Tigrasti komarci u Laktašima?

U Laktašima pronađen tigrasti komarac, prenosilac virusa žute groznice.

 Zadatak svakog racionaliste je da pokuša smanjiti strah među ljudima u slučaju vanrednih situacija. Mislim o ovome dok stavljam Raidov električni aparat protiv komaraca i tigrastih komaraca u utičnicu. Ne bez razloga. Niko ne voli popratne pojave uboda komaraca, ali ne treba biti naivan i misliti da je to jedino što možete dobiti.

Virus ima ovaj naziv jer je prvi put ustanovljen kod bolesnice iz Ugande, u regionu Zapadog Nila. Ali bolest se proširila po cijelom svijetu, uključujući ponajviše Bliski istok, Mediteran, središnju Aziju, Afriku i SAD.

Virus groznice Zapadnog Nila pripada grupi zajedničkog naziva arbovirusi, rodu Flavivirus, a ovi virusi se prenose putem vektora-komaraca iz rodova Culex, Anopheles i Aedes. Ipak, iako je za očekivati da jednu ovako egzotičnu bolest najviše prenose “uvozni“ komarci, obični komarac Culex pipiens je pokazao veliki kapacitet za prenos virusa groznice Zapadnog Nila. Kao i svi virusi, uzročnik groznice Zapadnog Nila je više oblik materije nego istinski organizam. To znači da ima nosioca nasljednog materijala (molekula DNK ili RNK, arbovirusi imaju RNK) i proteinski omotač, ali da se ne može amplicirati bez nekog domaćina, tako da su svi virusi paraziti.

Međutim, arbovirusi su po nečemu specifični. Istraživanja virologa sa Univerziteta Alberta u Kanadi, pod rukovodstvom Toma Hobmana, pokazala su da arbovirusi mogu proći krvno-moždanu barijeru centralnog nervnog sistema, taj ultimativni zaštitni blok mozga. Arbovirusi unišavaju ključni protein krvno-moždane barijere, onaj koji pravi restrikciju prolaska materija u mozak. Na taj način arbovirusi, pa tako i virus groznice Zapadnog Nila, dospijevaju u moždane ovojnice i mozak, te izazivaju upale - meningitis (upala moždanih ovojnica) i encefalitis (upala mozga).

U Srbiji, BiH i Hrvatskoj su zabilježeni slučajevi groznice. To nije iznenađenje, ako se zna da je u Grčkoj  2010. prijavljen 261 slučaj zaraze i 32 smrtna slučaja. Bolest je zabilježena i u Rumuniji, Mađarskoj i dijelovima Rusije. Ukupno je tada potvrđeno 900 slučajeva infekcije.

Kod blizu 80% ljudi koji budu inficirani ovim virusom nema simptoma bolesti ili su oni blagi. Ali kod ostalih 20%, naročito ako su u pitanju osobe sa imunodeficijencijom, starija, slabija lica, infekcija može imati simptome meningitisa ili teže gripe. To se očituje groznicom, glavoboljama, povraćanjem, mučninom, ponekad i oticanjem limfnih čvorova. Obično se tijelo samo izbori sa infekcijom, ali nekada se dešava da simptomi postanu zabrinjavajuće teški. Ovo uključuje pojavu slabljenja mišića, dezorijentaciju, bolove u mišićima, ukočenost vrata, paralisanost udova, pa čak i komu.

Ovaj virus je zoonoza, odnosno, bolest životinja i specifičan je za ptice. Neke ptice, naročito vrane, kreje, vrapci i svrake često umiru od zaraze, dok neke druge vrste ptica prežive infekciju. Bolest se prenosi ubodom komarca (da, komarci ubadaju i ptice!) sa zaražene na zdravu jedinku. Ipak, kako su u gladi velike oči, komarci koji nose virus mogu ubosti i nekog sisara, npr. konja ili čovjeka. Ovakav ishod je „slijepa ulica“ za virus, jer kada dospije do neke veće životinje ili čovjeka nema dovoljno virusa (prosto rečeno „razvodni se“) da bi pri novom ubodu opet dospio u komarca i nastavio ciklus. Ovaj virus se ne prenosi sa čovjeka na čovjeka.

