Klimatske promjene i Arktik: zašto nas treba interesovati

Tromsø, Norveška, polarna svjetlost

Mi, žitelji Balkanskog poluostrva, obično mislimo da su naši problem najteži i ne obraćamo pažnju na probleme u drugim dijelovima svijeta. Zakopani u sopstvene probleme, vrlo rijetko govorimo u utjecaju klimatskih promjena na polarni pojas Arktika jer nam se čini daleko i kao da nas se ne tiče. Ipak, ova problematika ima globalne reperkusije i trebali bismo razumjeti osnovne stvari. 

Tromsø

Dakle, šta se to dešava sa Arktikom?

Jasno je da povećanje emisije ugljendioksida utječe na povećanje koncentracije ukupnog ugljendioksida u atmosferi, što dovodi do javljanja efekta staklenika. Efekat staklenika je poželjan efekat, jer bez njega život na našoj planeti ne bi bio moguć. Zemlja bi bila hladna stijena. Međutim, previše efekta staklenika nije dobro po nas: previsoke temperature ne odgovaraju životu na Zemlji kakav danas postoji, naročito ne čovjeku. Jedan od efekata klimatskih promjena uzrokovanih  antropogenim povećanjem koncentracije ugljendioksida jeste i topljenje ledenih kapa.

Naravno, ugljendioksid se oslobađa i pri požarima, erupcijama vulkana i sve to spada u prirodan ciklus ugljika u prirodi. Također, baš u području polarog pojasa, dio ugljendioksida dospijeva u atomosferu i u sezoni proljeće-ljeto, kada se iz permafrosta, što je stručan naziv za zaleđeno arktičko tlo, oslobađa ugljendioksid iz organskog materijala. Organski materijal, koji je milionima godina bio taložen na tim područjima, pa potom zarobljen pod ledom nakon posljednje ledenog doba, raspada se, i ovaj proces, u suštini truljenje, oslobađa ugljendioksid. Zapravo, više zagrijavanja i topljenja leda usljed povećanje koncentracije ugljendioksida znači i više novog oslobađanja ugljendioksida i drugih stakleničkih plinova poput metana iz organskog materijala koji truli, a čije je truljenje privremeno zaustavljeno jer se taj materijal nalazi na niskoj temperuturi. 

Permafrost sadrži 1700 milijardi tona organskog materijala (1.7 biliona tona, ispravite me ako griješim u konvertovanju "1700 billions tonnes" na naše mjere), što je oko pola ukupnog organskog materijala u tlu na planeti. Dakle, permafrost je milionima godina akumulirao ovaj materijal i sprečavao preveliku emisuju ugljendioksida u atmosferu. Sad se topi. 

Klimatske promjene ubrzavaju proces oslobađanja metana iz tla, ali i iz arktičkih jezera, što će poremetiti prirodan ciklus metana tj. ugljika u ovom području. Ne treba zaboraviti ni na rezerve metanskog klatrata u polarnim područjima, kako Arktika, tako i Antarktika, koje bi se mogle osloboditi.  Kompjuterske simulacije predviđaju da bi permafrost u slučaju topljenja mogao proizvesti oko 15% današnje emisije ugljendioksida čiji je uzrok antropogeni (ljudski) faktor. 

Trebamo imati na umu da naučnici, kada govore o klimatskim promjenama ne kažu kako je sva emisija ugljendioksida danas uzrokovana ljudskom industrijskom djelatnošću nego da je u posljednjih nekoliko decenija, zbog čovjekove aktivnosti, povećana stopa oslobađanja ovog plina i da priroda, tj. fiksatori ugljika (autotrofni organizmi) ne mogu pratiti stopu porasta koncentracije ugljendioksida u atmosferi. Naravno da postoje i prirodne emisije ugljendioksida - one koje nastaju usljed erupcija vulkana, usljed truljenja i sl. Međutim, topljenje permafrosta, iako je sama emisija ugljendioksida i metana prirodan proces, nije nastala spontano, nego se događa zbog ljudske djelatnosti. 

Naučnicima su poznate fluktuacije u emisiji ugljendioksida na ovom području, koje se objašnjavaju time što u proljeće i ljeto, dio ugljendioksida fiksira i oskudna, ali važna arktička vegetacija. Međutim, u jesen i zimu, nema fotosinteze i nema fiksacije karbon-dioksida. Plankton je jedan od fiksatora ugljika, međutim, plankton arktičkog pojasa je ugrožen zbog čovjekove aktivnosti.

Druga, očita konsekvenca topljenja leda na Arktiku, jeste i povećanje nivoa mora. Satelitski snimci pokazuju kako grenlandski ledeni pokrivač u proteklih 20 godina gubi oko 140 milijardi tona leda godišnje. Ukupno povećanje nivoa mora godišnje iznosi oko 3.2 mm, a dobar dio tog povećanja ima uzroke u topljenju arktičkog leda.

Zbog klimatskih promjena, mijenja se i hemizam vode u ovom području: više hranljivih tvari zarobljenih u sedimentu se oslobađa i dospijeva u vodu. Više ugljendioksida u vodi povećava i aciditet vode, što je opasno po marinske organizme, naročito one sa ljušturicom od vapnenca. Ovo može nepovratno promijeniti arktičke ekosisteme. 

Smanjenje ledenog pokrivača utječe i na smanjenje albedo efekta odbijanja sunčevih zraka, što dodatno zagrijava planet, ali i na poremećaje cirkulisanja oceanskih struja, prvenstveno sjevernoatlanske meridijanske obrtajuće struje koja usporava tok. Također, naučnici predviđaju da bi odleđivanje permafrosta moglo osloboditi patogene za koje ni ne znamo da postoje ili ih rijetko srećemo, poput uzročnika antraksa te niza virusa.

Zbog svega ovoga i mi moramo obratiti pažnju na to šta se dešava sa Arktikom, izvještavati o ovom problemu i govoriti o njemu u školama.