe gube prvobitni značaj, svoje prvobitno značenje. U psihološkom smislu, atrofija pojedinih niti u novoj konstelaciji može dovesti do posve novih osobina individue. Donedavno pun života čovjek postaje nalik umirućem drvetu. Možda i jednokratan događaj, dakle, prožima biće u cjelini, povezuje čitav niz inače odvojenih funkcionalnih i razvojnih linija, nakon čega one mogu pojedinačno venuti. Slično tome, sjećanja na traumatični događaj, zamrznuta u jednom trenutku, integralno se opiru talionici vremena i upornim javljanjima iznutra stigmatiziraju pogođenu ličnost.

Proteklih desetljeća naučili smo mnogo o tome kako se u čovjekovom pamćenju konsoliduju sjećanja. Žive predstave sjećanja na događaj koji je izazvao traumu drugačija su od mijenjanju mnogo lakše podložnih slika kakve iza sebe ostavlja svakodnevno iskustvo, koje bez izuzetka blijede. Već sama pojavna razlika između traumatskog i svagdanjeg sjećanja sugeriše posebnost morfo-fiziološke trase kojom prolaze podražaji pokrenuti snažnim dražima traumatizirajućeg događanja. Psihobiolozima je dobro poznato da snažna iskustva mijenjaju strukturu određenih dijelova mozga ne samo djece, nego i odraslih osoba, u dugotrajnom procesu učenja [1] ili meditacije [2]. Još od ranije je poznato da i snažna traumatska iskustva, naročito kada dobiju hroničnu formu, dovode do organskih promjena, na primjer – do smanjenja volumena hipokampusa [3, 4], a to je dio mozga koji ima ključnu ulogu u procesu zapamćivanja.

Trajnost promjene koju izaziva snažno iskustvo u delikatnom tkivu psihičkog aparata, nužno se odražava na domen nespecifičnog kontinuiteta jedinstva i cjelovitosti osobe – na domen čovjekovog identiteta [5]. U savremenoj psihotraumatologiji ovo pitanje je relativno novijeg datuma i kasno mu se počelo pristupati [6]. Pri razmatranju traume kao uzroka varijacije identiteta u znatnoj je mjeri zanemaren sistemski pristup, iako pruža vjerovatno bolje mogućnosti nego psihodinamička viđenja, koja se danas u psihologiji manje cijene nego nekada.

Uključivanje pojma identiteta u razmatranje traume, opravdavaju i rezultati dosadašnjih istraživanja provedenih na velikom broju traumatizirane djece u Bosni i Hercegovini, kod koje u simptomskoj slici dominiraju pokazatelji odjeljivanja od stvarnosti – disocijacije [7]. Upravo sistemološki bi trebalo posmatrati mehanizme koji posreduju identitet – ovo važno ali teško uhvatljivo i nedovoljno precizirano opšte svojstvo ljudskog bića. Identitet se po svojoj prirodi može posmatrati u više dimenzija. Pitanje identiteta kao strukture koja barem u normalnim uslovima nije pod bitnim uplivom trenutnog doživljaja, situacije ili stanja, egzemplarno je pitanje psihologije ličnosti. Kako pojam ličnosti obuhvata punu zbilju individue, tako i individualni doživljaj zahvata tijelo, ponašanje, i druge osobine kojima se pojedinci opisuju. Formalno, identitet čovjeka je tako reći od rođenja dat njegovim imenom, ali ta složena pojava koja se u psihologiji podrazumijeva pod ovim pojmom gradi se do kraja života. Za čovjeka su od ključnog značaja i neformalni identiteti, oni koje ne svjedoči jedinstveni matični broj građanina. Tu spada i onaj neizrečeni samo-opis, koji čini čovjeka odijeljenim od drugih i koji čovjeku obezbjeđuje kontinuitet doživljaja kao njegovih vlastitih. Identitet je suštinski uslov psihološkog funkcionisanja vjernog ličnosti, čiji poremećaji ili devijacije bez izuzetka izazivaju direktne i indirektne posljedice.

Sigurno treba postaviti pitanje o razlikama u uticaju traumatskog događaja na identitet u raznim fazama razvoja. To, s druge strane, ne znači da treba raspravljati čije iskustvo je teže. Da li više opterećuje iskustvo mladog čovjeka koji je bavljenje sportom već čvrsto utkao u vlastiti identitet da bi ga teško ranjavanje gelerom granate primoralo da zauvijek promijeni tu sliku o sebi? Ili je teže iskustvo djeteta kojem sličan događaj onemogući da se takvoj slici ikada približi? Svakako je moguće govoriti o tome kakvi su izgledi na pozitivno razrješenje takve traumogene krize identiteta u različitim uslovima s obzirom na uzrast, i to jeste pitanje s kojim će se neizbježno suočavati psiholozi zainteresovani za psihološku traumu.

