Kako napisati super-dosadan i mučan članak o nauci. I kako ne pisati članak o nauci

Well, what to say. Domaći novinari su u tome doktori. 

Nisam odavno vidjela nešto suhoparnije nego što su to scitech članci u domaćim medijima. Recimo ovaj na Klix-u. Da se Klix ne ljuti, naglašavam da i drugi mediji imaju vrlo bezidejne i ubitačno dosadne članke iz oblasti nauke, al šta je-tu je, nauka je vazda u ovom društvu bila na marginama i gotovo pa subverzivna pojava u medijima. 

And, bajdvej, svi, ali SVI novinari u regionu fule kada je u pitanju pisanje taksona (to su one naučne klasifikacije, što ste imali priliku vidjeti u albumima "Životinjsko carstvo", recimo- red, porodica, rod, vrsta). Fakin fak, svi ti novinari nisu u stanju pogledati na Wiki (koja je za puno stvari jedan sasvim ok izvor) kako se šta piše. Tako, dragi klixovci, ime domene u klasifikaciji se piše velikim početnim slovom i umjesto "archaea" treba pisati "Archaea". SVI, ALI SVI NAZIVI DOMENA, CARSTAVA, KOLJENA, RAZREDA, REDOVA, PORODICA, RODOVA I VRSTA SE PIŠU VELIKIM POČETNIM SLOVOM.

Ali, naravno, to uporno nekonsultovanje sa Googleom i bježanje sa nastave biologije u osnovnoj i srednjoj (jer je nastavnik vjerovatno bio neka dosada, kao što to obično biva sa nastavnicima biologije) dovodi do druge najčešće pogreške naših novinara kada pišu latinski naziv taksona. Recimo, primjer, ne sjećam se koji je medij u pitanju bio, a vjerovatno ih je nekoliko objavilo istu vijest sa istom greškom: Tyrannosaurus Rex. Carl Linnaeus se okreće u grobu u Uppsali na ovo nepoštovanje njegovih pravila binarne nomenklature.

Ime roda se u tim pravilima piše velikim slovom, a ono u nastavku ide malim početnim slovom. I da-nazivi vrsta bi trebali biti u italiku. Dakle-Tyrannosaurus rex. Naravno, ja kada bih slala urednicima tekstove sa lijepo italiziranim nazivom vrste, ne zbog mog hira, nego što tako treba, redovno bi mi objavljivali "ispravljene" tekstove. Nebitno to što bih im ja lijepo napisala i obrazložila zašto da ostave naziv u italiku.

Naši mediji ili pišu ova naziva velikim početnim slovom, ili oba malim:

Vratimo se se tekstu na Klixu. Ja, kao neko ko se bavi poslom Science Journalist i tend to be Science Communicator (ne zamjerite, još ove profesije nemaju svoj prevod u lokalnim jezicima), ništa haman pametno nisam našla u tekstu. 

Kao prvo, nema izvora. Ko, šta, gdje, kako. Tj. piše da je rad objavljen u časopisu Nature Communications, ali tako kako su se oni pozvali, mogla je i moja prababa na Barama da se pozove na izvor (ne, nisam FGR ko neki pa da se falim kako su mi preci stare Sarajlije, nego naglašavam činjenicu da mi je baba pokojna i da nema šanse da se pozove na izvor). Pozivanje na izvor i citat je imperativ današnje nauke i ne vidim razlog zašto bi se to izbjegavalo i u domeni novinarskog izvještavanja o nauci. Ako pogledate bolje moje postove, vidjećete da hipertekst vodi do studija, naučnih radova, citata na koje se pozivam. Zato molim, ne budi vam mrsko, kliknite i na te linkove. 

Zbog Klixovog članka ja sam lijepo prevrnula internet i našla-virusi koji mutiraju i napadaju Archaeae, objavljen u Časopisu Nature Communications, 23.marta 2015.Usput vidim da su i na I fucking love science napravili istu materijalnu grešku sa velikim i malim slovom, ali su bar stavili link koji vodi na Enciklopediju Britaniku-definicija Archaea.

 I sad kako priču o tamo nekim virusima koji inficiraju tamo neke Archaeae, koje još nisu ni prave bakterije, učiniti popularnom i dobrom? U vražju mater, prvo treba objasniti šta su to Archaea. Prvo treba reći da su to forme života još jednostavnije građe od bakterija, ali opet složenije građe od virusa. To su jednostanični organizmi i spadaju u ekstremofile. A to znači da vole živjeti u ekstremnim uslovima-na velikim dubinama, zatim tamo gdje je velika kiselost ili slanost, u vrelim izvorima i sl. Archaea su neka vrsta "adrenalinskih ovisnika" u svijetu mikroorganizama. E, sad, ako i "ekstremisti" imaju svoje prirodne neprijatelje, naravno da je to zanimljivo. 

Bakterije koje napadaju nas mogu također biti napadnute. Mogu ih inficirati organske čestice još manje od njih samih-virusi koje je nauka prozvala "bakteriofagi" ("oni koji jedu bakterije"). Prema tome, ova studija je onda otkrila nešto što bismo mogli nazvati "arheobakteriofagi". 

Kompleksnost živog svijeta, pa i onog koji je hiljade i hiljade puta jednostavniji od našeg organizma je fascinantna. Svi ovi organizmi -Archaeae i njihovi nametnici su živi fosili iz nekog vremena kada je Zemlja bila mnogo drugačija nego što je sad. 

Virusa se bojimo, ali njima dugujemo puno toga. Prema jednoj studiji, dugujemo im i to što nas naše mame rađaju. Naslov ovog rada iz sada već pradavne 2011. koji glasi: "Ancestral capture of syncytin-Car1, a fusogenic endogenous retroviral envelope gene involved in placentation and conserved in Carnivora" ne zvuči kao početak dobre priče, ali dobar Science Journalist će u konfuznom nazivu prepoznati super stvar. 

I onda će pisati o tome kako je neki prapraprapra predak nekog sisara bio zaražen jednim virusom koji na organizam utječe tako da luči protein sincitin koji, opet, formira tkivo placente (histološki posmatrano, tkivo placente je sinciciotrofoblast tj. tkivo u kojem su stanice fuzionirale zajedno u jednu masu sa mnogo jedara, a upravo ta struktura omogućava razmjenu hranljivih i štetnih materija između majke i ploda). I svi sisari su u nekom trenutku evolucije predaka bili zaraženi nekim od virusa koji produciraju neki sincitin. I eto nas.

Da nije, da nije virusa, ne bi bilo ni tebe ni mene.