Miševi sa noćnim vidom: vide infracrveno

Šta bi bilo kad bi bilo...kada bi miševi, poput Predatora imali vid sposoban za detekciju infracrvenih talasa i tog dijela EM spektra?

Et voilà  upravo to sada mogu!

Naučnici su miševima dali nanočestice koje konvertuju IR dio elektromagnetnog spektra u vidljivu svjetlost i ovi miševi vide u mraku. Rad o ovome objavljen je 28. februara 2019. u časopisu Cell pod naslovom "Mammalian Near-Infrared Image Vision through Injectable and Self-Powered Retinal Nanoantennae". 

Podsjetimo se da ni ljudi ni miševi ne mogu vidjeti infracrveni dio spektra - onaj koji ima frekvencije niže od crvene vidljive svjetlosti, tj. talasne dužine veće od 700 nm (IR dio spektra se nalazi između 700nm i 1mm). Životinje koje mogu vidjeti infracrveno zračenje su zmije, neke ribe i žabe, ali i komarci. 

Konvertirajuće nanočestice

Tian Xue, neuronaučnik sa Univerziteta nauke i tehnologije u Kini u Hefeiju, i njegove kolege razvili su nanočestice koje pretvaraju infracrvene talasne dužine u vidljivo svjetlo. Nanočestice apsorbiraju fotone na talasnim dužinama od oko 980 nanometara i emitiraju ih na kraćim talasnim dužinama, oko 535 nanometara, što odgovara zelenom svjetlu. 

Potom su ove nanočestice "prikačili" za proteine koji se vežu za fotoreceptore - stanice u oku koje pretvaraju svjetlost u električne impulse i injicirali ove proteine u miševe.

Nanočestice su se uspješno vezale za ove proteine i onda su te molekule mogle proizvoditi podražaj i pri frekvencijama koje normalno ne stvaraju signal u oku miša - pri infracrvenim frekvencijama. 

Pitate se kako su naučnici testirali da miševi imaju noćni vid mogućnošću detekcije IR? Jednostavno - miševi su noćne životinje koje preferiraju tamnija skloništa. Miševima su date kutije, od kojih su neke bile "iluminirane" infracrvenom svjetlošću. Miševi kojima nisu ubrizgane nanočestice, nisu pokazivali poseban afinitet prema nekoj od vrsta tih kutija, jer ne vide infracrveno, dok su miševi kojima su nanočestice ubačene išli u kutije koje nisu bile iluminirane. 

Sprovedeni su još neki testovi, primjerice, istraživači su stavili miševe u vodeni labirint koji je imao dva krila, osvijetljena različitim svjetlosnim uzorcima, a od kojih je samo jedno vodilo do skrivenog, suhog skloništa. Modificirani miševi odabrali su ispravan hodnik labirinta prema svjetlosnom uzorku, bez obzira na to jesu li uzorci prikazani u vidljivoj ili infracrvenoj svjetlosti, dok nemodificirani to nisu mogli jer nisu vidjeli infracrvenu svjetlost.

Da li se trebamo bojati ovoga?

Hmmm...super-ljudi sa super vidom kao super-vojnici, snajperisti, špijuni...da to je sigurno prvo na što pomišljamo vezano za ovaj rad. Ipak, u radu su korištene nanočestice koje sadrže teške metale i takve stvari nikada neće baš biti odobrene za upotrebu na ljudima. Istina je da tim Tian Xuea razvija slične nanočestice od organskih tvari, ali pitanje je i da li će ove nanočestice biti dozvoljene.

Ljudska retina i vizuelni korteks se ne bi u kratkom vremenu mogli navići na ovakvu vrstu vida jer su slike mnogo svjetlije i to bi sve skupa bilo teško za podnijeti. Suštinski, mi ni ne bismo imali mnogo koristi od IR vida i bilo bi nam teško tako gledati.