S neba, pa u rebra

ATP, Image by Francis Leroy, Biocosmos

Još jedna mana udžbenika kod nas je to što autori imaju običaj spomenuti neki važan pojam, ali komplikovan za objasniti uzrastu djece za koju je udžbenik, pa onda taj pojam samo ostane "visiti" u zraku.

Tako se u udžbeniku za 7. razred Hadžihalilović-Begić-Tupkušić odjednom spomenu enzimi, a ne objasni se šta su to enzimi (bjelančevine koje ubrzavaju hemijske reakcije u organizmu). Doduše, piše kako "mitohondriji sadrže enzime pomoću koji se obavlja razgradnja složenih materija, pri čemu se proizvodi energija", ali sve ovo iza riječi "mitohodriji" nije definicija enzima. Tako se može pomisliti da su enzimi samo tvari koje služe da se neke druge tvari razgrade, što nije tačno. Trebam naglasititi da se djeca nikad prije u biologiji nisu susrela sa pojmom enzima, te da se enzimi rade iz predmeta Hemija tek u 9. razredu.

Još gori primjer za ovaj problem "pojmova padobranaca" imamo u udžbeniku za 9. razred osnovnih škola koji se koristi u Republici Srpskoj (Zavod za udžbenike Istočno Sarajevo):

Kao što možete vidjeti, u objašnjenju mitohondrija se kaže kako su to stanične organele koje deponuju energiju u obliku ATP-a. Ono što se sa ovako napisanim udžbenikom dešava jeste da se djeca upravo zadrže na ovoj skraćenici jer im izgleda kao rebus, i ulože svu energiju u razumijevanje rečenice, što je neproduktivno. Ako ta djeca prate tenis, a prate, ATP je za njih vrlo važan turnir i šta sada radi turnir usred udžbenika Biologije, to je veliko pitanje. Nastavnici, pošto se nesretni ATP ničim izazvan našao prerano u udžbenicima, moraju nekako objasniti ovaj vrlo apstraktan i komplikovan pojam, što im oduzme par minuta vremena od časa. A ovdje se ATP mogao čak i zaobići. Jer, čak i kada se djeci objasni da je ATP skraćenica od naziva adenozin-trifosfat, ne ulazeći u građu te molekule i sličnosti sa bazama u DNK (a DNK je lekcija koja tek slijedi) za objašnjenje funkcije ATP-a i načina na koji ta molekula skladišti energiju djeca u osnovnoj školi jednostavno nemaju predznanje i samo bi sa časa izašli još zbunjeniji. Također, ovdje ima još "padobranskih pojmova" - kriste (nisu označene na crtežu iako je je rečeno da su to nabori membrane, ali bez vizualizacije ne znači ništa), glikogen te hromatin. 

Najveći problem udžbenika je to što nije jasno definirano šta to učenici moraju znati kada savladaju tu nastavnu jedinicu. Tako bi bilo jasno da učenici osnovnih škola ne moraju znati šta je to ATP. Ili, ako bi morali znati šta je ATP po završetku 9. razreda, onda bi im se ATP morao objasniti skladno njihovom uzrastu.

Naravno, neki ciljevi nastave postoje, ali, kao da su pisani ovlaš i nabrzaka, tek toliko da postoje. Ono što sam za sada našla jeste "Eksterno ocjenjivanje učeničkih postignuća u osnovnoj školi" Agencije za standarde i ocjenjivanje za FBiH i RS"(2008, voljela bih vidjeti noviji, ako postoji) u kojemu su ti ciljevi zaista nejasni. Ovo je samo jedan screenshot tog "dokumenta", prepunog opštih ciljeva (hoću reći, nedefinisan) i prepun pravopisnih, sintaksičkih grešaka, bez kongruencije riječi u rečenici, iz čega je lako zaključiti da je pisan nabrzaka, preko noći, bez istraživanja, tek toliko da postoji (ako postoji pročišćena, lektorisana i novija verzija, naglašavam da bih je voljela vidjeti, ovo se nalazi na internetu):

Šta znači "poznavati anatomiju čovjeka", "poznavati ekološke pojmove", "poznavati nasljedni materijal"? Treba tačno definisati koje pojmove svaki učenik treba znati, koje procese umjeti objasniti, koje sheme nacrtati ili prepoznati. Tačno je da ovaj dokument definiše i traži nešto što se zove "niska", "srednja" i "visoka" razina poznavanja, ali to ne smije biti ovako uopšteno, nego se mora znati šta u svakoj lekciji učenici moraju razumjeti - svi do jednog, šta je za više ocjene, a šta za napredne i zainteresirane učenike. Također, riječ "poznavati" ja bih zamijenila sa riječju "razumjeti". Čisto stilska nijansa. 

A kako definisanje ciljeva u udžbeniku Biologije izgleda u Teacher Edition Biology, Miller, Levine, Prentice Hall: 

Kao što vidite, postoje L1, L2 i L3 nivoi znanja učenika, fokus je na razumijevanju koncepta, a ne na repeticiji pročitanog, svi ciljevi su dubinski definirani i idu po lekcijama, ne nešto opšte-pa-ništa.

Ovaj post je nastao prije svega zbog ova dva primjera sa početka priče, ali je otvorio novu temu dijaloga - zašto u našim programima nema preciznog definisanja toga šta učenici moraju savladati, nego su ti ciljevi napisani tek toliko da zadovolje neku formu dokumenta i da takvi dokumenti postoje iako su nefunkcionalni, ne pomažu ni nastavnicima ni učenicima? I o ovome ćemo dosta pričati jer moramo.