Kakav je to Marburg virus i hemoragijska groznica koju izaziva?

Vijest da je  10.-tog avgusta 2021. u Africi, u Gvineji potvrđen slučaj infekcije Marburg virusom zacijelo je za mnoge bila neugodna i zastrašujuća pored pandemije COVID-19. Jer kada istražimo šta je to Marburg virus i kakva je bolest koju izaziva – nije nimalo prijatno. Radi se o hemoragijskog groznici u kojoj oboljela osoba krvari iz tjelesnih otvora, uključujući i oči, slično eboli.

2023. je bilo sumnji na ovaj virus kod pacijenta u Španiji, ali je Reuters izvijestio kako ova osoba nije pozitivna na Marburg ipak. 

Međutim, s Marburgom smo se već sretali i uspješno iskontrolisali pojave slučajeva infekcije. Zapravo, pošto se ovaj virus ne širi kapljično i putem aerosola, širenje je lakše iskontrolisati. I naravno – najvažnija mjera je opet izolacija oboljelih.

Šta znamo o ovom virusu i bolesti koju izaziva?

Infekcija ljudi virusom Marburg u početku je nastala kao rezultat dugotrajne izloženosti  rudnicima ili špiljama u kojima obitavaju kolonije jedne vrste šišmiša vrste Rousettus.

Nakon što je osoba zaražena virusom, Marburg se može širiti prenosom s čovjeka na čovjeka putem izravnog kontakta (kroz povrijeđenu kožu ili sluznicu), s krvlju, tjelesnim  izlučevinama, organima ili drugim tjelesnim tekućinama zaraženih ljudi, te s površinama i materijalima (npr. posteljina, odjeća) kontaminiranim ovim tekućinama. Kao i ebola, i Marburg groznica se najviše jer članovi zajednice brinu o oboljelima, pa se kroz kontakt s izlučevinama i krvlju, posteljinom i zaraze.

Marburg groznica je visoko virulentna bolest s omjerom smrtnosti oko 88%, ali ovaj broj varira, u odnosu na to koliko se brzo otkrije bolest i pristupi suportivnoj terapiji i izolaciji slučajeva. Sam virus Marburg pripada istoj porodici kao i ebola virus – porodici Filoviridae, koja se tako zove jer ovi virusi imaju specifičnu, končastu (filamentoznu) strukturu. Spada u RNK viruse što znači da sadrži samo RNK nukleinsku kiselinu kao genetički materijal.

Dvije velike epidemije koje su se istovremeno dogodile u Marburgu i Frankfurtu u Njemačkoj, te u Beogradu, u tadašnjoj Jugoslaviji, 1967. godine, dovele su do početnog prepoznavanja bolesti. Ovi slučajevi su povezani s laboratorijama koje su radile s afričkim zelenim majmunima (Cercopithecus aethiops) uvezenim iz Ugande.

Inače, primarni domaćin za ovaj virus su slijepi miševi. Nakon tih prvih slučajeva epidemije, javljali su se i sporadični slučajevi zabilježeni u Angoli, Demokratskoj Republici Kongo, Keniji, Južnoafričkoj Republici i Ugandi. U 2008. zabilježena su dva nezavisna slučajamarburške groznice kod putnika koji su posjetili spilju nastanjenu kolonijama šišmiša Rousettus u Ugandi.

2009. godini je izoliran zarazni virus Marburg iz ulovljenih zdravih egipatskih šišmiša (Rousettus aegyptiacus). Ova izolacija, zajedno s izolacijom RAVV (Marburgu srodan Ravn virus) snažno sugeriše da su šišmiši iz Starog svijeta uključeni u prirodno održavanje Marburg virusa, odnosno da se radi o prirodnom preskakanju virusa s vrste na vrstu.

Inkubacija kod ove bolesti traje 2-29 dana, ali tipično 5-9. Bolest nastupa s naglom glavoboljom i temperaturom, zatim tijelo počinje oticati, a hemoragijski simptomi se javljaju nekoliko dana poslije i to je faza u kojoj pacijent ili umire ili preživljava. Osim krvarenja iz tjelesnih otvora, dolazi i do povraćanja krvi.

Za razliku od ebolavirusa, Marburg virus i njemu vrlo srodan Ravn virus javljaju se u suhim područjima, dok se ebola više javlja u vlažnim područjima.

Još uvijek nema odobrenih vakcina protiv ove groznica, ali, s obzirom da se ne prenosi aerosolom, izbjegavanje direktnog kontakta s kožom i tjelesnim tekućinama i izlučevinama pacijenta je jedna od mjera zaštite.  Pacijenti se izoliraju, ali ih članovi obitelji i dalje mogu posjećivati. Medicinsko osoblje treba biti obučeno za primjenu strogih tehnika njegovanja barijera i izolacije što uključuje nošenje jednokratnih maski ​​za lice, rukavica, naočala i ogrtača. U biosigurnosnim laboratorijama u kojiam se proučava ovaj virus nivo sigurnosti mora biti najviši (nivo 4), a osoblje nosi zaštitna odijela.

Ako se pitate - SSSR-u su pokušali razvijati biološko oružje bazirano na ovom virusu. Najmanje tri sovjetska istraživačka instituta imala su istraživačke programe u kojima se radio s Marburg virusom tokom Hladnog rata: Virološki centar Naučno-istraživačkog instituta za mikrobiologiju u Zagorsku, zatim Naučno-proizvodno udruženje "Vektor" (danas Državno istraživačko središte za virusologiju i biotehnologiju "Vektor") u Koltsovu, te Irkutski naučno-istraživački institut protiv kuge u Sibiru i na Dalekom istoku u Irkutsku. Budući da je većina provedenih istraživanja bila visoko klasificirana, ostaje nejasno koliko je uspješan MARV program, mada su Sovjeti imali laboratorijski incident s ovim virusom u kojem je jedna osoba iz instituta u Koltsovu smrtno stradala.