Trauma u svjetlu teorije sistema

Jezikom sistemologije, traumatski događaj se dešava u okvirima nadsistema, onoga što bi se moglo odrediti kao relevantna okolina, a koja može po potrebi biti dalje stratificirana. Porodični terapeut tretira porodicu kao sistem koji je pogođen traumom, a različite nivoe zajednice kao nadsistem. Za druge terapeute, sistem koji ih zanima je sam pojedinac, dok njegova obitelj čini tada njegov najuži nadsistem. U vezi s ovim valja posvetiti pažnju varijantama pristupa različitim nadsistemimskim stanjima u vremenu. Kada terapeut nastoji da pomogne traumatiziranom djetetu, svakako mora znati u kakvim uslovima je došlo do traume i kakvi uslovi trenutno vladaju. Sistemološki pristup mora uključiti i razgraničenje opisa uslova i faktora traume. Kada je riječ o ratnoj traumi, po pravilu uzrok leži izvan nadsistema kojem je osoba ranije pripadala. U slučajevima tzv. porodičnog nasilja nije tako. U porodici se tada nalazi i većina uslova i sam faktor traume. U oba slučaja moraju se postavljati pitanja o trajanju djelovanja traumogenog faktora, kao i o osobinama samog pojedinca koji je pogođen traumom.

Trauma je općenito izvor varijacije identiteta. Informacije o identitetu traumatizirane osobe, i njegovim eventualnim psihološkim promjenama (ukoliko su raspoloživi raniji podaci), čine osnovu svakog rada na detraumatizaciji. Ako se ovome pristupi iz ugla teorije sistema i kibernetike, dijagnostički proces nije jednostavno pridruživanje nozološkog kvalifikativa (dijagnoze) datom stanju sistema, nego pristup kontinuiranom procesu proticanja informacija, uporedo s kojim se ostvaruje tretman. Ovaj proces zahtijeva stalno korigovanje plana kliničkog istraživanja i terapijskih intervencija. U ovako koncipiranom sistemu informacija teče kružno – od početka dijagnosticiranja do prvih rezultata tretmana i – natrag. Uzimajući u obzir srazmjernu jednostavnost kvalitativnog dijagnosticiranja stanja traume, kao i izbor strategija tretiranja, najveća vrijednost ovakvog dijagnostičkog modela bila bi u kvantitativnom kontrolisanju rezultata.        
    

U terminima sistema se može pristupiti bilo kojem polju rada u detraumatizaciji. Zapravo, metod genografije, pomoću kojeg se izrađuje svojevrsno psihoterapijsko obiteljsko stablo, tzv. genogram, derivat genetičkog metoda heredografije, predstavlja tipičan odraz nastojanja da se upoznaju i opišu descendencije unutar porodice kao jednog sistema (što on predstavlja za obiteljskog terapeuta) odnosno nadsistema (u pristupu individualnog terapeuta).

Konačno, sistemološki pristup može poslužiti kao osnova za izradu psiholoških mjernih instrumenata u istraživanja traume, njenih posljedica, kao i tokova detraumatizacije. Sistemološki pristup time može doprinijeti proširivanju mogućnosti istoznačnog komuniciranja među psiholozima i drugim profesionalcima koji istražuju ovo polje na kojem je egzaktnost neopravdano često zanemarena.

Trauma, rezilijencija i adaptacija

Sa stanovišta (psiho)biologije, u razmatranju traume u datom periodu razvoja neophodno je shvatanje važnosti odnosa sila koje određuju invarijantnost sistema i onoga što predstavlja rezervu, potencijal promjenljivosti tog istog sistema. Uočavanje tog problema nauka duguje evolucionim biolozima. Psihologija ne određuje i ne kvantificira te snage jednostavno i jednoznačno; neku šansu za to pruža tek srazmjerno novije prihvaćanje termina “rezilijencija” – ovaj put uvezenog iz domena ekologije, koji se odnosi na to dokle se sistem u vanrednim uslovima može pružiti poput kakve opruge, a da zadrži mogućnost da se vrati u inače normalan raspon stanja redovnog funkcionisanja.

