Skačimo preko gena uz Genome Jumper

Kako podstaći interesovanje za nauku ili samo za neku naučnu oblast, u digitalnom dobu? Odgovor je vrlo jednostavan – pomoću digitalnih tehnologija. Međutim, ovakav način približavanja nauke ljudima nije uvijek lak.

U Švicarskoj, grupa naučnika sa Švicarskog instituta za bioinformatiku (Suisse Institute of Bioinformatics, Lausanne) je za obilježavanje 20 godina postojanja ove institucije, pored svega što rade, imala vremena i da smisle igricu – aplikaciju za mobilne uređaje preko koje korisnici mogu učiti više o svojim genima. Igrica se zove GenomeJumper, a dostupna je i na Google Play i na Apple store.  

Genetika i biotehnologija možda nisu prve stvari koje ćemo povezati sa igranjem igrica, ali za naučnike je dešifriranje sekvence nekog gena, proučavanje strukture nasljednog materijala i utjecanja njegovih produkata na nas upravo igra. Naučnici moraju odrediti mjesto nekog gena u genomu, na kojem se hromosomu i na kojem dijelu hromosona nalazi te odrediti sekvencu tog gena kao i njegove dijelove.

Sama igrica ima mnogo nivoa, koji uglavnom ponavljaju iste radnje, samo u složenijem obliku, kao, uostalom i većina igrica tog tipa. Ipak je zanimljiva, jer sa svakim novim pređenim nivoom otkrivamo uloge određenih gena, koji su nam isprva samo teško shvatljive šifre poput EDAR, EPOR ili  TASR38.

Međutim, bolje razumijevanje ovih gena i njihove funkcije je dovelo do razvoja novih lijekova i do boljeg razumijevanja nas samih. Za većinu onih koji su već igrali ovakve igrice i vješti su u njima, ova nije tehnički prezahtijevna.

Genome Jumper igrica nas poziva da otkrivamo gene i njihove varijante, zvane aleli. Naš izgled i sve naše osobine su kodirane posebnim dijelovima DNK, koje zovemo geni. I upravo nas igrica uči to da na našoj DNK i DNK mnogih (ali ne i svih) živih bića postoje dijelovi koji ne služe kodiranju proteina, nego se u procesu stvaranja proteina, zvanom biosinteza proteina, izrezuju.

Ovi dijelovi, zvani introni, ne ulaze u konačnu genetičku informaciju, onu koja će poslužiti kao matrica za sintezu proteina. U igrici igrači trebaju preskočiti ove dijelove i povezati one dijelove koji kodiraju informaciju, a koji se u genetici zovu egzoni. Tako u igrici Genome Jumper preskačete ambise introna i hvatate određene varijante gena na osnovu čega se vaš lik iz igrice mijenja, u ovisnosti od osobine i varijante osobine koju taj gen kontroliše.

U igrici postoji niz likova čiju genetiku trebamo bolje shvatiti. Ovdje možemo birati između ljudi različite boje kože, kao možda jedne od najupadljivijih osobina, te pokušati pronići u tajne šta tu osobu čini baš takvom. Naravno, likovi se razlikuju i prema spolu te imaju različite druge ispoljene osobine odabranog avatara. Cilj je što bolje razumjeti utjecaj gena na avatara i utjecaj njegovih varijanti.

Počinjemo sa nepoznatim likom i skupljajući varijante gena polako otkrivamo svoj identitet. U igrici postoji 15 ovakvih različitih likova, „avatara“ čije osobine trebamo otkriti. Predstavljeno je 30 gena, preko kojih treba „pretrčati“ i upoznati njihove varijante. Usput, potrebno je izbjeći propadanje u nekodirajuće dijelove introne i preskakati preko različitih sekundarnih struktura.

Suštinski, ova igrica uključuje klasične elemente igara koje i inače koristimo – skakanje, skupljanje bodova i nagrada, a u ovom slučaju i znanja. Kako skupljamo varijante gena, tako se i naš avatar mijenja, često sa iznenađujućim rezultatima. Od lika sa kojim smo započeli igricu možemo postati nešto sasvim drugo.

Čak su i sami naučnici priznali da su pomoću Genome Jumper saznali neke stvari koje prije nisu znali, a za običnog čovjeka ova igrica i digitalni način da otkriju i spoznaju sebe same. Ova igrica nije samo primjer koncepta zvanog „edutainment“ – zabavno učenje, nego je više ono što se zove playful learning, „učenje kroz igru“.

Za razliku od edutainmenta, u kojem je onaj ko uči prilično pasivan, u ovom obliku učenja sve je interaktivno i to vjerovatno i pojačava interesovanje za ovakve sadržaje. Ovo je ujedino i digitalna kritika mišljenja da danas ne postoje zabavni obrazovni sadržaji i da su aplikacije igrica redovno besmislene i beskorisne.

Tekst je prvi put objavljen na Glas Amerike u avgustu 2019.