Prema riječima doc. dr. Teufika Goletića, šefa laboratorije za dijagnostiku virusnih bolesti peradi i kunića, te referentne laboratorije za dijagnosiku avijalne (ptičije) gripe Veterinarskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, razloga za paniku nema, ali ima razloga za oprez. Dr. Goletić ističe da postoje dvije linije virusa, od kojih je linija 2, karakteristična za Afriku i Madagaskar, daleko letalnija nego konvencionalni (i više istražen) soj virusa 1, te da se upravo zbog infekcije sojem 2 ovog virusa dešava i više smrtnih slučajeva.

Također, on je istakao da svi komarci, pa, prema nekim istraživanjima, krpelji, mogu biti prenosioci, ali da ona vrsta komaraca koja je na datom području najraširenija najviše doprinosi širenju virusa.

„Ne treba smetnuti sa uma“, kaže dr. Goletić, „da se virus groznice Zapadnog Nila prenosi putem krvi, te postoji i mogućnost prenosa putem zaražene krvi namijenjene za transfuziju, kao i organa za transplantaciju“.

S tim u vezi, EU je donijela direktivu o obaveznom testiranju krvi i organa namijenjenih za transplantaciju na WNV (West Nile Virus), kako bi se spriječilo širenje infekcije. Goletić upozorava na to da se mrtve ptice trebaju prijaviti veterinarskoj inspekciji i komunalnim preduzećima, da se ne smiju sklanjati bez upotrebe gumenih rukavica, ali i da domaća, komercijalna perad (kokoške i ćurke) pokazuje najveći stepen otpornosti prema virusu Zapadnog Nila (ne i prema drugim patogenima!), naročito u intenzivnoj proizvodnji, te da se virus uništava termičkom obradom mesa (kuhanje, pečenje) i, sa te strane, nema opasnosti od zaraze ovim virusom.

Još je 2001. Paul Epstein sa Medicinske škole u Harvardu u jednom naučnom radu upozoravao na širenje ovog virusa, najviše zbog klimatskih promjena koje sa sobom donose povećavanje temperature i obilnije padavine. Premda više temperature zraka štete komarcima, one ubrzavaju razvojni ciklus virusa, što, naravno, povećava vjerovatnoću pojave oboljenja. Klimatske promjene uzrokuju sve bržu promjenu perioda suhog i vlažnog vremena. Suhi periodi negativno utiču na populacije vodozemaca i riba koji su prirodni neprijatelji larvi komaraca, ali i pogoduju većem nakupljanju organske materije u raspadanju, koja je idealno leglo za ličinke.  Prošla zima u našim krajevima je, za razliku od pretprošle, bila izuzetno blaga, tako da mraz nije uništio onu količinu larvi kao prethodnih godina i zato smo ovog proljeća i ljeta imali najezde mušica, leptira, a sad i više komaraca nego inače. Također, nisu samo klimatske promjene uzrok širenja zaraze.

Vode stajačice i stagnirajuće rijeke, u kojima nema ribe, doprinose eksploziji populacije komaraca.

Trenutno ne postoji cjepivo niti specifična terapija protiv ovog virusa za ljude, ali se cjepiva testiraju. Postoji DNK cjepivo protiv virusa za konje (zasniva se na unošenju male količine proteinske kapsule virusa, ali ne i samog virusa u organizam, što isprovocira imuni odgovor), a potencijalno cjepivo za ljude bi, također, radilo na istom principu.

Nespecifična terapija se sastoji u davanju lijekova protiv bolova i onih za skidanje temperature. Kakogod, u slučaju navedenih simptoma, naročito glavobolje i konstantne groznice, treba se obratiti ljekaru.

I treba kupovati Raid. I Autan. Nije reklama, treba.