Bobak Ferdowsi - cool heroj nauke i inženjerstva

U jednom od intervjua nakon čuvenog skoka „sa ruba svemira", Felix Baumgartner je iskoristio priliku da prozove NASA-u, radi, kako je on ustvrdio, "besmislene misije na Marsu". Misija na Marsu, je, po Felixovom mišljenju, nepotrebno trošenje novca. Takva uskogrudost i odsustvo želje da se vidi šira slika svijeta iznenađuje od čovjeka koji sa NASA-om dijeli nešto zajedničko-želju da se svemir osjeti.

Zaista, što će nama NASA? Zašto običnom građaninu, malom čovjeku, bilo gdje na planeti, treba biti važno što radi NASA?

Građanima SAD-a odgovor na ovo pitanje djelomično je jasan-NASA je njihova nacionalna agencija i dio novca koji daju državi kroz poreze, preko Federalnog budžeta, ide za NASA. Procenat novca iz Federalnog budžeta izdvojenog za ovu namjenu iz godine u godinu je drugačiji, ali činjenica da je 1966., kada je glavni cilj SAD-a bilo zakoračiti na Mjesec, iznosio 4.41% (oko $33 milijarde, preračunato na kurs iz 2007.), a 2012. svega 0.48% (oko $16 milijardi), mnogo govori o promjeni težišta i ciljeva SAD-a. No, uprkos primjetnim rezovima, NASA zasigurno neće oskudijevati u sredstvima za istraživanja.

Ime ove agencije pretežno se veže uz njene svemirske programe, a nešto rjeđe i uz istraživanja Zemlje. Rjeđe-ne zbog toga što NASA-ini naučnici manje rade na tome, nego zato što je to medijima nešto manje interesantno. Ali, najmanje od svih NASA-inih dostignuća se spominje kovanica "NASA spinoffs". Ova kovanica se odnosi na sve one NASA-ine tehnologije i patente koji su nastali kao sporedni produkti istraživanja, a ušli su u komercijalnu upotrebu te se danas koriste u industriji, domaćinstvima, medicini, transportu i sl. te čine dio života malih ljudi, koji nikada nisu i nikada neće ući u neki od NASA-inih istraživačkih centara.

Neki od ovih patenata su licencirani NASA-ini proizvodi, dok su neki nastali tako što je NASA davala manje grantove privatnim kompanijama da nađu rješenja za određene probleme. LED svjetla, "nevidljivi" aparatići za zube, vještačko srce i kuk, antifriz za avione, brzo smrznuta hrana, mašinski lubrikanti u spreju, obogaćena dječija hrana, vatro-zaštitna odijela, memo-pjena za jastuke, ručni usisivač, detektori bioagenasa, kontaktna sočiva otporna na ogrebotine, pa čak i kupaći kostimi-samo su neki od primjera NASA-ine tehnologije u svakodnevnom životu. Trenutno, NASA testira materijale za odjeću astronauta koja će se moći rjeđe prati bez pojave neugodnih mirisa, kao i 3D printere. Istraživanja svemira su stvorila nove tehnologije, ali i nova tržišta. U našim domovima i neposrednoj okolini ima više svemira nego što možemo zamisliti.

Druga strana priče o NASA jesu planovi za budućnost. Nakon misije Curiosity prirodno je da se upitamo koliko se toga još može uraditi, s obzirom na fizička ograničenja i čovjekovu nemogućnost da biološki savlada ogromne razdaljine i ,,hrabro ide tamo, gdje niko prije nije kročio". Možda podaci koje NASA svakodnevno dobija iz svemira neće biti od prevelikog značaja za malog čovjeka i možda mu nikada neće učiniti život kvalitetnijim, ali treba znati gledati dalje od vlastitog nosa i shvatiti da istraživanja Marsa nemaju za cilj otkriti život na ovoj planeti, nego omogućiti bolji uvid u istoriju same planete Zemlje.

Premda je popraćen najvećom medijskom pažnjom, Curiosity nije ni prvi (2003. Mars su istraživali roveri Spirit i Opportunity, a 1975. sonde Viking 1 i 2 ) niti posljednji rover na Marsu. Iz NASA i njene kalifornijske Jet Propulsion Laboratory (JPL) već najavljuju projekat Curiosity 2 za 2020. U trenutku kada sonda Voyager 2, 36 godina nakon lansiranja, izlazi iz helisfere, a njena sestrinska sonda Voyager 1 je već prošla izlazni šok, NASA planira lansiranje još nekoliko svemirskih objekata.

Spomenuti JPL 2016. planira misiju InSight kako bi istražili stjenoviti omotač Marsa pomoću bušotina. Osim toga, uzorci sa Marsa se moraju prenijeti na Zemlju, a to zahtijeva i poseben projekat, koji je tek  predložen. NASA planira izvidjeti i Jupiterov satelit Europa, a ovaj projekat je još uvijek u fazi razvoja.

