Skandali nauke

Henrieta Lacks sa suprugom Davidom

Kada kažemo da je nešto testiran, provjerljiv i organiziran skup znanja, odnosno, nauka, imamo povjerenja u taj organizirani skup. I doista, to znanje koristimo u svakodnevnom životu, bilo posredno, bilo neposredno: zakoni klasične fizike pomažu u izračunavanju brzine i vremena za koje ćemo, krećući se određenom brzinom, stići iz jednog mjesta u drugo, nismo osuđeni da noću hodamo u mraku jer možemo upaliti sijalicu, zakoni nasljeđivanja i moderna humana genetika nam omogućuju da predvidimo da li će dijete imati neki kongenitalni poremećaj, znanja fiziologije su upotrijebljena za stvaranje vakcina, a istraživanja u oblasti hemije su čovječanstvo zadužila mnogim korisnim materijalima. Zapravo, gotovo da nema aspekta našeg života koji nije poboljšan zahvaljujući primjeni naučnih istraživanja – od gradnje zgrada, medicine, proizvodnje energije do hardverskih i softverskih komponenti kompjutera i pametnih telefona.

Međutim, nikada stav javnosti prema nauci nije bio tako odbojan kao danas. Nikada nije bilo manje povjerenja u naučna istraživanja i nauku i nikada manje interesovanja za ovu oblast. Ovaj stav javnosti djelimično se može objasniti time što je ta ista javnost svjedočila mnogobrojnim skandalima vezanim upravo za nauku i lažiranje rezultata naučnog rada. Treba razumjeti da su naučnici, ipak, samo ljudi, a ljudi su skloni greškama, taštini i koristoljublju. U svijetu nauke i naučnih radova se, s vremena na vrijeme, bilježe slučajevi fabrikacije rezultata, lažiranja biografija, plagiranja i falsificiranja, ima i narušavanja etičkog kodeksa ili nepriznavanje nečijeg doprinosa radu.

Jedan takav skandal je prije par mjeseci potresao čuveni Institut Karolinska u Švedskoj: ovaj institut je zaposlio italijanskog hirurga Paola Macchiarinija i zažalio zbog toga. Naime, eksterna istraga je pokazala kako je Macchiarini falsificirao svoje rezultate u oblasti presađivanja dušnika. Macchiarini je postao poznat kao pionir regenerativne medicine i kao hirurg koji je 2008. godine uspio pacijentici presaditi dušnik uzgojen iz matičnih stanica. Premda su mnogi u akademskoj zajednici poentirali na to kako je ovo kontroverzna metoda i kako su rezultati upitni, uslijedile su nove transplantacije, a Macchiarini je postao velika zvijezda. Međutim, poslije se doznalo kako su neki njegovi pacijenti nakon transplantacije umrli u mukama te kako je Macchiarini falsificirao rezultate istraživanja, ali i svoju biografiju. Macchiarini je optužen za ubistvo iz nehata, otpušten sa Instituta Karolinska, ali, kako su neki članovi Komiteta za dodjelu Nobelove nagrade lobirali da Karolinska zaposli Macchiarinija, tako je ovim skandalom poljuljan i ugled Komiteta.

Nažalost, to nije usamljeni slučaj fabrikovanja rezultata i krivotvorenja podataka. U januaru 2014. godine mlada japanska naučnica Haruko Obokata sa RIKEN centra u Kobeu, objavila je dva rada kako je potapanjem izdiferenciranih, "odraslih" stanica u blagu kiselinu dobila nediferencirane, matične stanice. Ta metoda je nazvana STAP (stimulus-triggered acquisition of pluripotency). Ovakav jednostavan način dobijanja matičnih stanica bi umnogome olakšao (i pojeftinio) terapije mnogih oboljenja za čije liječenje se matične stanice mogu koristiti. Kasnije se ispostavilo kako su rezultati rada bili lažirani te nije moguće dobiti matične stanice na način koji je opisan u radovima. Bilans ovog skandala je bilo to da je Haruko Obokata izgubila svoj doktorat: u septembru 2015. Waseda univerzitet, na kojem je Obokata odbranila doktorat 2011. opozvao je njen doktorat. Obokata je izgubila titulu doktora nauka. U objašnjenju, iz Waseda univerziteta su naveli kako je "Obokata dobila doktorat služeći se nepriličnim sredstvima“, iako sam skandal nije bio vezan za njen doktorat. Prava tragedija je uslijedila svega par mjeseci nakon obznanjivanja ovog skandala.  Čovjek koji je istinski tragični heroj ove sage jeste Yoshiki Sasai, Obokatin mentor i nadređeni koji nije mogao podnijeti sramotu svega toga što se dogodilo i izvršio je samoubistvo 5. 8.2014.

Kada se govori o skandalima u oblasti nauke, nemoguće je zaobići dvije studije za koje se docnije pokazalo kako su fabricirane, ali koje zauzimaju značajno kulturološko i sociološko mjesto jer se ovi radovi, uprkos tome što njihove rezultate ozbiljna naučna javnost ne smatra validnim, i dalje često citiraju u pseudonaučnim krugovima, naročito onim antivekserskim, antiglobalističkim i onim koji se protive genetički modificiranoj hrani.

