Biokompatibilni senzori - Wearables 2.0

Izvor: Acreo/BioCom Lab

Kista (čita se /šista/) je jedno predgrađe Stockholma. Tamo se nalazi jedan od dva najveća gradska šoping-centra (jednako bezlična), metro stanica više nije ispod zemlje - znak koji vam poručuje da se nalazite na pristojnoj udaljenosti od centra grada, nekih 40-50 km, ali i da ste još uvijek u gradu jer imate metro. E, pa ta Kista je tehno-centar ove regije - mjesto obiluje raznoraznim IT firmama, IT priručnim univerzitetima, ali i biotehnološkim firmama. 

Jedna od tih firmi je i Acreo/BioCom Lab koja, u saradnji sa Linköping University (mislim da se ovo izgovara /linčeping/, neka mi pomogne neko od raje iz Švedske, Rodney pomogaj) radi na razvoju senzora koji bi, primjerice, mogli detektovati signale da se tijelu događa srčani udar.

Mali uređaji - flasteri ili čak implantati mogu osjetiti da se arterije počinju ukrućivati, što je neposredni znak da nastupa srčani udar ili detektovati da se bliži epileptični napad te automatski otpuštati lijekove.

Göran Gustafsson iz Acreo smatra kako bi razvoj senzora i materijala koji se "spajaju" sa ljudskim tkivom revolucionizirao zdravstvenu njegu. Međutim, ovo je izazov za naučnike koji stvaraju nove materijale - materijal za ove senzore bi morao biti fleksibilan, netoksičan, lagan, biokompatabilan kako ne bi izazvao imunološki odgovor organizma na strano tijelo i još svašta nešto. Sa druge strane, da bi ovi uređaji bili funkcionalni, morao bi postojati neki novi, bolji način prenosa informacija i zaštite informacija. 

U suštini, Acreo pokušava razviti tehnologiju koja je stepenica iznad wearables, nešto više kao biorazgradive tetovaže ili flasteri. Međutim, Acreo niti je pionir ove tehnike, nit su jedini koji je pokušavaju razviti. MC10 iz Lexingtona (Massachusetts) razvija nešto što su nazvali BioStamps.

BioStamps mjere električnu aktivnost srca, stepen UV zračenja, hidrataciju organizma , temperaturu tijela... Vojska je zainteresirana za ovaj izum, međutim, u MC10 se nadaju da će ovi flasteri naći i primjenu u odjelima neonatalne intenzivne njege jer bi se vitalni znakovi i njihove promjene kod tek rođenih beba mogli mjeriti bez invazivnih metoda.

Osim flastera, ideja je i razviti senzore koji bi se ubrizgavali ispod kože. Ti senzori bi bili sačinjeni od karbonskih nanometerijala (carbon nanotubes). 

Naravno, sve firme koje su odlučile da se bave ovim poljem, moraće se suočiti sa strogom medicinsko-pravnom regulacijom. Proizvođači lijekova već sada izražavaju bojazan kako bi greške na ovakvim uređajima smanjile efikasnost lijekove te da bi oni u tom slučaju bili izloženi napadima i tužbama. Sve to, zajedno sa opravdanim strahom da bi ovakvi uređaji mogli biti hakovani, koči razvoj ovakvi senzora.