JPL je trenutno glavna NASA-ina zvijezda i preuzela je medijsku pažnju od nekada mnogo aktivnijih Kennedy Space centra na Floridi i Johnson Space Centra u Houstonu, koji su, ipak, duboko obilježili stranice istorije. Chandra opservatorija X-zraka i teleskop Hubble, za koje se može reći da su pod „patronatom“ Kennedy Space centra, predano rade svoj posao i omogućuju nam nove, šokantne i lijepe, spoznaje o svemiru. Teleskop Kepler je slao fotografije udaljenih egzoplaneta. Također, tu je i letjelica Cassini-Huygens, „dijete“ NASA-e i European Space Agency (ESA), koja istražuje Saturnov sistem. JPL je prije mjesec dana objavila kako je Cassini u atmosferi Saturnovog mjeseca Titan detektovao tragove propilena, jednostavnog organskog spoja koji ulazi u sastav kućanske plastike. To je prvi put da je jedan takav, „plastični“ organski spoj detektovan negdje u Solarnom sistemu mimo Zemlje.

Ali, NASA nisu samo tehnologije i misije, NASA su i ljudi. Čini se da je NASA, u potpuno obeshrabrujućem padu interesovanja javnosti za nauku, našla heroje i glasnogovornike među svojim inženjerima. Zahvaljujući tome, svijet kao da je poludio za „štreberima“, koji koriste svoju popularnost i pozivaju mlade da studiraju prirodne nauke i inženjerstvo.

Jedna od tih zvijezda je i Bobak Ferdowsi, direktor leta u JPL-u, član tima koji je spuštao Curiosity na Mars. Na snimku koji prikazuje tim u akciji spustanja rovera, kamere su dale dosta prostora mladom inženjeru jer se on novinarima, zbog svoje frizure, učinio zanimljivijim i od samog rovera. Zvijezda-štreber je rođena. Jer, Ferdowsi je zgodan, pametan, socijalno inteligentan i otvoren mladi čovjek koji je promijenio našu sliku „štrebera“ iz velikih laboratorija. Biti naučnik ili inženjer, postalo je cool.

Ferdowsi je zauzet mnogo važnijim stvarima od uživanja u statusu poznate ličnosti. Svoj twitter račun koristi za objavljivanje najnovijih fotografija iz svemira, vrlo rijetko na njega stavlja svoje fotografije. Ipak, uz izvinjenje što dugo nije nalazio vremena da odgovori na pitanja o tome kako je raditi u NASA, potrudio se srušiti predodžbu o naučnicima kao ljudima koji žive u nekoj vrsti dobrovoljnog geta i ne dižu glavu od posla.

„Na posao često idem na motoru. Raditi ovdje je zabavno, obično nastojimo da zajedno ručamo unutar kampusa. Poslije posla, ako je lijepo vrijeme, odigramo partiju softbola (op.a. vrsta bejzbola koji se igra na manjem terenu, ali sa nešto većom loptom) jer JPL ima svoju softbol ligu. Nakon godina i godina kako radimo zajedno, članovi tima su postali i prijatelji. Definitivno je zabavno raditi ovdje.“

Živimo u društvu koje slavi kult individue i prezire kolektivizam. Mi volimo zvijezde-snažne, lijepe, harizmatične ljude sa urođenom sposobnošću da budu vođe. Ali, raditi za NASA znači biti dio tima, dio ogromnog mehanizma i tu nema mjesta za zvijezde u smislu individua. Na pitanje kako je svaki dan kontrolisati ego i ostati čvrsto na zemlji, Ferdowsi odgovara dječiji jednostavno. On kaže da su ljudi koji tu rade vandredno pametni, što za sobom povlači i to da su izuzetno skromni. „U ovakvim misijama“, nastavlja Ferdowsi, „mnogo je važnije biti sposoban za timski rad, za razmjenu ideja i informacija, nego biti briljantan individualac koji može funkcionisati jedino izoliran. Veliku nagradu u ovom poslu ne predstavlja samo uspjeh projekta, nego i stečeno iskustvo rada u timu“.

Pokušavajući da opiše navalu osjećaja koji su obuzeli JPL tim u trenutku kada je Curiosity uspješno spušten na Mars, kaže:

 „To je, možda, nabliže onom osjećaju kao kad gledate vlastito dijete kako postiže neki ogroman uspjeh. Iza toga su stajale godine mukotrpnog rada našeg tima, dani i dani prekovremenih sati, ali čak i tada, bez sigurnosti u to da ćemo uspjeti, samo gledajući kako stvari dolaze na svoje mjesto, bili smo  prepuni emocija.“

Bobaka možete pratiti na Twitteru: Bobak Ferdowsi @tweetsoutloud 

(Tekst je prvi put objavljen na Al Jazeera Balkans, novembar 2013. "Postalo je cool biti naučnik")