Wakefieldova studija iz 1998. godine, objavljena u časopisu The Lancet, o povezanosti MPR (MMR) vakcina i autizma se pokazala kao istraživanje koje vrvi naučnim nepoštenjem, primjerima manipulacije rezultatima i neetičnog ponašanja prema djeci sa autizmom. Ovo istraživanje nije bilo moguće ponoviti i dobiti približno iste rezultate te je studija odbačena, a The Lancet je povukao rad. Ipak, uprkos tome, pripadnici antiveks tabora i dalje citiraju upravo Wakefieldovu studiju kao argument protiv vakcina. Ova studija je, inače, za posljedicu imala porast broja djece oboljele od dječijih bolesti koje su se mogle spriječiti vakcinacijom MPR vakcinom, ali su roditelji odbijali vakcinu iz straha.

Andrew Wakefield

Studija o utjecaju hrane koja sadrži tvari dobijene iz genetički modificiranih organizama i mogućim karcinogenim utjecajima GMO, a koja je 2012. objavljena u Food and Chemical Toxicology, poznata kao Séralinijeva studija, prema francuskom biologu Gilles-Éric Séraliniju, koji je bio voditelj studije,  ocijenjena je također problematičnom. Naime, zaključci ove studije nemaju statističku snagu. U studiji je korišten soj pacova koji su prirodno skloni tumorima, studija je imala premali uzorak, trajala je predugo, a što duže studije karcinogenosti određenih tvari traju, to je veća vjerovatnoća da će pacovi razviti tumore. Također, Séralini nije dao podatke o količini hrane koja je davana pacovima, a pacovi imaju tendenciju razvoja tumora ukoliko im hrana nije ograničena. No, do danas je ova studija ostala conditio sine qua non niti jedna rasprava protiv genetički modificiranih organizama.

Nisu svi skandali iz oblasti nauke samo stvar fabrikovanja rezultata. Postoje različiti oblici neetičnog ponašanja u naučno-istraživačkom radu. Kada su naučnici sa u bolnici Johns Hopkins pedesetih godina prošlog vijeka izolirali stanice raka grliće materice pacijentice afro-američkog porijekla Henriette Lacks te ih koristili za niz medicinskih istraživanja, učinili su to bez znanja pacijentice i njene porodice. Henrietta Lacks je preminula u nezavidnoj ekonomskoj situaciji, ali su njene stanice korištene decenijama nakon njene smrti u laboratorijama širom svijeta, pod nazivom HeLa stanice. To je bila prva linija besmrtnih humanih stanica i ove stanice su korištene za mnoga značajna istraživanja i radove.

Ne zna se kolika je ukupna zarada od HeLa stanica jer ne postoje rani podaci o prodaji ovih stanica, ali postoji preko 17 000 patenata povezanih sa HeLa stanicama te podatak da danas kompanija Inviroge prodaje HeLa proizvode po cijenama koje variraju od 100 do 10 000 dolara. Porodica Henriette Lacks je 1973. godine saznala da se njene stanice komercijalno koriste preko 20 godina. Sve te godine porodica Henriette Lacks je živjela u siromaštvu.

Francis Crick i James Watson su „zaboravili“ odati priznanje svojoj kolegici Rosalind Franklin za otkriće strukture DNK. Maurice Wilkins je Cricku i Watsonu bez znanja Rosalind Franklin pokazao difrakcionu snimku kristalizirane DNK, danas poznatu kao „Fotografija 51“ pomoću koje su Crick i Watson dešifrirali strukturu DNK. Jasno je da Franklin nije mogla podijeliti Nobelovu nagradu sa njima, jer je preminula 1958. godine, a Nobelova nagrada Cricku, Watsonu i Wilkinsu je dodijeljena 1962. godine, međutim također je jasno da značaj Rosalind Franklin u otkriću strukture DNK nije bio prepoznat dugo vremena nakon objavljivanja naučnog rada.

Rosalind Franklin (1920.-1958.)

Naučnici mogu zasnovati svoje hipoteze na fabrikovanim "rezultatima“,  međutim ako se greška i naučno nepoštenje ne otkriju na vrijeme, šteta se multiplicira. Stoga je od izuzetne važnosti replicirati studije i provjeravati da li zaključci nekog istraživanja imaju temelja. Ovo je "publish or perish" svijet u kojem su naučnici, naročito mladi, pod pritiskom da moraju nešto objaviti i imati neke rezultate te, ako ne dođu do nekih pretpostavljenih (senzacionalnih rezultata)  koji bi im prokrčili put do prestižnih časopisa (nagrada, promaknuća, premiještanja u veće i bolje opremljenje istraživačke centre), neki od njih se služe naučnim nepoštenjem kako bi došli do ovih ciljeva. Međutim, ako je sve to moguće, da li su onda zaista u pravu oni koji iskazuju nepovjerenje prema nauci?

Vratimo se na prvu rečenicu ovog teksta. Ključna riječ u toj rečenici jeste atribut „provjerljiv“. Nauka je provjerljiv sistem znanja. Ako neko drugi ne može dobiti ni približno iste rezultate rada kao neka druga grupa, onda to može značiti ili da su u osnovnom istraživanju sakriveni neki podaci ili da su podaci fabricirani. Naravno, treba napomenuti i to kako nemogućnost reproduciranja rezultate ne mora uvijek ukazivati na krivotvorenje.

Ipak, ako  rezultati nekog istraživanja „ne drže vodu“, takvo istraživanje neće moći biti model za stvaranje primijenjene tehnologije, one koju ćemo mi koristiti u svakodnevnom životu. Drugim riječima, u laži su kratke noge.