Kupovina seminarskih maturskih, dodiplomskih, diplomskih, master i doktorskih teza te falsificiranje

*tekst je prvobitno objavljen na Analiziraj.ba

Nekad (a to nekad nije baš tako rijetko, nažalost) na društvenim mrežama se mogu naći postovi poput ovog: „Iko voljan odraditi seminarski za 30 eura? Ili pak ako znate nekog ko radi, proslijedite mi u inbox“. U potajici, studenti raspravljaju o načinima kupovine seminarskih, pa čak i dodiplomskih i diplomskih radova, profesori su svjesni postojanja ovog problema, ali se o samom problemu ne priča javno. Da stvar bude gora, problem postoji i u srednjoškolskom obrazovanju, jer neki učenici pribjegavaju kupovini maturskih radova.

O svemu tome svjedoči i ovaj zapis sa jednog bloga, u kojem autorica bloga promovira pisanje za „bogate, ali lijene“ učenike i studente kao legitiman modus vivendi u datim okolnostima, i ne samo to – ona je ponosna na to što se uspjela „snaći“:

Zaposlena sam od svoje 18. Od prevođenja i pisanja seminarskih i maturskih lijenim, a imućnijim studentima  do (...) Prvo sam „proširila“ glas da mi pisanje ide, ubacivala se kao vegeta i gdje mi nije mjesto sa rečenicom: „Evo, napisaću ti ja taj maturski! Ma može za 24h!“

Nažalost, studenti i učenici u stanju ekonomske nestabilnosti i oskudice jednostavno su primorani na ovakve stvari - pišu radove za lijene i manje pametne, ali koji imaju novca da plate. Recimo, to je upravo obrađeno u seriji Sex education kada Maeve, koja je izuzeto pametna učenica, ai je u stanju ekonomske potrebe, pisala radove za druge, a jedan njen rad je čak osvojio nagradu - za nekog drugog. Dakle, ova praksa nimalo ne pomaže pametnim osobama koje nemaju sredstava - zapravo im potpuno odmaže. 

Ove prakse se pokušavaju predstaviti kao bezazlene i naivne, međutim, cijela stvar je daleko od toga. Na Facebooku postoje i stranice regionalnih poluilegalnih (ili je bolje reći „polulegalnih“?) servisa preko kojih se može naručiti rad, poput stranice iz Srbije „Diplomski radovi @istraživački radovi“ na kojoj se zainteresirani pozivaju da naruče rad. Ovdje treba napraviti jednu napomenu: naime, i u svijetu postoje servisi koji vaš naučni rad pregledaju, lektorišu, daju napomene vezano za stil, kako bi stil naučnog rada diplomske, magistarske ili doktorske teze bio više u duhu lingvističkog registra koje takvi tekstovi trebaju poštovati te daju prijedloge za restruktuiranje teksta. Međutim, niti jedan servis ne smije za nekoga uraditi i napisati čitav rad. Ovaj servis lektoriranje smatra tek usputnom djelatnošću, što se može vidjeti iz ovog posta na stranici:

Poštovani članovi, simpatizeri, klijenti a prije svega prijatelji, Pored naših djelatnosti također vršimo i korigovanja urađenih radova tj. radova koji su vračeni od mentora, profesora ili radova koji nisu u potpunosti urađeni! Vaš profesionalan SDM-Tim za Vašu uspješnu karijeru!!!

O kvaliteti radova koje možete naručiti preko ovakvih servisa svjedoči i nedostatak elementarnog poznavanja pravopisa i sintakse na postovima stranica („vračeni“, „od strane“).

Jedna slična stranica (Diplomski, seminarski i maturski radovi, lektire i sastavi, @Maturski9)  na svojoj internet stranici ima sljedeću tvrdnju:

Naši tekstovi su originalni i jedinstveni, nisu preuzeti sa drugih web sajtova, već ih lično pišu ljudi koji rade u našem timu. Na internetu su često u ponudi seminarski radovi koji su nikakvi, a pritom koštaju dosta.

potpuno „zaboravljajući“ činjenicu kako je jedini „originalni rad“ onaj koji učenik ili student napiše na osnovu svojih zapažanja, poznavanja problematike teme kojom se bavi, uz konsultacije sa mentorom i pravilno citiranje relevantne i kredibilne literature iz date oblasti.

Kada posjetite internet stranice spomenutih servisa, vidite da se radi o bazi već postojećih radova na određene teme i da je potrebno označiti koji rad želite kupiti što je moguće uraditi elektronski, preko naročitog E-shopa na samoj stranici, a potrebno je navesti u kojoj valuti plaćate. Uključene su regionalne valute  (RSD, BAM, EUR ili HRK). Na stranicama postoje i video-vodiči u kojima je objašnjena procedura plaćanja.