Mogućnost organizma da npr. na varijante u rasponu različitih okolinskih uslova zauzima odgovarajuća fiziološka stanja, ne mijenjajući pri tome identitet, za njega predstavlja osobinu koja se može odrediti kao rezilijencijska. S druge strane, “sposobnost” sistema da aktivno modificira svoje stanje s obzirom na trenutne vanjske uslove i unutrašnje faktore predstavlja njegovu sposobnost adaptacije. Rezilijencija je dakle mogućnost zauzimanja izvjesnog, užeg ili šireg raspona samoidentičnih stanja sistema prema zahtjevima sredine. Adaptacija je činjenica  modifikacije u granicama identiteta u slučaju pritiska nadsistema.

Odnos pojmova rezilijencije i adaptacije nije u jednostavnoj dihotomiji pasivno – aktivno; prije bi se moglo reći da odgovara dihotomiji potencijalno – aktualno. Činjenica da u jednom trenutku identitet odolijeva pritisku neraskidivo je vezana za mogućnost sistema da u narednom uspostavi drugačiji odnos prema nadsistemu, odnosno da se adaptira mijenjanjem ili (nekakvim) napuštanjem nadsistema. U prvom slučaju, rezilijencija sistemu omogućava da se ne promijeni pod pritiskom okoline, u drugom mu adaptacija omogućava da se promijeni i tako opstane. U oba slučaja radi se o zaštiti identiteta.

Veoma dobro je poznato da je ekstrapolativno ili prediktivno (predviđajuće) ponašanje, za koje su ljudi inače izuzetno sposobni, ograničeno svojstvima sistema recepcije [8]. Može se postaviti pitanje da li, analogno tome, postoje oštećenja receptivnih mehanizama koja bi dovela do sniženja efektivnosti svrsishodnog ponašanja ljudi koji su pod uticajem psihičke traume. Nije stoga ni čudo što su se teškoće koje se opisuju s pozivom na pojam traume tradicionalno klasifikovale u tzv. anksiozne poremećaje. Anksioznost upravo podrazumijeva nelagodu koja se veže za nejasno specificirane događaje u budućnosti. Mogućnost predviđanja je, dakle, na neki način oštećena, a emocionalni doživljaj (vezan npr. za podsjetnike na traumu) doživljava se ne više kao reakcija na zbilju, već kao informacija, kao zbilja sâma. Nekada je začuđujuće koliku izdržljivost posjeduju traumatizirani pojedinci, naročito djeca, što takođe podsjeća na to kako je neadekvatna percepcija stvarnosti kod osobe pogođene traumom. Na tom planu poseban problem kod traumatiziranih osoba čini tzv. autodestruktivno ponašanje. 

"Patnja", Izvor: Jelena Kalinić

Zamislite adolescenta koji žiletom na vlastitoj koži urezuje crte, igrajući iks-oks sam sa sobom. Osoba izaziva bol sama sebi, na neki način izgleda testirajući koliko je živa. Uvažavajući ustaljena tumačenja ove pojave, analogija s jednostavnijim sistemima potkrepljuje sagledavanje autodestruktivnosti kao svojevrsnog ispitivanja granice greške reakcije koja je određena osjetljivošću – koliko je pojedincu potrebno stimulacije da bi se osjetio živim, a samim tim i sposobnim za svaku aktivnost. Dakle, raspon mogućnosti i izbora koji odlikuje traumatiziranu osobu, ograničen je ne samo na objektivnom planu, već nerijetko i na planu identiteta i ličnosti, a posredstvom neurofizioloških procesa.

Preživjelo stanovništvo Bosne i Hercegovine koje je doživljavalo objektivno traumatizirajuće događaje, je primjer i drugog ograničenja mogućnosti, primjer dobar koliko i zastrašujući. Traumatizirana osoba, a naročito u slučaju ratne traume, prečesto ostaje uskraćena za najbitnija izvorišta podrške – usljed gubitaka u porodici, usljed izbjeglištva i iz drugih razloga. Sve to dovodi do teškoća u podnošenju traumatskih uspomena i eskalaciji drugih znakova i simptoma onoga što je trauma izazvala. Dobar primjer za to su komplikacije u procesu tugovanja, tipične za mnoge preživjele Bosance i Hercegovce.

