Neponovljivi velikani: Rudi Supek

Rudi Supek bio je hrvatsko-jugoslovenski filozof, sociolog i psiholog. Rođen je u Zagrebu 8. aprila 1913. a preminuo u Zagrebu 2. januara 1993. 

U biografiji ovog svestranog, divljenja vrijednog naučnika, naćićemo niz zanimljivih, gotovo egzotičnih podataka. 1937. godine u Zagrebu je diplomirao filozofiju no to mu, očigledno, nije bilo dovoljno, pa odlazi u Pariz studirati kliničku psihologiju. Tu ga zatiče Drugi svjetski rat i on se vrlo brzo i bez dvojbi pridružuje Pokretu otpora, no ubrzo biva zarobljen i deportovan u koncentracioni logor Buchenwald. Nakon oslobođenja Buchenwalda (a ne smijemo smetnuti s uma da je Buchenwald jedan od rijetkih logora, uz Jasenovac, kojeg su logoraši sami oslobodili), Rudi Supek nastavlja živjeti i studirati u Parizu, na Sorbonne, gdje je i 1952. doktorirao psihologiju kod Jeana Piageta. Od 1950. do 1958. predaje opštu i socijalnu psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a od 1958. do 1961. radi kao predavač i istraživač na Institutu za društvene nauke u Beogradu. Od 1961. je ponovo profesor na Filozofskom fakultetu u Zagreb, a 1963. tamo osniva i Odsjek za sociologiju. Bio je prvi predsjednik Jugoslovenskog društva psihologa i jedan od predsjednika Jugoslovenskog društva sociologa te urednik nekoliko značajnih časopisa (Pogledi i Praxis) . Uporedo se bavio kako istraživačkom, tako i publicističkom djelatnošču, objavljući mnoge članke i knjige iz oblasti sociologije, psihopatologije, antropologije i filozofije. Vijest o njegovoj smrti dublje je potresla svjetsku negoli domaću javnost, pa su tako časopisi poput Das Spiegel i Le Mond višestruko podcrtali značaj njegovog naučnog djelovanja i erudicije, kao i njegovu ulogu u borbi protiv nacizma. Mi ćemo još dodati da je Rudi Supek bio dobitnik značajnih priznanja za svoj rad i doprinos svjetskoj nauci, a izdvojićemo počasni doktorat Univerziteta u Uppsali (1976.) te Legiju časti (1989.), najveće francusko odličje.

No, vratimo se glavnom povodu ovog teksta: u jesen 1972. Rudi piše predgovor za veličanstvenu knjigu Ova jedina zemlja (1973. „Naprijed“, Zagreb). Ova knjiga predstavlja prvi organizovan i naučno argumentovan tekst u našoj regiji tj. na području bivše SFRJ, koji je ukazao na problematiku ugroženosti životne okoline, uništavanja prirode i  podcrtao opasnost ekološke katastrofe, kojoj nemarno ponašanje čovječanstva vodi. On ovdje definiše sintagmu „ekološka kriza“, otkriva šta se to nalazi iza te pomodne družbe riječi, pokazuje opsežnost problema i upozorava na njegove društvene posljedice.

On spomenuti predgovor počinje ovako:

„Ova knjiga je pisana povodom prve konferencije Ujedinjenih naroda posvećene pitanjima ljudskog okoliša i održane u Stockholmu od 5. do 16. juna 1972. Konferencija je sazvana nakon što je u maju 1971. u Mentonu međunarodna konferencija stručnjaka za ljudsku okolinu-ekologa, biologa, urbanista-uputila apel na OUN koji je potpisala 2200 učenjaka iz čitava svijeta. U tome apelu se upozoravalo na veoma ozbiljnu situaciju u koju ulazi čovječanstvo u vezi sa demografskom ekspanzijom, rušenjem ravnoteže između čovjeka i biosfere te zagađivanjem okoliša.“

Ne treba ni govoriti kako je ova konferencija, na neki način, bila zametak onoga što će se dogoditi u Riu, 1992.

Što je to povelo Rudija Supeka da se, kao sociolog i psiholog, počne baviti pitanjima ugroženosti životne sredine? Odgovor je više nego lako naći u tom istom predgovoru, nekoliko redaka niže:

„Sam problem 'ljudske okoline' na prvi je pogled više tehničke prirode, kao problem očuvanja prirode i gradova od zagađivanjem ali veoma brzo se može vidjeti da je on povezan sa bitnim pitanjima ljudske egzistencije uopće: porastom pučanstva i prenapučenošću, iscrpljivanjem prirodnih resursa, industrijskom civilizacijom...“

Kao sociolog strukturalističkog prosedea, Rudi Supek nije mogao, a da ne uvidi vezu između eksponencijalne krive rasta ljudske populacije i ograničenosti resursa na ovoj našoj planeti. Nije mogao, a da ne zaključi, herbertspenserovski hladno i racionalno, kako ono, što izgleda kao nezaustavljiva krivulja napretka, nije ništa drugo nego jedna sigmoidna kriva, samo što ljudska populacija još nije došla u  fazu stagnacije.

Upavo stoga on i počinje svoju knjige podnaslovom „Kobna eksponencijalana krivulja rasta“. Ukazivanje na problem brzog rasta populacije, zajedno sa svim onim što to donosi,  Rudiju postaje uporište i u dokazivanju opasnosti od bezglave industrijalizacije i urbanizacije, kao i osnova za kritiku kapitalizma.  Rudi u ovoj knjizi nije zaobišao ni probleme aerozagađenja, buke, nuklearne energije, uništavanje vodotokova i novih bolesti.

Ne trebamo  smetnuti s uma kontekst dominantne filozofije i vremena u kojem je Rudi Supek pisao „Ova jedina zemlja“, ali nemoguće je u Rudijevom  konceptu „stabilnog društva“ nasuprot „potrošačkom društvu“ ne vidjeti preteču koncepta održivog razvoja, niti ostati gluh na njegovo podcrtavanje veze između ekologije i ekonomije.

Ovo djelo je svakom svojom porom bilo namijenjeno ekološkom osvještavanju i na mnogo mjesta pokazuje moguće reperkusije, kako biološke, tako i političke, naše ignorancije i sljepoće.

Fanatizam bespoštedne i bezobzirne akumulacije kapitala na uštrb budućnosti i fanatizam nacionalizma, također na uštrb budućnosti, jesu ono čega se Rudi Supek, baš poput još jednog antinacionaliste, Maria Vargasa Llose, užasavao. Upravo taj, antinacionalistički stav, koji je i bio glavno obilježje praksisovaca, Rudi Supek je dostojno i dosljedno njegovao.