Ovo je primjer jedne takve FB stranice:

Jasno je da i u svijetu postoje servisi koji lektorišu i edituju naučne radove, akademske radove, disertacije, teze - ali vam ne rade pisanje rada. U gornjim primjerima to nije tako definisano neko izgleda kao da se rai o kupovini radova koje neko drugi napiše. 

Interesantno je primijetiti kako na FB stranicama ovakvih servisa zapravo i nema sadržaja iz domena obrazovanja: tu se uglavnom može naći spam i linkovi na razne trash portale. Tako je na jednoj od stranica prenesen tekst o Davidu Ickeu, teoretičaru zavjera, poznatom po tvrdnji da Zemljom vladaju izvanzemaljski reptili. Treba naglasiti kako postoje i duplikati ovakvih stranica na kojima se pojavljuje identičan sadržaj. Podaci o naručivanju rada nisu javni, jer se narudžbe vrše isključivo preko maila ili inboksa. Profil klijenata je raznovrsan: od učenika i studentata do starijih ljudi. Jedna starija gospođa se na jednoj od spomenutih  stranica raspituje: „Kako mogu narucit izradu magistarskog rada i kolika je cijena odokativno“, a administrator stranice je savjetuje da se narudžba izvrši na službeni mail servisa.

Slični servisi postoje i na Twitteru. Oni također obiluju spamom i jedina „korisna“ informacija na ovakvim nalozima jeste internet adresa servisa. Na Facebooku postoje i zatvorene grupe koje u nazivu imaju termine maturski, seminarski i diplomski rad, međutim sadržaj tih grupa je zatvoren za sve one koji nisu članovi grupa. Osim servisa, još jedna opcija naručivanja rada jeste preko poznanstva: neko nekome kaže kako neko treći „radi to“. Uplate se obavljaju na račun izvršioca usluge ili „na ruke“.

Bilo bi površno reći kako su ovakve prakse isključivo produkt tranzicionog društva i neoliberalnog kapitalizma jer su postojale i za vrijeme SFRJ. Ipak, u dobu kada je želja za znanjem gotovo pa sankcionirana, a korupcija i nepotizam su praktično legitimizirani oblici „snalaženja“ i opstanka, odabir onoga što se mnogima čini kao lakši put do diplome i ulaska u opskurnu džunglu „tržišta rada“ sigurno nalazi pogodno tlo za rast i razvoj. Korijene ovo problematike nastoji dokučiti i dr. Nenad Tanović, penzionisani profesor koji je radio na Odsjeku za fiziku PMF-a u Sarajevu te na SSST-u i koji kaže sljedeće:

„Pitanje prepisivanja, kupovanja seminarskih, diplomskih, magistarskih i drugih radova u situaciji u kojoj se nalazi BiH je ustvari samo slika stanja života koji živimo. Nije to samo 'naš' problem, on je problem savremenog svijeta, jer mnogi političari i bogati su našli način kako da preko noći dođu do diploma kako za sebe tako i za svoju djecu. To što se dešava je ustvari slika svijeta u kojem živimo, promijenjenih etičkih 'pravila' i savremene bezdušnosti koja ne ostavlja nijedan segment življenja kao mjesto kome se može apsulutno vjerovati. Pitanje je da li se je moguće boriti protiv toga. Jeste, ali to zahtijeva mnogo donkihotovske vjere da se nešto može promijeniti.“

Međutim, klica razvoja ovakvog oblika intelektualnog nepoštenja leži i u činjenici da ljudi jednostavno nisu svjesni opasnosti koju ove prakse nose po društvo. Začetak problematike jeste čisti egoizam, stavljanje svoje male lične koristi ispred društvene i opšte koristi pri čemu pojedinac smatra da je važnije da dođe do „papira“ (diplome) kako bi mogao konkurirati na neko radno mjesto od toga da on zaista posjeduje znanje koje će mu omogućiti da donosi dobre odluke na tom radnom mjestu, odluke potkrijepljene znanjem, razumijevanjem problematike i sposobnošću samostalnog  racionalnog mišljenja. Upravo je to zadatak, pedagoška vrijednost svih tih silnih maturskih, seminarskih i završnih radova: osposobiti učenike i studente za samostalan rad, obradu podataka, zaključivanje i povezivanje podataka dobijenih vlastitom opservacijom sa već postojećim objavljenim rezultatima, nalaženje argumentata za formiranje sopstene tvrdnje, potkrepljivanje te tvrdnje već postojećim rezultatima ili polemisanje sa nekim ko ima drugačije stajalište. Ništa od ovoga neće biti savladamo ako je neko kupio rad, ako je predao rad nad kojim nije proveo sate i sate promišljanja.