U svakom slučaju, jasno je da, iz kojeg god razloga, naročito ako nema dovoljnu podršku, ozbiljno traumatizirana osoba malo ili nikako ne učestvuje u “popravljanju” svog stanja i stanja svoje okoline. Dvadeset posto onih koji su izloženi traumatskom doživljaju, a koji su naročito otporni na pokušaje da im se pruži pomoć, postaju nakon nekog vremena četrdeset posto pogođenih post-traumatskim stresnim poremećajem [9]. Iz tog razloga razvijene zemlje ulažu velike napore u brze intervencije i nuđenje pomoći. Napokon, stanje traume, kao i većina psihopatoloških pojava, ima i svoje značajne ekonomske konsekvence. Gledano iz ugla nadsistema, ona adaptacija koja ne podrazumijeva mijenjanje okoline ili njeno fizičko napuštanje zapravo je koaptacija, svojevrsno prihvatanje nametnutih sredinskih uslova i kada su oni po prirodi patogeni, pristajanje na ono što je za sistem štetno. Kada je riječ o ponašanju traumatizirane osobe, može se pretpostaviti da bi odsustvo ili oskudica adekvatne podrške unutar njenog nadsistema dovodilo do sužavanja palete njenih mogućih odgovora na traumu; i to ka koaptaciji kao krajnjem izlazu. Tzv. negativne kognicije, a s njima možda i slučajevi autodestruktivnog ponašanja mogu se, ni sada ne umanjujući značaj ustaljenih interpretacija, shvatiti i kao izraz – u nedostatku boljeg izraza – koaptacije. Traumatizirana osoba ima teškoće da iz svog viđenja vlastitog nadsistema ukloni prizmu iskustva traume i lako počinje da vjeruje da se “sve urotilo protiv nje”. Takva uvjerenja i ponašanja koja se za njih vezuju po tome bi bila izraz pružanja pomoći okolini da dovrši započeti posao – uništenje osobe.

Mogućnost za promjenu, koja se krajnje pojednostavljeno može prispodobiti savitljivosti mladog drveta, predstavlja dakle neizostavan dio slike o organizmu koji je pogođen traumom. Razvitak naime i sâm unekoliko podrazumijeva mijenjanje identiteta. Tek odnos ova dva ključna svojstva sistema koji je pod pritiskom činilaca promjene, rezilijencije i adaptacije, pružnosti i prilagodljivosti, opravdava i potvrđuje potrebu da se posveti posebna pažnja unutrašnjim snagama kojima raspolaže traumatizirana osoba. To je potreba čijeg su ključnog značaja bosanskohercegovački psiholozi, psihijatri i drugi profesionalci koji neposredno rade s traumatiziranima gotovo intuitivno, a zapravo zahvaljujući nezamjenjivoj vrijednosti iskustva, postali svjesni, i koju su neizostavno ispunjavali.              

Te unutrašnje snage čine životvornu srž identiteta, njegovu stabilnost, ali i osnovu promjene ili reorijentacije, osnovu oporavka.

[1] Maguire EA, Gadian DG, Johnsrude IS et al. (2000). Navigation-related structural change in the hippocampi of taxi drivers. Proc. Nat. Acad. Sci. 97(8):4398-4403

[2] Lutz A et al. (2004). Long term meditators self-induce high-amplitude gamma synchrony during mental practice. Proc. Nat. Acad. Sci. 101(46):16369-16373

[3] Andreasen Nancy C (2001). Brave new brain: conquering mental illness in the era of the genome. Oxford University Press, New York, p 295

[4] McEwen BS, Gould EA, Sakai RR (1992). The vulnerability of the hippocampus to protective and destructive effects of glucocorticoids in relation to stress. British Journal of Psychiatry, 160:18-24

[5] Šošić B (2003). Dječija trauma u svjetlu kibernetike i teorije sistema. III CLIPSEE studentska konferencija “Djetinjstvo i trauma”, Pozvano predavanje, Filozofski fakultet, Sarajevo

[6] Brewin C (2005). PTSD: Disorder of Memory or Disorder of Identity? The 9th European Conference on Traumatic Stress (ECOTS), Plenary lecture, Stockholm

[7] Ćehić E (2002). Program podrške traumatiziranoj djeci i omladini. Traumaterapija danas, 1:59-74

[8] Rosenblueth A, Wiener N, Bigelow J (1943). Behavior, Purpose and Teleology. Philosophy of Science, 10(1):18-24

[9] Waisaeth L (2005). Psychic trauma: What is the final outcome? The long-term course of the post-traumatic stress syndromes illness and prognostic stress factors. The 9th European Conference on Traumatic Stress (ECOTS), Plenary lecture, Stockholm.