Kič je laž koja samu sebe ozbiljno shvata - o silovanju nauke

Kič jeokidač za povraćanje. jednorog by angel35

„Ne pokušavajte ovo kod kuće.“

To se govori kada neko pred kamerama izvede nešto opasno po život. Ali, taj neko je profesionalac i zna šta radi. Taj neko se žrtvuje da bismo mi, iz svojih sigurnih kauča u toplim domovima, mogli saznati nešto novo, šokantno i opasno.

Ovo govori  britanski producent, režiser i novinar Michael Mosley, kao zaključak i savjet nakon što je sam sebe (namjerno) zarazio cistama - jajašcima goveđe pantljičare (Taenia saginata) kako bi iz prvog lica mogao izvještavati o parazitarnoj bolesti i parazitozama uopšte u novom BBC-jevom dokumentarcu.  Nakon toga što je uzeo ciste pantljičare, progutao je i kameru-pilulu koja je, kada je dospjela u njegov probavni trakt, snimala unutrašnost crijeva, a Mosley je dobivao reportažu uživo na svoj Ipad. Reći ću još to da je prvi put vidio svoje „podstanare“ (da, bilo ih je više, čak 3, u nizu dužine oko metar) na Ipadu u trenutku kada je objedovao u jednom indijskom restoranu. Super!

Mosley, već poznat i priznat, omiljen je radi svog gonzo načina izvještavanja.  „Gonzo“ je postao njegov zaštitni znak. Nije Mosley izmislio ništa novo, gonzo-subjektivno izvještavanje iz prvog lica u kojemu je novinar-reporter jedan od aktera reportaže,  postoji relativno dugo. Postoji od 70-tih godina i svako ko radi u ovoj branši čuo je za Huntera S.Thompsona, koji se smatra začetnikom ove podkategorije izvještavanja. Nije Mosley ni prvi koji je primijenio gonzo na izvještavanje u oblasti medicine i nauke. Ali, jeste neko ko se potrudio da šokira i izazove mučninu.  

U eri kada smo oguglali na sve, samo ne na šok (a i to je pod znakom pitanja), u eri kada malo ko mari za nauku, veliki mediji pokušavaju popularizirati nauku  i vlastitu gledanost na besprijekorno sirov način. Ta trka često vodi u tragično dosadan kič, kič u kojem vidimo jedino diktaturu praznine i subjektivizma te manipulaciju činjenicama. Tanka je granica između onoga što je umjetnost i onoga što je kič. Namještanje i lažiranje podataka, kako u izvještavanju, tako i u naučnim radovima jeste kič. Hipotetički dvoboji zvijeri koje se ni u snu ne bi srele, manipulacija činjenicama, miješanje kreacionizma i nauke u istom loncu te sugeriranje kako nešto što je nauka odbacila ipak postoji (recimo, sirene i  ona prestrašna ajkula megalodon) jeste kič i ništa drugo sem kiča u medijskoj prezentaciji. Ne, nije samo kič. To je silovanje nauke.

Da li je Mosley kič?

Čovjek je prije emisije o pantljičarama gonzo izvještavao o mnogim drugim stvarima.

Probao je „čarobne“ psilocibinske gljive i iz prve ruke ispričao kako to iskustvo izgleda. Uzeo je i serum istine te je probao tzv. 5:2 dijetu mršanja. Iskusio je kako je to izgubiti (privremeno, u kontrolisanim uslovima, pod dejstvom jakog magnetnog polja) pokretljivost ruke. Stavljao je na sebe pijavicu. Probao je da se zarazi vaškama, ali mu je ta reportaža propala jer se iz nekog razloga nije svidio vaškama, pa su ga izbjegavale.

Ako primijenimo tezu da ono što pomiče granice u percepciji i saznanju nije kič, onda Mosleyevo sirovo i šokantno izvještavanje nije kič. On je, reći ću pola u šali, Damien Hirst novinarstva koje se bavi zdravljem i medicinom. Odvratan i bizaran. Nešto što ne biste htjeli imati u dnevnom boravku. Možda je Mosley čak i plagijator ideja. Ali, da pomjera granice-pomjera. On je avangardni reporter. Šokirati u cilju samopromocije je sasvim legitimno. Sem toga, nus-pojava ovakvog Mosleyevog eksperimentisanja na vlastitoj koži jeste i to da će ljekari imati nešto više podataka o ranim znakovima zaraze parazitom, koji su, suprotno svim očekivanjima, vrlo blagi i nespecifični. Naravno, bilo bi lijepo da se Mosley idući put zarazi nečim opasnijim, recimo, nekim novim sojem virusa gripe, kad već naučnici tako očajnički traže dobrovoljce, ali, čini se da će on ostati u sigurnim vodama dobro poznatih bolesti i sigurnih lijekova.

Međutim, problem kiča i silovanja nauke i dalje ostaje otvoreno pitanje na koje je uljudno dati neku vrstu odgovora.

Tupost, površnost i indolencija, nedostatak bilo kakve savjesti i potrebe da se nešto pročita i da se pravilno izvijesti, postaju paraziti, možda više vaške, nego pantljičare, svijeta u kojem živimo. Reći da je neka bolest virusna, pored otvorenog, živog i zdravog, browsera, koji kaže da TA bolest NIJE virusna je kič. Kič je ocijeniti klimatske promjene i njihove posljedice kao djelomično pozitivne u duhu narodne poslovice „u svakom zlu ima i nešto dobro“. Ne, gospodo, nećemo imati dvije žetve godišnje jer se nivo CO₂ u atmosferi povećava i tako stvara efekat staklenika. Nećemo, jer biljke imaju različite načine fiksacije CO₂ od kojeg u procesu fotosinteze tvore hranljive tvari. Nećemo, jer su biljke zabavljene fotosintezom samo preko dana, dok po noći rade suprotan proces-dišu. Ako povećanje CO₂ donosi bujanje vegetacije, u Zenici bi rasle kišne šume. Sem toga, biljke trebaju mnogo više od golog CO₂ da bi rasle. Prije ishitrenih mudrolija, treba dobro razmisliti. Treba uključiti više parametara. Jer, nauka je tačna samo onoliko koliko je parametara uključeno u proračun. Povećanje jedne strane hemijske jednadžbe ultimativno traži i povećanje količine svih ostalih članova jednadžbe. Pojednostaviti formulu fotosinteze i do te mjere formulu banalizirati da znanje postane jeftino je kič. Zapravo, svako odsustvo volje da se nešto nauči ili da se neki posao obavi precizno sa maksimalnim ulaganjem sebe  jeste vid kiča. Svaka površnost i uljuljkanost u zadovoljstvo samim sobom bez intencije pomjeranja, makar samo svojih vlastitih granica također-kič. Prazno oponašanje bez doze kritičkog odstupanja-kič. Kič su i naši udobni kauči iz kojih se ne želimo pokrenuti.

Kič je laž koja samu sebe ozbiljno shvata.