Kupovina radova je tek podtip jednog stravičnog oblika intelektualnog nepoštenja – plagiranja. Međutim, problematika plagiranja je višeslojna i daleko složenija: dr. Nejla Kalajdžisalihović, lektor na Odsjeku za anglistiku Filozofskog fakulteta ističe kako je jako teško pisati u 21. vijeku:

„Ne samo da ste, s jedne strane, ograničeni brojem slovnih znakova, već ste sigurni da je o onome o čemu vi želite pisati ranije već nešto napisano. To je prvi razlog zbog kojeg mnogi tuđe ideje ili rečenice predstavljaju kao svoje. Kada govorimo o plagiranju, ne radi se uvijek o namjernom plagiranju.  Naime, u nekim kulturama, plagiranje se ne smatra prekršajem jer pojedinac plagiranjem potvrđuje da se slaže s mišljenjem stručnjaka. Tu se postavlja pitanje o tome šta je plagiranje, a šta parafraziranje.“

Jasno je da pri pisanju bilo kakvog rada treba poštovati pravila i navođenja i parafraziranja te, ako se radi o parafraziranju, potrebno je tako i označiti u tekstu. Zapravo, nije problem upotrijebiti nečiju misao, ideju, rečenicu ili stav u svom tekstu, nego je potrebno napraviti remarku koja upućuje na izvor. To je pitanje poštovanja čitatelja: potrebno je dati podatke o korištenim izvorima kako bi i čitatelj mogao naći istu informaciju i produbiti svoje znanje materije. Sem toga, kako ističe dr. Kalajdžisalihović, u našoj zemlji kao da postoji otpor prema citiranju  jer je pogrešno uvriježeno mišljenje da se citiranjem izvora gubi na kvaliteti, a zapravo je obrnuto. Pozvati se na kredibilan rad objavljen u indeksiranom časopisu samo može dati na težini novom radu i to je bit naučne metodologije: pozvati se na već postojeće informacije o oblasti ili polemizirati sa postojećim mišljenjem.

Dr. Kalajdžisalihović se također bavi i forenzičkom lingvistikom, granom lingvistike koja nudi metode za detekciju plagijata i opisuje „intuitivno stanje“ onoga ko čita djelo za koje sumnja da je plagijat (uključujući i potencijalno kupljene radove) te kaže:

„Može biti uočena diskrepancija između usmene prezentacije, kada se koristi sintaksa, stilski markeri, te vokabular visoke frekvencije, uglavnom uobičajene riječi, sintagme i rečenični sklopovi, i pismenih radova u kojima se koristi sintaksa, stilski markeri, kao i, naizmjenično, vokabular veoma niske frekventnosti.“

U suštini, svaka velika razlika u lingvističkim markerima između onoga što učenik/student inače pokazuju i rada bi trebala biti alarm profesorima da nešto nije kako treba te da se potencijalno radi o plagijatu. Postoje i softveri koji detektuju dijelove tekstova koji su kopi-pejstovani, međutim ni ovi softveri nisu svemoćni – dr. Kalajdžisalihović naglašava kako je većina takvih softvera na tržištu podešena na engleski jezik.

I prof. dr. Tanović se slaže kako je teško  otkriti i dokazati plagiranje rada, a naročito da je došlo do kupovine. Profesori, opterećeni nastavom, jedva da imaju vremena posvetiti se naučnom radu, a mentorstvo često trpi jer mentori nemaju dovoljno vremena raditi sa učenicima i studentima. Kako kod nas ne postoje (ili tek nominalno postoje) kriteriji šta može biti seminarski ili naučni rad (a takvi kriteriji su i najbolji korektiv) te se to šta može biti jedan naučni rad razlikuje od fakulteta do fakulteta, tako je BiH pogodno tle za cvjetanje plagijatorskih praksi. Kada govorimo o plagijatima maturskih radova, potrebno je da profesori nešto više vremena odvoje za pretraživanje, pošto se takvi radovi mogu čak pod istim imenom, samo sa promijenjenim nazivom škole i datumom,  naći na internetu.

Jedna od konsekvenci ovakve prakse, je, osim one očite da dobijamo ljude koji su samo nominalno „stručnjaci“, ali zapravo ne poznaju oblast za koju su dobili diplomu, pa se takvi nestručni ili polustručni ljudi zapošljavaju na odgovorne pozicije, jeste još nešto: ljudi koji ne prođu sve stepene izrade samostalnog rada nisu osposobljeni za polemiku sa drugačijim mišljenjem. Nisu u stanju naći argumente jer ne poznaju metodologiju izrade rada i formiranja teze. Upravo takvi ljudi imaju tendenciju ka nedijaloškoj raspravi, vrijeđanju sagovornika drugačijeg mišljenja jer mu se ne umiju argumentovano suprotstaviti. Međutim, nepostojanje sistema primjerenog sankcionisanja ovakvih slučajeva – kako onih koji pišu radove za druge, tako i onih koji tuđe tekstove kupuju ili preuzimaju bez reference na izvor, te slučajevi prijećenja onima koji slučajeve prijave pogoduje plagijatorima. Kada bi takav sistem postojao, većina bi potencijalnih plagijatora dva puta razmislila prije nego što počini ovakvo nečasno djelo.