Nobelova nagrada za hemiju 2015. goes to...

Tomas Lindahl, Paul Modrich, Aziz Sancar, izvor: Cancer Research UK, HHMI, Zeynep Akyil/Anadolu Agency/Getty Images via Nature magazine

Nobelova nagrada za hemiju 2015. je otišla trojici naučnika - Tomasu Lindahlu, Paulu Modrichu i Azizu Sancaru - za njihovo istraživanje mehanizama reparacije DNK.

Oni su na molekularnom nivou mapirali kako to stanice popravljaju oštećenu DNK i tako čuvaju nasljednu informaciju.

Usljed različitih faktora - metabolizma same stanice, starenja, djelovanja UV zraka te zraka još većih frekvencija kao što su to gama zrake i X-zrake, infekcija virusima, djelovanja organskih mutagenih jedinjenja - DNK se može oštetiti. Oštećenje DNK je zapravo promjena u onoj nasljednoj šifri - u rasporedu nukleotida u makromolekuli DNK. Ako su slova genetičkog koda A,T,G i C (adenin, timin, gvanin i citozin), onda je oštećenje "tipfeler" u redoslijedu ovih "slova" na lancu DNK. Dnevno se na DNK dešava od 10 000 do 1 000 000 ovakvih lezija-oštećenja. Ponekad promjene u slovima DNK nisu opasne, a ponekad se desi da samo jedna "slovna greška" uzrokuje stravične poremećaja, kakav je fibrodyplasia ossificans progresiva.

Možda bi smo ova oštećenja mogli usporediti sa prostorijom, koju, ako je ne održavamo- 

redovno čistimo i spremamo - postane neuredni haos sa visokim stepenom entropije.

DNK im svoje spremače - enzime koji popravljaju oštećenje tako što dio sa greškom isijeku i zamijene ga odgovarajućim dijelom. 

Bit ovog sistema jeste to da uočimo kako ne samo da je DNK visokouređen sistem, nego ima i svoj pomoćni sistem koji ga održava i sprječava porast entropije, tj. haosa.

Lindahl je, radeći sedamdesetih godina prošlog vijeka na Karolinska Institutu, shvatio kako DNK, bez obzira što je tako visokouređena molekula, ipak nije stabilna i tokom vremena se "kvari". Prije njegovih radova o DNK oštećenjima niko nije shvatao kako DNK treba neke molekule "spremače", nešto sa strane, da je popravi.

Aziz Sancar (rođen u Turskoj u mjestu Savur) je veći dio svoje karijere osamdesetih proveo na Univerzitetu North Carolina, Chapell Hill (inače, u akademskim biomedicinskim krugovima vrlo poznato i visokorangirano mjesto) proučavajući načine na koje stanice koriste enzime kako bi popravile "pokvarenu" DNK.

Paul Modrich, sa Duke University School of Medicine in Durham, North Carolina, je 1989. objavio rad o tome kako se popravlja DNK koja bude oštećena prilikom duplikacije.

Ova Nobelova nagrada za hemiju je zaista zasluženo otišla ovim ljudima. Ipak, moramo znati da u ovom polju - proučavanja mehanizama popravke DNK - radi mnogo ljudi čiji rad nije nagrađen na ovaj način i ostaje nevidljiv za čovječanstvo. Ti ljudi su "još mladi" za Nobelovu nagradu, ali očekujem da će za neko vrijeme i rad bar nekih od njih steći ovo visoko priznanje. Predviđam da će jedna od idućih Nobelovih nagrada ići grupi koja je otkrila CRISPR/Cas 9 tehniku - koja u osnovi predstavlja mehanizam reparacije, "popravke" DNK kod bakterija, a postala je najbolja tehnika editovanja gena.